Prateći portale i rijetke časopise u fizičkom obliku koji dođu do mene zapitam se: gdje je nestala kritika danas? Odgovor dobijem onog trenutka kada otvorim svoj Instagram nalog i vidim sve one bookblogere koji besomučno pišu recenzije. Sve te recenzije na koje se danas svela književna kritika prate uglavnom nevješte fotografije knjiga uz neko vino, nokte, kolače, mačke (koje su tek tako bačene na knjige). Ako se odlučite da pratite jednog bookstablogera (oprostite ako nisam dobro napisala/transkribovala tu, ipak, nezgrapnu riječ), možete pratiti progres jednog knjiškog pozera. To ide ovako. Knjiga je, primjera radi, Američki bogovi, a tekst na storiju glasi: “Još nisam završio, ali ovo je odlično. Ne znam kad ću završiti ali ovo je super!” I tako dalje, i tako dalje. A vidi se da mu ne ide čitanje iste. Ne trudi se, brzo si zamaštrakao publiku novim naslovom. Književnu kritiku prati i dobra manikura. Srećom, pedikir vidimo samo preko ljeta kada se bace na neku ležaljku pored nekog bazena i tada sponzorisano hvale dotičnu knjigu. Ono što me žalosti nije više što se takva kritika veže samo za ONE romane koje ni u ludilu ne biste čitali, već i za našu fantastiku. Postavljam otvoreno pitanje: ako je književna kritika novog doba (brave new world) spala na Instagram recenzije, da li je fantastika u stanju da preživi sturmunddrang jeftinu popularizaciju žanra koja se svodi na onu ja tebi vojvodo, ti meni serdare? Pošto smo se dotakli nekih termina, hajde i da ih objasnimo. Za sve one kojima su usta puna ne zemlje već recenzija.
Otvorimo li Vujakliju (2011), pronaćićemo tri značenja, nama su relevantna samo dva: recenzija (lat. Recensio od recensere kritički podrobno pregledati (istaknuto boldom M. N.)) 1. težnja da se poređenjem raznih rukopisa, naročito starih pisaca, uspostavi najbolji i najpotpuniji tekst djela jednog pisca; kritički popravljeno izdanje. 2. Ocjena, kritički prikaz (knjige, pozorišne predstave, umjetničke priredbe i sl). Dakle, recenzija je kritičko, podrobno pregledanje tekstova. Ono što je važno istaći jeste da recenzent dobija besplatan primjerak knjige ili časopisa. Svakako, danas za malo koji tekst možemo reći da je kritičko a kamoli podrobno pregledanje tekstova. No, osvrnimo se na termin književna kritika, ili u ovom slučaju samo kritika. Rječnik književnih termina (1986) bilježi više vrsta književnih kritika, od egološke kritike preko impresionističke (za koju RKT kaže da je prevaziđena, da li je?), zatim nove kritike, sve do one, nazovimo prave književne kritike koja treba da je imperativ svim onima koji su odlučili da se bave ocjenom nekog književnog djela. Prvi dio definicije, odnosno objašnjenja jeste da je to spona između književnog djela i čitaoca; da, naši kritičari, savremeni kritičari prepuni su hvale za djela koja su čitali. Oni su veoma ozbiljno shvatili da svojim tekstovima naprave sponu, i to samo pozitivnu na relaciji tekst (djelo) – čitalac – autor. Autora sam ovdje namjerno istakla jer čitajući sve te kritike imam osjećaj da su pisane zarad pozitivne afirmacije pisaca. Ta pozitivna afirmacija pisaca kroz njihova djela postala je naša realnost; tako da imajte na umu, ako čitate recenziju neke knjige, koja je prepuna hvale za istu, veće su šanse da bloger/kritičar piše to jer: ili poznaje autora, ili će upoznati autora, ili je na poklon dobio knjigu, ili postoji neki pakt kruženja koristi koju treba iskoristiti. Zbog svega toga, tog nekog zamjeranja danas nemamo dobar pregled šta je dobro za pročitati, jer ako slušamo njih ispada da je sve remek-djelo književnosti. Čini se da je marketing osnova pisanja književne kritike i recenzije. Dakle, uvidjeli smo da se i recenzija i književna kritika baziraju na ocjeni umjetničkih djela, da pogotovo književna kritika čini jednu od tri discipline nauke o književnosti.
Da ne bi sve bilo ovako crno, pokazaću Vam, dragi čitaoče, da može biti i crnje. Čak i onda kada se neko odluči da napiše savremenu recenziju knjige i kaže da mu se knjiga nije dopala, da knjiga ne valja da je loše to, to i to, zbog toga, toga i toga, tada se na recezenta obruše svi. Autor recenzije/kritike (u ovim slučajevima teško je povući liniju) biva optužen za subjektivnost i nepismenost. Pitam se, gdje su tada svi silni kritičari i bookstagrameri da upere prst u nekog pisca koji je i više nego nepismen a lektor ne smije da mu promjeni slova? Mada, možemo iste te pitati šta je to zbog čega to neko određeno djelo valja? To djelo koje je hvale vrijedno. Vjerujem da će reći: pa svi ti opisi, sve te scene, taj dijalog, ta ideja. A čisto sumnjam da je iko od njih čitao Romana Ingardena i njegovo djelo O saznavanju književnog umjetničkog djela, gdje govori o kvalitetu djela i toga šta jedno djelo čini umjetničkim remek-djelom. Jednom prilikom sam pitala svoju profesoricu zašto ćutimo na loše stvari, zašto ne kažemo jasno i glasno za neke pisce da su loši, da su romani užasni. Njen odgovor me je zatekao: ,,Pa da im ne bismo davali na kredibilitetu, i loša reklama je reklama.” Da, uistinu jeste tako, ali svi oni nađu način da reklamiraju svoje djelo koje u procesu kruženja koristi dođe do knjižara, a zatim i do smrtnika koji će svoj novac potrošiti na njih. Potražnja i prodaja, hop, štampa se još jedan tiraž ili možda iznebuha i nastavak toga. Onda, nakon procesa kruženja koristi dolazimo do procesa kruženja loših djela koja se serviraju našim najmlađima. Noliturbarecirculosmeos! Molim vas, nemojte reći da ta djela neće preživjeti zub vremena, evo neke autorke stvaraju dvadeset godina i imaju svoje fondacije. Nadam se nekom urušavanju monetarnog sistema koji bi srušio sve to. Ili neke apokaliptične situacije gdje bi preživio jedan književni kritičar i možda jedna knjiga ,,da valja”. Mada, mislim da sada živimo lošu distopiju gdje su kataklizmu preživjeli loši pisci, loše knjige i prosječni bookstagrameri. Sve u svemu, moj stav koji je krenuo od jednostavnih pojmova kao što su recenzija i književna kritika pokazao je da smo danas proširili ta pomenuta semantička polja. Nije loše to što je kritika izašla iz stereotipnih okvira, ali jeste loše to što je ona u biti postala u potpunosti afirmativna. Loše je i to što neki ne žele prihvatiti i dobronamjernu kritiku. Ne kažem da treba tražiti dlaku u jajetu, ali biti objektivan, ili bar dozvoliti da se kaže da nešto ne valja bilo bi interesantno. Da ne kažem bilo bi pravedno prema svim onim stablima koja se posjeku da bi mi imali knjige. Ova etopeja kojom sam pokušala obuhvatiti (površno) određene karaktere i likove sada se završava.