Šta znači Džokerov osmeh?

„Šta ću ja ovde? Dolazim da budem strašan. Vi kažete da sam čudovište. Ne, ja sam narod. Da li sam izuzetak? Ne, ja sam kao i svi ostali. Izuzetak ste vi. Vi ste varka, ja sam stvarnost. Ja sam Čovek. Ja sam strašni čovek koji se smeje. Čemu se smeje? Smeje se vama, sebi, svima. Šta predstavlja njegov smeh? Vaš zločin, a njegovo mučeništvo. Taj zločin tresnuću vam o glavu. To mučeništvo pljunuću vam u lice. Smejem se, znači: plačem…”

O smijehu…

Pisati o „Čoveku koji se smeje” je nezahvalan zadatak bez obzira na kontekst o kome se radi. Svako ko se malo više posvetio ovom djelu morao je da primijetiti generalnu nelagodu koju roman suptilno stvara uprkos mnogim drugim emocijama. Možda najnezapaženije djelo Viktora Igoa, ipak je poslužilo kao osnova za jednog od najpoznatijih antagonista na polju fantastičnog. Zbog „novog” Džokera, primijetio sam da se konačno stvaralački pogled vraća na izvor kreacije lika i da baš ovaj novi film ima potencijal da konačno ujedini dva dijela cjeline koje su prethodile temi romana iz 1869. godine.  To je mjesto pojedinca u kolektivu, nekad i sad.

Igo je stvorio dosta „neshvaćeno” djelo (kako „naivni” vole da percipiraju roman) u kome je kritikovao aristokratiju, ali i čovječanstvo uopšte. Predstavljajući nam unakaženo dijete na početku romana, a kasnije isto kao odraslog čovjeka, imamo priliku da sagledavamo percepciju socijalno kulturnih prilika tog vremena koje neodoljivo podsjećaju na one savremenog doba. Kritika, međutim (naročito moderna), kao jednu od glavnih zamjerki ovom djelu (ali i autorovom opusu) spočitavala je kreiranje suviše „nevinih” likova, tim objašnjenjem odbacujući odgovornost percipiranog u djelu, spram sudbine glavnog lika. Međutim, da bi se razumio pristup i autora i kritike prema napisanom, moraju se uzeti u obzir i osobine vremena u kome je djelo nastalo, kao i prilike u kome se ono ponovo adaptira (sa ovim novim filmskim ostvarenjem). Ono što je na prvi pogled najočiglednija dodirna tačka između dva djela je motiv nasilja nad pojedincem od strane kolektiva i potreba da žrtva ima određeni stepen prihvatanja tog nasilja u vidu „lažnog” pozitivizma (osmjeha). To je nešto sa čim su mnogi pripadnici savremenog doba intimno upoznati, reklo bi se.

„Pokušali smo da budemo valjani ljudi u nepoštenom vremenu…”

Protagonista romana, mladić po menu Gvinplejn, dijete je plemića unakaženo po kazni kralja tako da mu lice bude uvijek iskeženo u dijabolični osmjeh, jedno stanje koga je sam lik dugo nesvjestan. Igo je kreaciji lika prišao sa stanovišta da je neko (lik po imenu Ursus) morao prihvatiti brigu oko djeteta koje je bilo oteto i napušteno, i tu ulogu je prepustio formi mizantropa, umne lutalice, koja zgađena svijetom bira divljinu (u vidu vuka Homa i življenja u prikolici). Uz njih, jedan od glavnih likova u romanu je djevojčica/žena po imenu Dea, koja slijepa od ranih godina prihvata Gvinplejna, nesvjesna njegovog fizičkog izgleda, već samo duhovnog oličenja.

Da ovaj tekst ne bi prešao u puko prepričavanje, valja zakjučiti da usled niza manjih i većih tragedija, Dea umire jer ne može da se nosi sa samoćom koju gubitak voljenog uzrokuje, dok sam Gvinplejn izvršava samoubistvo nakon toga, prepuštajući konačno razrešenje svog životnog usuda Bogu. Motiv religije koji je preovladavajući u mnogim djelima Viktora Igoa, nije nasumičan izbor autora ni ovdje, već neophodnost vremena i razdoblja u kome se sam pisac našao.

To je bilo vrijeme kada je teorija evolucije tek uzimala zamaha, kad je industrijalizacija počela agresivno da potire sakralno i kada je put čovjekove duše od fantastičnog ka realnom bio vrlo strmoglav, nasilan i bolan. Suočen sa egzistencijalnim užasom koji je kao pravedan i savjestan čovjek uočavao čak i posrednim življenjem u svakodnevnici, ni ne čudi što je izbor razrešenja prepuštao volji nekog većeg entitetg od okolnosti razdoblja u kome se nalazio. To je bila maltene neophodnost, naslijeđena izprošlosti, koja je neki vijek i po kasnije gotovo iščeznula, bivajući zamijenjena nečim mnogo strašnijim – nihilizmom, oličenom u oštroj podjeli između prihvaćenih i odbačenih.

„Ovi ljudi, će prožderati jedni druge…”

Ne uzimajući u obzir razne adaptacije lika kroz stripove, tek donekle odgovarajuća adaptacija teme (slomljeni, unakaženi čovjek) se u liku Džokera mogla uočiti u filmu „Mračni vitez”  Kristofera Nolana, gdje „antagonista” predstavlja čovjeka koga je društvo odbacilo i unakazilo. Za razliku od Gvinplejna čiju genezu tragedije možemo pratiti, u ovom filmu priča je dosta iluzornog karaktera ukazujući da uzrok unakaženosti može biti višestruk (Znaš li kako sam dobio ove ožiljke?). Jedan od razloga što je ovaj lik daleko više prihvaćen od sličnih iz filmskih ostvarenja, jeste što uprkos svom nihilističko-anarhističkom pristupu (Haos je fer), njegove tvrdnje o odnosu pojedinca i kolektiva su iskrene i što je još strašnije, brutalne, baš kao i radnja romana „Čovjeka koji se smeje”. Nedvosmislena je povezanost već u ovom djelu koje se tek donekle dotaklo te teme, kroz svega nekoliko scena u kojima se oslikava mjesto čovjeka u savremenom svijetu. Novi film je, s druge strane, utemeljen na ovoj ideji.

„Cijelog svog života, pitao sam se da li sam uopšte i postojao…“

Radnja novog filma se naročito oslanja na roman i lik Gvinpljena. Međutim, kao i u vrijeme kada je roman objavljen i ovoga puta treba obratiti pažnju na temu kontroverze koje je prouzrokovao.

Odmah da se razumijemo, ovo nije film koji će vam pružiti lijep ugođaj, ne. Ovo je djelo koje će vam prizvati onaj stari osjećaj nelagode, kada znate da nešto debelo ne valja, a nemoćni ste da se borite protiv toga. Jednako kao u romanu, glavni lik pati, biva maltretiran, iskorišćen, prevaren i možda najgore, ignorisan od strane društva kom pripada. Već sada možete primijetiti stotine analiza centričnih i desničarskih sajtova i kritičara kako je ovo film vijeka, a ljevičari i politički korektna diktatura koja predsjedava „civilizovanim“ svijetom unaprijed je osuđuvala ovo ostvarenje, ali ironije radi, ne na planu ideje da je lik dovoljno nevin, već da je u pitanju bijelac koji je imao samo „jedan loš dan“. A šta ako se radi o jednom „lošem životu“? Šta ako je u pitanju jednak nivo tragedije kojoj svi svjedočimo, a za koju smo svi jednako nezainteresovani u kolektivu kom pripadamo, sve dok god ne „utiče“ na nas kao  pojedinca?

Džoker kao kreacija, kao lik, ipak se u jednoj odsudnoj mjeri razlikuje od Gvinplejna, u pristupu ka svijetu u kom su se nalazi. Dok je Gvinplejn izabrao izlaz van otpora, van nasilja, Džoker u jednako antagonističnom svijetu odlučuje da odgovori na ono što mu je učinjeno istom mjerom. Malo je reći da je odgovor aristokratije, nekad i sad, na ono što je prikazano i napisano, licemeran. Kritika, i sama nerijetko jednako korumpirana, našla se ovog puta pred ideološkim raskolom usled nemogućnosti da proglašava ono što je očigledno, kao laž, a to je da kolektiv proždire pojedince i da je rijetko kome stalo, dok god pojedinac ostaje tih i nasmijan na nasilje koje mu je učinjeno:

„Ovaj smeh na mom licu urezao je jedan kralj. Ovaj osmeh izraz je opštečovečanskog bola. Ovaj smeh znači mržnju, prinudno ćutanje, bes, očajanje. Ovaj smeh je posledica mučenja. Ovaj smeh potiče od nasilja. Kada bi ovaj smeh imao Satana, to bi bila osuda Boga. Ali večito nije nalik na prolazno; pošto je ono apsolutno, ono je pravedno; bog mrzi ono što rade kraljevi. Ah, vi me smatrate za izuzetak! Ja sam simbol. O, vi bezumni silnici, otvorite oči. Ja oličavam sve. Ja predstavljam čovečanstvo onakvim kakvim su ga načinili njegovi gospodari. Čoveka su unakazili. Ono što je meni učinjeno, učinjeno je ljudskom rodu. Unakazili ste mu pravo, pravdu, istinu, razum, kao meni oči, nozdrve, uši; i njemu su kao i meni u srce stavili izmetlište gnjeva i bola a na lice masku zadovoljstva. Milordi, kažem vam, ja sam narod. Danas me ugnjetavate, danas ste me izviždali. Ali budućniost je mutna jugovina: što je bilo led, postaje talas! Što je izgledalo postojano, biće satrveno. Jedna grmljavina, jedan tresak – svršeno je. Bliži se čas kada će jedan grč srušiti vaše ugnjetavanje, kada će rika biti odgovor vašem zviždanju.“

Pitanje ostaje – da li smo spremni za film koji će nas ogoliti i šta da radimo nakon toga? Poslednjih godina pojavljuje se sve više „red pill“ ostvarenja koja kritički sagledavaju kulturološke i društvene izbore koje živimo (Borilački klub, Mr. Robot, Crno ogledalo…) i u kojim saučestvujemo. Međutim dok mnogi od nas svjesni iskazanog nastavljaju sa svojom svakodnevnicom, a apatija raste, ne mogu a da se ne zapitam da nije možda i ovo ostvarenje test naše ravnodušnosti? Tek po prvi put u vrijeme superheroja, banalne i kič kulture, imamo jedan veliki filmski studio, zvučna imena i basnoslovnu promotivnu kampanju djela koje je utemeljeno na ideji da pokaže koliko smo odgovorni i koliko smo jednako isto tako krivi za nedaće ljudi, nedaće koje prouzrokujemo svakog dana, pasivno, svojim izborima da zarad ličnog komfora uništimo druge, ne obazirući se na zlo kom doprinosimo, sve dok je daleko od nas.

Dok će evoluciona elita to objašnjavati kao zakon jačega, u koji onda pravilnik prirode zahtijevanje  gotovo perfidne sreće na licu pojedinca tokom sistematskog uništavanja te indiviue? Da se ne lažemo, svi znamo te ljude koji zahtevaju osmeh ili smo bili ti ljudi. Da li se možemo pozvati na revoluciju, ljudsku savjest kao mjerilo novog doba? Ili ćemo morati, ona šaka nas koja je ostala živa, da postojimo  sa osmjehom izrezbarenim na licu, ostavljajući nadu dalekom Bogu da nas prepozna, sada kada se naučna zajednica debelo postarala da ga u svemu ospori?

Stoga i ne čudi reakcija ljevičara, niti reakcija svih onih „ekstremističkih“ krugova koji u ovom ostvarenju vide potencijal da se na velikom platnu pokaže koliko su ljudi žalosna bića, u odnosu na svakodnevnu bajalicu, kako je danas u ovom trenutku ovo najbolji od svih mogućih svjetova i kako smo svi „promjena koja želimo da budemo“. Da li smo kao grupa pojedinaca bolji od kolektiva ili smo, kako se reklo u prethodnom velikom ostvarenju, oni čiji „moral i kodeks nestaje na prvi znak nevolje“? Zato pitanje i ostaje, da li smo spremni za ovu priču, i da li smo spremni da gledamo u sopstveni odraz na velikom platnu. Istorija će pokazati da li smo više od vremena koje računa na našu ravnodušnost i kukavičluk ili je i ovo ostvarenje, kao i ostala koja su mu prethodila poslednje decenije, samo isplaženi jezik jednog klovna, koji se pravimo da ne razumijemo…

Komentarišite putem Facebook-a

Podela: