Malo je knjiga koje me natjeraju u plač. Malo je knjiga zbog kojih žalim što ih nisam imala u djetinjstvu. U prvom redu, tu je veličanstvena Gejmenova Knjiga o groblju, zbog koje sam bila tužna jer je nisam prvi put pročitala kad sam imala osam godina. No, tada, možda malo kasnije, čitala sam Potereove avanture. I gledala Kaspera. Kao i Da li se plašite mraka? U skladu sa svim tim, toj listi pridružujem jednu prelijepu priču. Za Babu Jagu čula sam veoma rano, i to kroz Vasilisu Prekrasnu, koja je moja omiljena ruska bajka. Baba Jaga, to čudovište koje živi u kući sa kokošijim nogama, demonskog porijekla (bar nas tako uče) bila je domaćin Vasilisi. I fino joj je pomogla, tako da, uprkos ružnoj spoljašnjosti, nisam imala tada zamjerke na njeno postojanje. A ni godinama kasnije kada sam čitala i proučavala mitove i legende. I istog tog sam mišljenja nakon čitanja uistinu veličanstvene knjige za djecu koja se kod Hrvata našla u izdanju Mitopeje. Riječ je o knjizi Kuća na kokošijim nogama autorke Sofije Andersen.
Kao i sve slatke, fine knjige koje pretenduju na naša srca, da nas zarobe u svoj svijet, tako i ova počinje, u bajkovitom maniru uistinu čarobno! Tu je šuma, šumska okućnica, i već može da se čuje i omiriše ta divna atmosfera! A pored toga, ništa se ne krije, i tako već u prvom pasusu dobijamo saznanje da (njena) kuća ima kokošije noge. I da dva-tri puta godišnje, bez upozorenja, kuća ih vodi na neko drugo mjesto. Ono što tišti naratorku, jeste to što ih kuća vodi bogu iza nogu. Ali, nas se to ne tiče. Nas to ne zanima. Uranjamo u šumovitu atmosferu da saznamo kakva je to Baba. Pa tek Jaga. Dobro, ja znam ko su babe Jage. Znam i ko su Babe Marte, ali svakako zarad ove knjige prepustila sam se djetinjoj perspektivi. Prepustila sam se i dopustila sebi da sve (nešto) saznam po prvi put.
Da ne bih išla u prepričavanje, u detaljisanje, i studiozno analiziranje, u ovom prikazu, koji je tako nesvojstven meni, izdvojiću momenat i saznanje da je Marinka, glavna junakinja, ipak samo duh. Zapravo, bolje recimo da je to samospoznaja. Može li se zamisliti bol koju neko doživi kada sazna da nije ono što je mislio da jeste? Kada se čitavog života bori protiv sudbine, a zapravo ne zna da je već iskusio i doživio to.
Bilo kako bilo, Babe Jage nisu zle vještice koje jedu djecu za užinu, u jednom zalogaju (kakva notorna laž koja nam je servirana!) I one su osjećajna bića, koja žive stotinama godina, koje prevode upokojene iz svijeta živih u svijet mrtvih. Imaju svoje legende i svoje običaje. I svoja takmičenja i rituale. Kod njih je sve jasno i precizno, i svaka živi svojim životima ispunjeno. A ti životi broje bar dvije-tri laži.
A onda, knjiga nas malo i rastuži, ali i nauči o nekim vezama: obavezama, dužnostima, željama, a u biti i nadanjima. I svakako istini koja se otkrije na koncu konca. A najvažnije:
Baba stavi svoje ruke na moje. „Ti si umrla kada si bila beba, i slijedila sam te preko Kapije. Ali ti si se vratila. Tvoja duša je odabrala da ostane ovdje, sa mnom i kućom. Ti moraš biti Jaga“. I onda kada mislimo da ne može biti tužnije, otkrivamo da Babe imaju osjećanja:
„Žao mi je. Nisam mislila da te lažem ili da ti krijem istinu. To je samo…“ (…) „Samo sam voljela to što si moja unuka (…).
Gdje sam sve bila emotivna zbog ove knjige neću pisati, ne znam da li sam uspjela predstaviti knjigu da bude zanimljiva a da ne otkrijem previše, ali svakako… Ovo je nešto što mogu čitati i djeca i djeca u nama. Jer svi mi volimo slatkaste priče o dobrim duhovima koje volimo.
About Author
