Ukoliko ste fan fantastike, mogli ste primijetiti kako kultni serijali posljednjih desetljeća lakonski ostavljaju trag među svojim fanovima: godinama, pa čak i desetljećima nakon što su prestali s emitiranjem. Tako i dan-danas fanovi Gospodara prstenova diskutiraju po forumima o svakom detalju njihove omiljene filmske triologije. Fanovi Harrya Pottera i dalje sudjeluju u knjiškim klubovima kako bi zajedno po pedeset i treći put pročitali kultni serijal o mladom čarobnjaku. Fanovi Ratova Zvijezda organiziraju ponovno gledanje svih filmova serijala, uključujući i onih najranijih snimljenih prije skoro pola stoljeća. A u međuvremenu, fanovi Igre prijestolja, najbrojniji od sviju, šute pokušavajući se uvjeriti kako se njihova nekoć omiljena serija zapravo nikad nije ni dogodila. Tolika je jaka kolektivna trauma izazvana katastrofalnim zadnjim sezonama da je ova HBO-ova uspješnica „uspjela“ izbjeći kultni status i ulazak među antologijska djela fantastike, gdje je mogla i trebala pripadati. Stoga je i najava nove serije smještene u istom univerzumu dočekana mlako i rezignirano. Čak i prije nego što je počela s prikazivanjem, „Kuća zmaja“ nije dakle imala najsretniji početak: već jednom opečeni originalnom serijom, fanovi kao da su se bojali ponovno uložiti vrijeme, trud i emocije samo kako bi se iznova razočarali.
Srećom po sve, skepticizam fanova nije se pokazao opravdanim. Kuća zmaja nadmašila je sva očekivanja, pobjednički vratila dio odbjeglih fanova, napunila džepove producentskoj kući i udarila temelje za izgradnju univerzuma (poput MCU-a, samo smješten u svijetu Igre prijestolja) kojeg HBO izgleda ima na umu.
I dok se njegov stariji brat bavi intrigama između raznih plemenitaških kuća koje se otimaju za Željezno prijestolje poput izgladnjelih pasa oko kosti – Kuća zmaja odvodi nas u zlatno doba kuće Targaryen, otprilike 180 godina prije početka radnje Igre prijestolja. Na čelu države je kralj Viserys I Miroljubivi (fenomenalni Paddy Considine), blagoslovljen lojalnim vazalima, nabijenom riznicom i dugotrajnim razdobljem mira. Te uza sve to, Viserysov žovijalan i konfliktima nesklon karakter čini ga prilično popularnim i lakim za voljeti.
Njegov jedini problem tiče se nasljedstva. Ne dobivši sina sa svojom prvom ženom i zasićen omalovažavanjima svog brata Daemona (Matt Smith), Viserys odlučuje prekinuti stoljetnu tradiciju i po prvi puta imenovati žensku nasljednicu: svoju kćer Rhaenyru (Milly Alcock). Problemi nastaju kada kralj za novu ženu uzme Alicent (Emily Carey), kći svog najvažnijeg vazala Otta (Rhys Ifans) – i s njom konačno dobije sinove koje je toliko dugačko iščekivao. I iako je i dalje odlučan u namjeri da ga naslijedi upravo Rhaenyra, već vidimo kako vlastohlepni Otto i mnogi drugi imaju posve drukčije ideje o nasljedstvu.
Za franšizu poznatu kao možda i najpopularnje djelo suvremene fantastike – neobično je primjetiti koliko se serija u biti malo oslanja na magiju. Uz iznimku nekolicine zmajeva i ponekog proročanskog snova jednog lika – svijet Zmajeve kuće ne razlikuje se odviše od standardnog europskog srednjevjekovnog setinga. Raznolikost lokacija Igre prijestolja zamijenjena je kraljevskom palačom unutar glavnog grada kao glavnim mjestom odvijanja radnje. Seting Zmajeve kuće nije više dio širokog i samodostatnog svijeta kojeg je stvorio autor knjige George Martin – već je fokusiran prvenstveno na dvorske spletke i intrige između raznih frakcija oko kralja. Zapravo je i radnja prilično spora – iako nikad razvučena i dosadna – isporučujući nam relativno malo sadržaja u desetak sati materijala prve sezone serije.
Sa sporom radnjom, limitiranim svijetom i malo magije – to jest odsustvom svih uobičajnih aduta koje su serijal poput Igre prijestolja učinili planetarno popularnim; kompletna težina serije pala je na leđa likova: i tu se srećom Kuća zmaja može ponosno podičiti. U najboljoj maniri starih tragedija, i ovdje imamo paletu sivih likova, ljudi od krvi i mesa sa sijasetom vrlina i mana, koji malo-pomalo dopuštaju da ih nadjačaju vlastiti demoni i nesvjesno (a gdjekad i svjesno) guraju radnju prema općem kaosu i krvopriliću. Tako je Viserys pravedan i dobronamjeran kralj, no istovremeno i posve slijep na rastuće probleme unutar vlastite obitelji. Rhaenyra je hrabra i inteligentna, no također i neodgovorna te impulzivna u okolnostima gdje još impulzivnost strahovito šteti. Alicent je okaljala s podosta destruktivnih i štetnih postupaka, no uglavnom iz želje da se konačno afirmira u svijetu u kojem ju svi gledaju samo kao na poslušnog pijuna. Te na kraju i princ Daemon – najbolji i najgori od sviju, heroj i demon u jednoj osobi, čovjek jednako spreman na velika dobročinstva i na nezamislive svireposti. Kuća zmaja ravnomjerno govori o ambiciji, vlastohleplju te okrutnosti kao i o časti, altruizmu, odanosti te hrabrosti.
Seriji se mora priznati kako nije imala lagan posao s adaptacijom predloška. Knjiga po kojoj je nastala – „Krv i vatra“ Georgea Martina – pisana je manje kao literarno djelo a više kao povijesna kronika. Scenaristi su morali prožvakati impersonalni povjesničarski pristup i pretvoriti ga u priču s glavnom i repom, s likovima kroz čije ćemo oči promatrati radnju i s kojima ćemo suosjećati; te uza sve to povezati skup rascjepkanih događaje kroz 20-ak godina radnje u koherentnu i smislenu cjelinu. Ovaj izazovan zadatak većim je dijelom uspješno ostvaren, omogućujući gledateljima stupanj emocionalne investiranosti znatno iznad dosega originalnog knjiškog predloška.
Nedostataka naravno da ima. Mogao bih primjerice navesti karakterna vrludanja jednog ili dva lika, koji iz epizode u epizodu mijenjaju motivacije i statove, te se ponašaju suprotno svojoj ranijoj karakterizaciji. Ili činjenicu da su određeni ključni momenti u radnji prikazani manje kao rezultat želja i planskog djelovanja likova a više kao splet nesretnih okolnosti. I dok bi u nekoj lošijoj priči ovakvi propusti upadali u prvi plan, ovdje srećom to nije slučaj. Kvalitetni likovi, dobra radnja i jasna kreativna vizija uspješno nose priču i spretno guraju određene sekundarne greške u pozadinu.
Usporedbe s Igrom prijestolja su prirodno neizbježne. I dok je potonja svjetski popularna – štaviše najgledanija serija u povijesti malih ekrana, rekao bih da Kuća zmaja ima solidne šanse ponoviti barem dio njenog uspjeha. Početne sezone Igre prijestolja vjerojatno su kvalitetnije, no razlika nije toliko velika. A s obzirom na debakl u koji su se završne sezone pretvorile: malo je čudo da se gomila razočaranih fanova tako željno prikvačila za prvu sljedeću dobru seriju smještenu u istom svijetu. Kuću zmaja definitivno preporučujem, pogotovo ako ste fan originalne serije ili Martinovih knjiga. A i ako niste, nećete požaliti ukoliko date šansu ovom kvalitetnom fantasy uratku.
Foto kredit: HBO