I saga o epskim legendama galaksije se nastavlja. Epizode 11-15 bave se dvjema odvojenim pričama – spletkom protiv Annerose i Alijansinom invazijom na Carstvo. Kratko ću se pozabaviti prvom prije detaljne analize druge.
11. epizoda još jednom potvrđuje ono što smo već dosad i previše puta vidjeli: kako je carski plemićki stalež u pravilu truo, dekadentan i pokvaren do srži. Izgleda da su plemići svi odreda dokoličari koji u životu nemaju pametnijeg posla nego spletkariti jedan protiv drugog i osvećivati se za desetljećima stare uvrede. Uzmimo samo na primjer glavnu negativku epizode – markizu Suzanu – koja bi, da nije toliko bolno nesposobna, bila lik vrijedan poveće doze prezira. Niti je poštena i moralna, niti osobito inteligentna, niti je u životu napravila išta vrijedno spomena – kroza život se kretala oslanjajući se isključivo na izgled, te plemićki status i bogatstvo. I nipošto nije jedina u tome – većina plemića koje smo imali prilike upoznati djeluju kao nesposobni šarlatani koji ni čaj ne bi uspjeli skuhati bez tuđe pomoći, a kamoli išta složenije.
Na brzinu ću izdvojiti tri detalja koja su mi zanimljiva iz ove epizode: prvi je snaga lojalnosti koju Reuental, Mittermeyer i Oberstein već osjećaju prema Reinhardu – i više su nego spremni bez premišljanja mu pomoći oko u biti posve osobnog problema. Drugi čine suprotni načini na koje Mittermeyer i Reuental pokušavaju nagovoriti Siegfrieda da ih povede sa sobom u potragu za Annerose – dok se prvi oslanja na koncept odanosti i službe („Zakleli smo se Reinhardu na službu“), potonji navodi praktičan razlog („Bez nas nećeš moći prepoznati auto koji tražiš“). Treći je, pak, kadar koji sasvim sigurno nije slučajan i predstavlja eventualno foreshadowanje daljnjeg toka radnje.
I dok se 11. epizoda bavi tematikom u biti sporednom za glavnu radnju serije – ostale četiri to nadoknađuju s kamatama. Radnja je konačno nadišla „uvodne“ epizode i krenula u prvi veći zaplet: Alijansinu invaziju Carstva. Neću trošiti previše riječi na već dobro ustaljene koncepte koji se ovdje ponavljaju: yada, yada, yada – Alijansini političari su gamad bez premca; yada, yada, yada – Reinhard je briljatnan admiral; yada, yada, yada – Yang je također, ali ga nitko ne sluša i zato Alijansa završi u banani. Sad kad smo to odradili, možemo prijeći na neke druge teme i ideje koje navedene epizode nude.
Možda i najznačajnija tema koja se problači kroza sve naše epizode jest rat i raznolikost načina na koji on destruktivno djeluje na društvo u cjelini. Ovdje ne mislim na onaj najočitiji i najgori: smrt velikog broja vojnika te napose civila – nego na brojne druge „male“ koji se pojavljuju kroz radnju epizoda. Primjetimo, naprimjer, kako Alijasno „civilno“ društvo pati jer je sve stručnjake, pa tako i prometnjake koji kontroliraju semafore, pokupila vojska. Ili kako je Alijansa zbog rata na rubu bankrota. Ili kako je velik dio stanovništva zadojen jeftinom demagogijom i prizemnim demonizirajem neprijatelja koju im prodaju Truniht i kompanija. Ili kako je ratno doba općenito vrlo plodno tlo za streloviti uspon raznoraznih karijersta, muljatora i oportunista tipa Fork.
Istu temu razrađuju i sljedeće epizode, samo kroz drukčije primjere. Trinaesta i četrnaesta epizoda su mi drage i zanimljive jer nas nakatko miču iz „velikog“ svijeta galaktičkog rata, admirala i plemstva, dvorskih spletki i predizbornih kampanja da bi nas potom odvele u „manje“ mjerilo – svijet seljaka, ratara, građana i niskog plemstva, odnosno načina na koji rat utječe na njih i njihove živote. Na trenutak vidimo da su svi ti veliki planovi i ideali „malim“ ljudima samo mutna apstrakcija koja s njima nema nikakve veze, osim što im uništava živote. Kako bi mudri Jorah iz fantastične Igre prijestolja rekao:
„The common people pray for rain, healthy children, and a summer that never ends. It is no matter to them if the high lords play their game of thrones, so long as they are left in peace. They never are.“
Jer što, primjerice, „velika“ borba između demokracije i monarije znače Klengeltu koji je u ratu izgubio sina (a takvih je priča točno onoliko koliko i žrtava – na milijune). Ili Vier – koja je zbog rata prvo izgubila dečka pa zatim i pokopala muža. Jesu li farmerima kojima je Carstvo – a zatim i Alijansa – oduzeli hranu zaista bitni Reinhard ili Truniht? Zašto bi Therese i njezin otac morali patiti zbog rata koji s njima nema nikakve veze, osim što se nasilu došao na njihov planet? Možda je i najporaznija poruka ovog dijela LOGH potpuna izoliranost samih ljudi koje rat na ovaj ili onaj način pogađa te ideala za koje se oni deklarativno bore. Izmjena kadrova koji naizmjence prikazuju „male“ ljude na njihovom planet i „velikog“ Reinharda u svom admiralskom brodu prilično efektno dočaravaju poentu. Puno smo puta smo kroz filmove imali priliku vidjeti plemenitog junaka koji spremno riskira život jer vjeruje u neku ideju i misli da je ona vrijedna svakog rizika – tretutno mi padaju napamet „Rose of Versialles“ ili „Spartak“. LOGH ovdje nudi puno porazniju sliku – sliku ljudi koji ginu bez ikakve veze, radi razloga koji su posve distancirani od njih samih. Nažalost, to i često jest istina u ratovima.
Tijekom recenzije prošlih 5 epizoda načeo sam temu sokoba između časne „skupe“ i nečasne „jeftine“ opcije u ratu. I dok je tada situacija bila bjelodano jasna, ovdje se ista tema ponavlja uz puno složeniji pristup. Koliko je pošteno i moralno direktno ugroziti vlastite građane radi „većeg dobra“ – pobjede u bici? Pogotovo u slučaju kada to „veće dobro“ zaista nema nikakve veze s građanima koje se ovdje žrtvuje. Konkretno u ovom slučaju – isti bi farmeri jednako dobro živjeli, jednako obrađivali zemlju i jednako plaćali porez bez obzira na to upravlja li njihovim planetom Alijansa ili Carstvo. A ipak su oni ti koji snose najveći rizik i najmanju dobit u cijeloj priči.
Što se same Reinhardove startegije tiče – dalo bi se reći nekoliko stvari. Da je blago rečeno moralno vrlo dvojbena (samo bi se krajnjim utilitarizmom dalo opravdati izglednjivanje vlastite populacije), da je bolno efikasna, da pametno igra na psihološku slobost neprijatelja, i da je zasigurno Oberstein imao prste u njoj. Vjerojatno su postojali načini na koji je mogla loše završiti, ali je usprkos tome Reinhardu omogućila potpuni trijumf nad Alijansom. Mislim da se slobodno može reći da je ovo prvi korak u Reinhardovim ambicijama gdje pokazuje da se ne libi igrati prljavo, gdje je usprkos svojim viskim moralnim načelima spreman odabrati pokvareni pristup kako bi došao do cilja. Što je na neki način i nužno – ljudi koji su došli u pozicije moći s kojih su mogli mijenjati svijet naprosto ne mogu biti „goody goody“ idealisti – takvi posrnu putem ili ih već neki pokvarenjak izigra metodama koje su oni sami nespremni koristiti. I opet će mi u pomoć priskočiti Jorah s još jednim primjerenim citatom:
„Regar se borio hrabro, Regar se borio časno, Regar se borio plemenito. I Regar je poginuo.“
Nadalje, opet se ponavlja važnost „puta“ kao najvažnijeg elementa vođenja rata. Vidmo, naprimjer, kako je Reinhardov kontroverzni plan efektno sproveden čisto iz razloga međusobnog povjerenja svih karika u lancu: Keslera koji je odlučio vjerovati da Reinhard ne bi bez veze nanosio štetu civilima, Kleingelta koji nije radio probleme Kesleru i seljaka koji su imali povjerenja u svoh gazdu te pristali na ideju (iako je na ostalim planetima stvari sgurno nisu odigrale tako glatko). Isto tako vidimo kako Reinhard uspješno vodi rat i pobjeđuje posve se oslanjajući na sposobne podređene admirale kojima iskazuje maksimalno povjerenje, kako carska flota pod njim djeluje kao uvježban, koordinaran i efikasan ratni stroj. Situacija na Alijansinoj strani je nažalost, posve suprotna: iako im ne manjka sposobnih komandanata (Yang, Bucock, Ulanfu), njihova je mogućnost manevriranja ograničena nepsosobnim šefom operacije – admiralom Lobosom, čovjekom kojemu su, sudeći po njegovom izgledu i ponašanju, prioriteti dobro se najesti i dobro odspavati radije negoli dobro voditi rat.
Kad smo već kod toga, muči me jedno pitanje: tko je točno postavio budalu Lobosa za vođu invazije ili napuhanog preseratora Forka kao glavnog stratega? Šef vojske Sitolet sigurno nije – on zasigurno vidi o kakvim se nesposobnim tupanima radi i nije mu ni nakraj pameti da bi oni vodili operaciju. Nisu ni Alijansini političari – oni su iskreno, makar iz posve sebičnih razloga, željeli da invazija uspije te se ne bi sabotirali postavljanjem nesposobnog vodstva. Eventualno kao opcija preostaje ministar obrane Truniht, koji je bio u stanju namjerno izabrati loše vodstvo invazije, kako bi ona spektakularno propala, tako srušila vladu i nabila ugled njemu samom koji se protivio invaziji. Takav plan svakako paše Trunihtovoj oportunističkom i manipulatorskom karakteru; samo je upitno li možda prenategnut kao objašnjenje.
I na kraju bih posvetio nešto vremena glavnom junaku 14. epizode: mladom naivnom idealistu, Alijansinom zastavniku Frazu Valleymountu. Njegova me priča prilično dobro pogodila, pogotovo s obzirom na relativno kratku minutažu i epizodnu ulogu koju ima u seriji. Radi se o jednom od najpoštenijih likova dosad, idealstu koji je odabrao botaniku kao profesiju i prvom ju prilikom spremno upotrijebio kako bi pomogao ljudima čiji je planet Alijansa zauzela. I dok je neko vrijeme mogao iskreno vjerovati kako će kroz rat (i svoju ulogu kao vojnika u tome) moći primjeniti svijet nabolje (navodnio je zemlju, upoznao Theresu, usrećio ljude etc.), druga polovica epizode mu donosi ružno buđenje: rat nisu nasmiješeni seljaci i Theresa u naručju; rat su krv i prosuta crijeva. Scena gdje Alijansin tenk nemilice gazi po polju koje je tako brižljivo uzgajao ima očigledno snažno simboličko značenje (slika dolje). Štaviše, od svih epizoda koje kritiziraju rat, koje ga pokazuju kao nadljudsku destruktivnu silu (a takvih epizoda je bilo i bit će ih još), osobno mi je ova bila jedna od najefektnijih. Svaka čast, LOGH.