* Tekst koji slijedi nije recenzija legendarnog Legend of Galactic Heroesa, već detaljna analiza njegove radnje, likova i tematike. Spoilera ne samo da će biti, nego će ih doslovno svaka rečenica sadržavati. Stoga, stavljam potrebni SPOILER ALERT – za cijelu radnju serije, no pogotovo za prvih pet epizoda.
** Zbog obujma stvari vrijednih diskusije u seriji, kao i želje da ne pretvorim ovaj tekst u omanju knjigu, analizirat ću po pet epizoda po tekstu. Pošto je je prvih 5 epizoda prilično epizodnog karaktera te primarno služe uvođenju u serijal – napisat ću kratak osvrt na svaku epizodu-dvije posebno. Ubudu neće biti potrebe za ovime – već od sljedećeg puta radnja se povezuje i iziskuje cjelovitu analizu umjesto epizodne.
EPIZODE 1 i 2: prva epizoda služi kao školski primjer kako bi uvodna epizoda trebala izgledati. Sve bitno što su autori htjeli reći u prvih dvadesetak minuta 110-epizodnog serijala uspješno su rekli. Ton drame i svemirskog epa je uspostavljen. Radnja započinje odmah, in medias res, bez suvišnih uvoda. Jasno nam je da će se radnja vrtiti oko sukoba Alijanse i Carstva dok Phezzan spletkari između njih. Da će Yang i Reinhard biti bitni likovi. Da se obojica moraju suočavati s pokvarenjacima ili mediokritetima na vlastitoj strani. Isto tako, ako vidimo admirala Reinhada i kapetana Kircheisa da zajedno ležerno filozofiraju o zvijezdama, snaga njihovog prijateljstva odmah postaje očigledna. Isto tako mi se sviđa brzinska karakterizacija mase u ovoj epizodi beznačajnih i epizodnih likova. Tako smjesta vidimo npr. da su Mittermeyer i Reuental prijatelji, da je Poplan energični veseljak, da je Oberstein čovjek od malo riječi a većina carskih admirala ne vjeruje ili čak direktno spletkari protiv Reinharda. Sve u svemu, kao uvod u seriju, prva epizoda funkcionira superiorno.
Možda središnja tema epizoda je pitanje vodstva i njihova utjecaja na rat u tijeku. Yang i Reinhard funckioniraju kao očiti foilovi jedan drugom: obojica su vrlo vješti vojskovođe, najsposobniji na svojoj strani, barem za dva koplja ispred manje sposobnih kolega kojima su okruženi. Obojica predlažu inteligentne planove koje nailaze na nerazumijevanje i odbijanje od strane ostalih. Obojica razmišljaju na sličan način (čak ima i scena gdje Yang doslovno govori kako bi on isto postupio u Reinhardovoj poziciji). No postoji jedna ključna razlika – dok Yang ne uspijeva sprovesti svoje ideje zbog protivljenja nadređenih, Reinhard to može i radi, rezultirajući uspjehom za njegovu stranu. Poruka je više nego jasna – i ponavlja se nebrojeno puta kasnije tokom serije – sustav koji omogućuje najsposobnijim ljudima da vode uspijeva i pobjeđuje, dok vladavina mediokriteta vodi u propast. I kao da to nije dovoljno naglašeno, još i dobijemo slučaj jednako briljantnog Yangovog kolege Lapa, koji pogiba zbog komične nesposobnosti svojeg nadređenog. Čovjek se zapita koliko bi drukčije rat tekao da su ljudi poput Yanga i Lapa od početka bili glavni vojskovođe i stratezi Alijanse.
EPIZODE 3 i 4 opet služe kao međusobni foilovi: svaka od njih zorno pokazuje zašto je sustav kojim se epizoda bavi (Alijansa/Carstvo) truo do srži i zreo za propast. Treća me epizoda bolje i dublje pogodila, vjerojatno zato što i sam živim u demokratskom društvu te bolje osjećam i razumijem boljke demokracije nego autokracije. Štaviše, kladio bih se da je za većinu LOGH-fanova koji navijaju za Carstvo treća epizoda bila prvi, ako ne i ključni okidač koji ih je natjerao da odbace već usađenu simpatiju prema Alijansi (dobra republika vs zlo carstvo jedan je od najstarijih filmskih arhetipova – gledatelji skoro pa nagonski navijaju za republiku).
Elem, imamo priliku vidjeti demokratsku republiku u svom njezinom „sjaju“: na vlasti su lažljivci i manipulatori pokvareni do srži, istinom se manipulira kako se prohtije, naglasak se stavlja na isprazno paradiranje umjesto na sadržaj, neistomišljenici su pod stalnom navalom „patriota“ (i ne znam po koji put „patritozam“ je ili paravan kao u slučaju Trunihta ili isključivost, zadrtost i nasilnost prema onima koji se usuđuju imati drukčije ideje kao u slučaju Patiotic Knight Corpsa). Pritom je i jasno zašto je Truniht toliko uspješan političar: jeftina demagogija, pozivanje na naciju i demoniziranje neprijatelja zaista prolaze kod velikog dijela demokratskih glasača. Pritom nekako po strani ostaje činjenica da su svi ideali demokracije na koje se Truniht deklarativno poziva potpuno bačeni u drugi plan. Generalno, jedna od najvećih boljki demokracije je činjenica da vladajući troše puno resursa i energije u ostanak na vlasti umjesto na samo vladanje, što LOGH precizno secira.
Yanga mi je bilo iznimno žao u ovoj epizodi: čovjek je savršeno svjestan u kakvom trulom i pokvarenom društvu živi, i najviše što može učiniti je blago pomrsiti Trunihtu planove svojim nedolaskom na komemoraciju. Za bilu kakvu dublju promjernu on je naprosto nemoćan: toliko je mala moć običnog građanina u odnosu na inherentne slabosti demokracije. Mislim da bi jedan od najporaznijih trenutaka epizode za njega bio suočavanje s bakicom i unukom na kraju epizode: jedno je prezirati političare u čiju se zlobu već puno puta uvjerio, ali posve je drukčije vidjeti obične ljude kao puše njihove fore i spremno glorificiraju rat – kojeg sam Yang želi izbjeći pod svaku cijenu. Zasigurno demoralizirajuće.
No ako nas je treća epizoda natjerala da počnemo prezirno gledati demokraciju, četvrta je tu da nas podsjeti da alternativa nije uopće bolja, dapače. Carstvo je prikazano kao zaostala feudalna država, po izgledu i po mentalitetu, gdje vladaju korupcija, nepotizam, klasne podjele te vrlo snažna socijalna stratifikacija. Na vlasti je plemstvo koje se nonšalantno zabavlja na partijima i festivalima, posve spremno pustiti da obični građani – bolje reći kmetovi – umiru za njih i njihove privilegije. Građanska prava, ako se nađu u sukobu interesa s carskim ili plemićkim interesima, nonšalantno se ignoriraju. Ljudi na vrhu socijalne i vojne piramide su daleko od najsposobnijih. Čak je i naš glavni lik, Reinhard, došao tu gdje jest prvenstveno zbog careve naklonosti prema njegovoj sestri (činjenica da je briljantan vojskovođa je samo sretna slučajnost koja mu pomaže). Kao i u slučaju Alijanse, očit problem je potpuna izoliranost vladajućeg sloja od realnosti u kojoj se živi: u ovom slučaju rata. Ni plemići u svojim palačama ni Truniht u svom uredu nemaju niti ne žele imati nikakve veze s vojnicima koji ginu u ime ideala koje oni postavljaju, niti s milijunima civila koje je rat na ovaj ili onaj način pogodio. Ne znam tko je originalno skovao ovu poslovicu, ali LOGH ju savršeno prikazuje:
„Rat započinju starci koji se nisu mogli dogovoriti oko nečega
Vode ga mladi ljudi koji ginu u tisućama
I završavaju ga starci koji se ipak nekako dogovore“.
Također bih dodao bolnu realnost društava kakva su Carstvo i Alijansa. Događalo mi se par puta da sam naletio na knjigu, film ili seriju koje namjerno preuveličavaju probleme zajendice, oslanjajući se na preneglašene metafore kako bi prenijeli poruku o općoj pokvarenosti društva. LOGH to ne radi. Usprkos brojim manama, vrlo je lako zamisliti društva poput Yangovog ili Reinhardovog. Alijanse diljem svijeta zaista postoje, dok su Carstva zaista postojala – te postoje još i uvijek; i oba su pokazana sa svojim realnim manama i realnim prednostima. Problemi nisu karikaturalno preuveličani da bi se postigao efekt, oni su krajnje realistični. U biti, upravo to je ono što poruku čini toliko jakom: Alijansa nije neka distancirana imaginarna apstrakcija, ona je stvarnost. Ona se događa, sada i ovdje.
Osim analize carskog društva, četvrta epizoda služi i kao Reinhardov te Kircheisov background. Sve ono što smo dosad dobivali u natruhama proteklih epizoda, ovdje je potvrđeno i prošireno na cijelu epizodu: Reinhard i Kircheis su najbolji prijatelji koji dijele svoje ideale još od djetinjstva. Obojica imaju vrlo blizak odnos s Reinhardovom sestrom Annerose i žele joj pomoći na svaki mogući način. Vide kakvo je društvo oko sebe, to ih užasava i voljni su ga mijenjati. Sve odreda osobine vrijedne poštovanja.
Također dobivamo uvid u Reinhardov i Kircheisov karakter kao klinaca, koji je uglavnom ostao nepromijenjen do danas. Kad se „prepreka“ (podmetnuta noga) pojavi, Reinhard ju uklanja izravno i reretkno. Suočen s nasilnicima on ih silom dovodi u red. Ima podosta simbolike i foreshadowanja u toj sceni – Reinhard usprkos plemenitoj namjeri na uvede pravdu i kazni nasilnike ipak neželjeno završi s krvavim rukama: uzorak koji se ponavlja kroz seriju. Kircheis, s druge strane, služi kao Reinhardova ljudska i pristupačna strana, stalno primjerom i riječima podsjećajući svog prijatelja da ugradi humanost i „male stvari“ u svoje velike ambicije. Zajedno čine izvrstan i meni vrlo drag tandem.
Zaključno, reći ću da mi je kao Reinhardovom fanu bilo vrlo drago vidjeti kako uspijeva, kako njegova sposobnost i pamet ipak bivaju nagrađeni. Promocija u admirala flote sigrno će mu omogućiti lakše ostvarivanje njegovih ciljeva.
EPIZODA 5: prije nego se pozabavim Kircheisom koji je fokus ove epizode, ispucat ću par malih digresija.
Reinhard nastavlja pametno i marljivo graditi svoju „power base“ i polako pretvarati svoje ideje i ambicije u djela. Odluka da se okruži potčinjenim admiralima koji nemaju nikakve veze s postojećim sustavom (svi su neplemići ili niži plemići) jasno pokazuje što smjera: ti će ljudi biti prvenstveno odani njemu osobno, a ne sistemu s kojim ih ništa ne veže. Maximillian von Kastrop pati, izgleda, od istog kompleksa kao i brojni drugi diktatori: od kompleksa oponašanja te emuliranja povijesti i velikih civilizacija (u ovom slučaju stare Grčke). Phezzan i dalje besramno spletkari.
A sada je vrijeme za zvijezdu večeri; dame i gospodo: veliki pljesak za Sigrfieda Kircheisa. Epizoda je centrirana oko njega, što je iskorišteno za razvoj i karakterizaciju njegovog lika koji mi svakom minutom izaziva sve više respekta. Rijetka kombinacija sposobnosti, osjećajnosti i visokih osobnih moralnih uvjerenja brzo su od Kircheisa učinile jednog od meni najdražih likova Legenda.
Pritom me ovdje nije toliko impresionirala njegova taktička sposobnost kao nesumnjivo briljantnog admirala (serija sadrži podosta izvrsnih vojskovođa, Kircheis se ovdje posebno ne ističe), nego njegov stav i način ponašanja prema drugima – i potčinjenima i neprijateljima. Način na koji je admirala Bura u toku jedne epizode pretvorio iz najvećeg kritičara i nihilističkog pijanca u vjernog (i trijeznog) sljedbenika je impresivan u najmanju ruku. Bez ijedne riječi pokude ili formalne kazne, Kircheis ovdje Buru vodi prvenstveno svojim primjerom. Svojim poštenjem i sposobnošću pokazuje se kao vođa koji implicitno očekuje isto i od svojih potčinjenih te na taj način zaslužuje njihovo poštovanje. Kao da Buri nabija masan osjećaj srama: „Evo ja tu vodim bitku i brinem kako da pobijedimo, a ti, koji bi mi trebao biti desna ruka, se beskorisno opijaš i zapuštaš.“ Suptilno i efiksano. Hats off, Kircheis. Ma kvragu, puknut ću još jedan izvrstan relevantan citat, ovaj put iz „Žice“, gdje šef policije savjetuje friško imenovanog načelnika policijske postaje:
„Couple weeks from now, you’re gonna be in some district somewhere with 11 or 12 uniforms looking to you for everything. And some of them are gonna be good police. Some of them are gonna be young and stupid. A few are gonna be pieces of shit. But all of them will take their cue from you. You show loyalty, they learn loyalty. You show them it’s about the work, it’ll be about the work. You show them some other kinda game, then that’s the game they’ll play.“
U biti, u ovoj epizodi (ali i kasnije) Kircheis me prilično podsjeća na Yanga: izvrstan admiral koji ne voli rat, mrzi ubijanje i uvijek se trudi minimalizirati broj žrtava, vođa viskih moralnih standarda koje postavlja prvenstveno vlastitim primjerom te koji izaziva i zaslužuje apsolutno poštovanje od svojih podređenih, koji ima vrlo malo vlastitih ambicija mimo odano služenja ideji kojoj vjeruje etc.
Tema vodstva i vođe ponavlja se i ovdje. Vidljivo je kako sposobnost vođe direktno utječe na njegove potčinjene i njihovu vjeru u sistem (te manje apstraktno – i na njihovo preživljavanje), te kako je Kircheis morao prebroditi početno nepovjerenje stečeno baš zbog nesposobnog vodstva njegovih prethodnika.
Ukratko za kraj:
1. i 2. epizoda: uspostava setinga, likova i tematike
3. epizoda: zašto je demokracija u banani
4. epizoda: zašto je autokracija u banani
5. epizoda: zašto je Kircheis super
To je to što se prvih pet epizoda tiče. Epizode pod rednim brojevima od šest do deset također daju podosta materijala za pisanje i analiziranje, no o tome neki drugi put.
About Author
