Nema toga što se nije izdogađalo u ovih 5 epizoda: završetak bitke iz prošlih epizoda, smrt cara Fridrika, građanski rat u Carstvu, puč u Alijansi, intrige očigledne i skrivene, uvođenje novih te razvoj starih likova; i uza sve to još i poveća količina drugih stvari. Vjerojatno mi je najdraži element Legende to „bombardiranje“ koje kao gledatelj doživljam istovremeno sa svih fronti: s fronti radnje, likova, svih mogućih tematika (rat, liderstvo, povijest, vojska, država i državno uređenje, ljudska prava…) simbolike i drugih. Nije da se bunim, dapače.
Krenut ćemo s temom liderstva, koja se konzistetno provlači kroz tekuće epizode. Za razliku od prijašnjeg toka radnje, ovdje dvojica naših glavnih likova imaju – posve zaslužen – privilegij da su obojica naširoko prepoznati kao sposobni i pametni vođe: i takva im reputacija olakšava njihove daljnje planove. Vidimo, naprimjer, kako podosta sposobnih likova (Hilda, Fenrer, skoro Streit) spremno prelazi na Reinhardovu stranu jer znaju o kakvom se sposobnom lideru radi. Njihovi motivi su možda različiti – oportunizam, želja za bivanjem na pobjedničkoj strani, poštenje, uvjerenje, bilo koja kombinacija prethodno navedenih – ali svima im je zajedničko prepoznavanje Reinharda kao pametnog šefa kojem vrijedi služiti, te koji u svojim podređenim izaziva nemalu dozu ponosa. Ista se sitaucija, samo s obrnutim predznakom, događa s vrhovnim carskim admiralom Mückenbergerom koji je, izgleda, jedini od plemstva pametno shvatio s kako sposobnim protivnikom ima posla i odlučio se na vrijeme povući iz unaprijed izgubljene bitke.
Slične benefite svoje reputacije uživa i Reinhardov glavni rival – admiral Yang. Kroz ove epizode on lako i bezbolno dobiva sve što zatraži, opet iz razloga što ljudi kojima je okružen prepoznaju o kako se kvalitetnom vođi radi. Zato, naprimjer, kada Yang pita Bucocka za pomoć – on ju odmah pruža. Kada zatraži od Cazzelnua da služi pod njim u Iserlohnu – ovaj spremno pristaje. Sve u svemu, Yang i Reinhard, svatko na svoj način, pokazuju kakve pogodnosti sposobno vođenje donosi sa sobom.
S druge strane, carsko je plemstvo tu da nas podsjeti i drugu stranu medalje – kakve nevolje za sobom vuče nesposoban lider. Vrhovni komandanti Braunschweig i Littenheim su komično nesposobni, a jedinog inteligentnog čovjeka – Merkatza – nitko ne šljivi ni pet posto. I dok je manjak Braunovih sposobnosti toliko očit da ga nema potrebe elaborirati, ipak me zapanjuje čista količina gluposti i arogancije kojom je taj čovjek prožet. Da sam ja u Reinhardovom PR timu, samo bih broadcastao random pet-minutni klip iz Braunovog života uz naslov: „Je li ovo čovjek kojeg želite da vam vodi Carstvo?“
Nadalje, kao velikom fanu političkih igara i intrigi u serijama, jako su mi se svidjele naznake spletkarenja i mutnih poslova koje nove epizode donose: Reinhard izaziva puč u Alijansi i potajno kontrolira urotnike, Yang prozire Reinharda no nema ga moću spriječiti, Truniht nekako zna za stvari koje ne bi trebao znati, Licthtenlade i Reinhard se udružuju protiv Brauna i Littenheima, Hilda pomalo privači neodlučne plemiće na Reinhardovu stranu; i drugo. Kao da su se svi sastojci – Reinard, pučisti, Yang, Phezzan, Braun, Truniht, kult Zemlje te ostali – konačno spojili u jedinstvenu kašu koja samo čeka nekog majstora intrigi da ju zamiješa. Muči me točno koja je zasad uloga Phezzana i guvernera Rubinskog u cijelog priči – uglavnom ga vidimo kako analizira situaciju i priča o svojim planovima, ali nikad kako ih zaista i ostvaruje. Iako, barem bi jedna stvar trebala biti očita – Rubinski nije tip osobe koja 1) izleda odviše religiozno i 2) prefira biti nečiji sljedbenik. Stoga mislim kako ili iskorištava kult Zemlje ili da ga ovi nekako drže u šaci. Sigurno nije u iskrenom savezu s njima.
Kao treće, epizode prikazuju introdukciju još jednog od mojih omiljenih likova – Hildegard von Mariendorf. Rekao bih da se ovdje pokazuje u svom najboljem izdanju: inteligentna, analitična, pronicljiva, vrlo prijateljski i toplo nastrojena prema nekolicini bliskih ljudi (usporedi npr. Braunov ili Flegelov odnos prema podređenima) – ali Hilda je više-manje stalno takva. I naravno da je njezina analiza navodi da odabere najizglednijeg kandidata kojeg treba podržati; i naravno da Reinhard, kao i obično, spremno prima nove sposobne ljude među svoje redove. Nadalje, Kircheis se opet iskazao – opet je jedini koji razumije Reinharda i koji ga uspijava nagovoriti da promijeni mišljenje oko kažnjavanja Bittenfleda. Bless you, Siegfried; Reinhard zna da je sretan što te ima. Sam Reinhard je uobičajeno distanciran, hladan te efikasan; i triggera se jedino na spomen sestre – ni prvi ni poslednji put.
Kad već pričam o likovima, ne mogu ne spomenuti vječito mi dragog Yanga. I opet vidimo kako se odlično snalazi u „velikom“ mjerilu – u bitkama, filozofiranju o povijesti i državnim uređenjima, u idejama, konceptima te općenito apstraktnom načinu razmišljanja. S druge strane – u „malom“ mjerilu svakodnevnih stvari je tako yangovski potkapacitiran – ponovno mu npr. Frederica ili Julian moraju objašnjavati svima očite stvari. Sjećam se da je neki lik, u nekom trenutku serije, za Reinharda izjavio „He doesn’t see things closer than a light year away“ – citat također posve prikladan i za Yanga.
Sljedeće, još me uvijek iznenađuje prilično primitivan, u biti srednjevjekovni koncept časti koji Carstvo promovira. Ideja kako je časno poginuti, a nečasno se povući ili biti zarobljen možda zvuči arhaično demokraciji 21. ili 36. stoljeća, ali izgleda odlično paše monarhističkom Carstvu feudalnog mentaliteta. Sjećam se da sam se pitao kako je čak i u koruptivnom Carstvu moguće da je neki „dumb muscle“ tip poput Ovlessera uspio dugurati do čina admirala, dok mi nije sinulo da upravo on u biti otjelovljuje sve „vrline“ koje primitivno Carstvo tako cijeni: veliku osobnu snagu, hrabrost i vještinu u bici, odsutnost ikakvog kritičkog razmišljanja te skoro pa dogmatično vjerovanje u postojeći poredak. Činjenica da je budala mu uopće ne odmaže – sustav poput Carstva nema interesa meritokratski promovirati najsposobnije ljude (kao što to čini npr. Reinhard).
I napokon, sam puč koji je Alijansa doživjela zaslužuje kratki osvrt. Sigurno nisam jedini kojem su se Alijansini političari toliko zgadili da su isprva podržavali svaki čin pobune protiv njih – pa makar i puč. I opet nam je LOGH donio ružno buđenje, pokazavši nam vojnu diktaturu koju pučisti uvode kao još i goru alternativu. Lako je rušiti postojeći sustav, no puno ga je teže zamijeniti nečim boljim. Paralela s poviješću je ovdje na mjestu – pitam se koliko je car Rudolf svoju popularnost i uspjeh dugovao suprotstavljanju nesumnjivo gadljivim političarima svoga doba. Rekao bih da je ova epizoda jedna od jačih pro-democracy u cijeloj seriji: pokazuje da autokracija dobro funckionira jedino kad joj je na čelu netko izniman poput Reinharda. Čak i ako su kolovođe u biti dobronamjerni ekstremisti poput generala Greenhila i ekipe, rezultat je gori i od najgore demokracije.