Epizode 21-26 prodstavljaju kraj prve od četiri sezone Legende o galaktičkim herojima – i to kakav kraj! Ratovi, spletke, twistovi i smrti dostojna su kulminacija svega što se polako kuhalo prvih dvadesetak epizoda. Revolucije su došle i prošle, puno likova je mrtvo, državni sustavi su promijenjeni – i sada, kada je oluja barem privremeno prošla, na preživjelim likovima je da se snalaze kako znaju i umiju. Poželjeli bismo im sreću, ali LOGH nas je dosad već i predobro naučio da nije serija u kojoj sreća dolazi sama od sebe.
Možemo krenuti od Alijanse, koja je u ovih nekoliko epizoda doživjela konačni slom vojnog puča i ponovnu uspostavu slobode i demokracije – tih svetih gralova na čijim je principima i zasnovana. Alijansini političari već su puno i previše puta pokazani kao fundamentalno pokvareni, lažljivi, licemjerni i bešćutni oportunisti koji ni pet posto ne šljive dobrobit države – i sigurno nisam jedini kojem su se zgadili do te mjere da sam priželjkivao bilo kakvu promjenu, bilo kakav novi režim, samo da oni izgube vlast. Pa, novi režim je došao – i pokazalo se da nije nimalo bolji, dapače. Dok su protekle epizode dobro izribale arhetip lažljivog političara, sada su na red došli generali.
Na prvu ruku, oni su se doista i činili kao osvježenje. Nasuprot napadno gadljivim političarima koji ne vjeruju ni u što osim u vlastiti status i privilegije, vojnike koji su preuzeli vlast zaista su i krasile određene hvalevrijedne osobine: hrabrost, požrtvovnost, iskreni (iako krivo usmjereni) patriotizam i spremnost služenja višem cilju. Nažalost, ništa od toga nije ih učinilo boljim vladarima. Kao i sve druge, glave su im došle vlastite mane – krutost i vjerovanje u silu kao jedini mehanizam promjene. Pretpostavljam da je to bilo i za očekivati: ljudi čija se cijela karijera sastoji od borbe protiv neprijatelja u velikoj su opasnosti da na sve i svakoga gledaju baš tako – kao na neprijatelja kojeg treba silom slomiti. Čak i na miroljubive prosvjednike protiv njihove vlasti. Kako su se uspeli, tako su na kraju i pali: vladali su silom i svrgnuti su silom. Sic semper tyrannis.
U biti, podrobniji pogled otkriva nam kako generali failaju ne samo kao vođe, već i kao ljudi i to po njihovim vlastitim standardima. Iako su im puna usta vojničke časti i hrabrosti, njihov se plan bitke sastojao od slanja lažnog izaslanika koji će pokušati pridobiti povjerenje protivničkog generala i zatim ga ubiti iz zasjede. Ne znam za vas, ali meni ovo ne zvuči odviše časno ni po kakvom vojničkom kodeksu. Ovdje nije riječ samo o etici ratovanja – njihova nemogućnost da smisle išta pametnije od ovakvog petparačkog plana (zar su zaista mislili da će Yang nasjesti?) dovodi u pitanje i njihovu sposobnost kao vojskovođa.
Paralelno s Alijansom, Carstvo je također prošlo kroz građanski rat i smjenu režima. No za razliku od Alijanse u kojoj se svrgavanjem vojnte hunte sve vratilo na staro, ono je zaista i doživjelo korjenitu revoluciju. Propast plemića i feudalnog sustava kojeg su predstavljali postavlja temelje za dalje suštinske promjene koje će Carstvo doživjeti pod Reinhardovom vlašću. Tematski gledano, glavni antagonisti naših junaka kroz prvu sezonu upravo su Truniht (za Yanga) i Braunschweig (za Reinharda). Svaki u njih u sebi doslovno utjelovljuje svu trulost i pokvarenost sustava protiv koje se oni bore. Stoga je znakovito uočiti kako anti-Reinhard sezonu završava u mrtvačkom sanduku, dok je anti-Yang opet na visokoj poziciji moći. Kad se sve zbroji i oduzme, ovo predstavlja veliku prednost za Carstvo.
Najviše prostora od likova dobili su Oberstein i Kircheis, kao i razvoj njihovih odnosa s Reinhardom. U jednu ruku njih su dvojica sušte suprotnosti, poput malog anđela i vraga koji sjede na Reinhardovim ramenima i šapuću mu savjete. Kircheis je veliki idealist, dok je Oberstein oličenje makjavlističkog cinika. Prvi je otvoren i iskren, dok je drugi zakulisni spletkaroš. Prvi je drag i topao, drugi šutljiv i prepreden. No uza sve to, dijele i izneneđujuće mnogo sličnosti: obojica su recimo vrlo sposobni i odani Reinhardu. Nijedan mu se ne oklijeva proturiječiti mu u lice – možda jedina dva lika u cijelom Carstvu za koje se to može reći. Obojica su poptuno lišeni ikakvih ambicija osim nesebičnog služenja Reinhardu. I jedan i drugi bili su spremni čak i žrtvovati život za njega – da Kircheis nije na vrijeme zaustavio ubojicu Ansbacha, Oberstein bi bio taj koji bi poginuo. Što se osobina tiče, njih dvojice dijele mnogo više nego što bi ijedan od njih htio priznati.
Lik Paula von Obersteina mi je posebno zanimljiv s jednog aspekta. Većina bi mu drugih serija, suočena s likom poput njegovog, dala neku ključnu manu kako bi opravdala odbojnost koju kao gledatelji osjećamo prema njemu. Prikazala bi ga kako, recimo, u tajnosti spletkari protiv Reinharda. Moguće je da bio bio kukavica. Ili nesposoban, možda i korumpiran. A i u slučaju da je pošten, bio bi prikazan kao neučinkovit makjavelist čiji bi se pragmatični savjeti uvijek pokazali pogrešnima. LOGH ne radi ništa od toga, pokazajući Obersteina kao iskreno lojalnog, izrazito izravnog i hrabrog savjetnika čiji oportunistički savjeti u pravilu (iako ne i uvijek) donose rezultate. To nas kao gledatelje prisiljava da se suočimo s neugodnom spoznajom da nema objektivnih razloga za prezir prema Obersteinu, osim subjektivnog osjećaja antipatije koju izaziva.
Kircheis je, pak, posve druga priča. Veoma sposoban, plemenit i odan, on je možda i lik koji u sebi najviše manifestira sve tradicionalne vrline koje heroji obično imaju. Skoro pa nagonski navijamo za njega, i rijetki su gledatelji koje njegova iznenadna smrt nije potresla. Ostali likovi unutar serije dijele to mišljenje. Želite li iz nekog čudnog razloga postati kronični alkoholičar, dovoljno je da popijete jednu čašu svaki put kad netko od likova nostalgično izjavi „If only Kircheis was here…“ u daljnjem toku serije.
Pala mi je na pamet ideja da svaki od glavnih Reinhardovih pristaša u sebi utjelovljuje neku osobinu koju dobra država mora imati. Oberstein predstavlja lukavi pragmatizam, Reuental ambiciju, Mittermeyer poštenje itd. Tako Kircheis, naravno, simbolizira iskrenu plemenitost i ideale na kojima svako dobro društvo mora biti zasnovano. Stoga nije ni čudo da je njegova smrt nastupila upravo nakon Reinhardove, budimo blagi i recimo moralno vrlo dvojbene odluke da žrtvuje stanovnike planeta Westerlanda. Serija nije samo ubila Kircheisa, već skupa s njim i nadu da će Reinhardova nova država ikada do kraja biti nevina i čista od grijeha.
Zanimljivo je promotriti kako je Kircheisova smrt utjecala i kako će u budućnosti utjecati na Reinharda. Zasad ne sluti na dobro – njegova svirepa naredba kojom je članove Lichtenladeove obitelji osudio na izgon ili smrt jedna je od vrlo rijetkih suštinski nemoralnih akcija koje je Reinhard počinio u čitavoj seriji. S aspekta Reinhardovog razvoja kao lika ostaje za vidjeti u kojem će ga smjeru prijateljeva smrt odvesti: možda će ga potaknuti da se drži plemenitih ideala koje je Kircheis predstavljao, a možda će ga i pretvoriti u ogorčenog tiranina. U ovom trenutku još nismo sigurni. S aspekta njegovog odnosa prema drugim likovima stvari se također kompliciraju. Kircheisova smrt sili Reinharda da počinje razvijati odnose – ujedno i poslovne i osobne – s ostalim likovima oko njega: recimo Hildom, Mittermeyerom ili Reuentalom.
Što još vrijedi primjetiti? Možda da ove epizode sadrže dvije od rijetkih rupa u radnji inače briljantno pisane serije. Kao prvo, Merkatzova odluka da se pridruži Alijansi izgleda vrlo nategnuto i nelogično. I kao drugo, činjenica da je Reinhardov najbolji prijatelj morao proći inspekciju i predati svoje oružje prije audijencije, dok je neprijateljski vojnik uspio prošvercati ne jedno, već dva oružja (laserski prsten i pazite sad… mini-bazuku) također djeluje kao trenutak gdje su scenaristi silom htjeli odvući radnju u nekom smjeru, a nisu se mogli sjetiti nijednog logičnog načina kako da to izvedu.
Hilda, nadalje, je jedna od rijetkih dovoljno širokih osoba da na krvavi građanski rat ne gleda isključivo negativno, već kao sredstvo koje će donijeti nužne promjene i revitalizaciju umirućeg Carstva – stoga se i osjeća zahvalnom kako živi u „zanimljivim vremenima“. A Lichenlade… Lichtenlade je prepredena stara lasica za koju nemam nikakve sumnje da je zaista i spletkario protiv Reinharda, no što se tiče Kircheisove smrti – tu je posve nevin. Vjerojatno mu je Oberstein smjestio znajući da će kad-tad doći do sukoba između Lichtenladea i Reinharda, te stoga odlučio pospješiti proces. E da, i 25.-a epizoda definitivno je jedna od najboljih u cijeloj seriji.
Toliko za sada. Kakve li će promjene Reinhard uvesti u Carstvo? Na koje će načine Truniht i ekipa nastaviti mrcvariti već ionaku izmučenu Alijansu i kako će Yang to podnijeti? To su pitanja za sljedeće epizode. Do čitanja.