Nakon sveopćeg kuršlusa proteklih epizoda, poslije silnih ubojstava, spletki, izdaja i prevrata – epizode 27-30 djeluju kao umirujući, breather dio LOGH-a. Jer nakon straha, adrenalina i suza što smo ih isplakali, valjda smo zaslužili svojevrsni povratak u normalu, koji nas pomalo uvodi u nove zaplete i polagano upoznaje s novim likovima.
Osvrt možemo započinjeti s analizom prvih dvaju epizoda, koje suštinski ne pomiču radnju prema naprijed, već prvenstveno služe uvođenju dosad-manje-bitnih likova u priču na velika vrata, kao svojevrsna najava značajnije uloge koju će odsad imati u seriji. Na Alijansinoj strani to je svakako Julian Minci, Yangov štićenik i novopečeni vojnik. Dosad smo ga imali prilike upoznati isključivo kroz prizmu samog Yanga, no ovo je prvi put da se Julian nalazi u prvom planu radnje. I za prvi put, Julian je ostavio i više nego dobar dojam – hrabro se boreći u bici, ne gubeći glavu u opasnim situacijama i čak bivajući promoviranim na temelju svojih ratnih zasluga. Generalno djeluje kao sposoban mladić koji bi vjerojatno uspio u svemu čega se prihvati.
Na carskoj strani, pak, imamo admirale Mittermeyere i Reuentala – dvojicu najboljih prijatelja dijametralno suprotnih karaktera. Mittermeyer je možda i najbliži nekom idealnom klišeju heroja: pošten, iskren i sposoban, sretno oženjen za svoju mladenačku ljubav, pučanin koji se meritokratski uspeo do samog vrha inače klasno vrlo segregiranog carstva. Reuental, s druge strane, je bajronovski lik kojem su prijateljstvo s Mittermeyerom i odanost Reinhardu jedine stalne točke njegovog inače vrlo nestabilnog života. Ambiciozan, kulerski samouvjeren i vrlo vješt u svom poslu; no također i s cijelom vojskom skrivenih frustracija i potisnutih emocija – Reuental na trenutke djeluje kao klon Jamesa Bonda magično prebačen u svijet LOGH-a.
Glavni pomak u radnji ovih inače relativno mirnih epizoda predstavlja Reinhardov amciozni plan o postavljanju motora na dotad nepomičnu svemirsku tvrđavu kako bi ju pretvorio u divovski brod kojim će konačno moći napasti dotad neosvojivi Iserlohn. S praktične strane, ovaj je plan već u startu prikazan kao sumnjiv: dovoljno je vidjeti da troje najsposobnijih Reinhardovih podređenih (Mittermeyer, Reuental i Hilda) iskazuju nemale rezervacije glede njegove ideje i realizacije. Istovremeno, ovaj plan nam pruža odličan uvid u Reinhardov karakter: radi se o čovjeku velikih zamisli i ogromne snage volje koji jednostavno ne može mirno sjediti na mjestu. Stalno ga goni nekekva demonska želja da se sam sebi dokaže realizacijom još jednog ključnog projekta ili pobjeđivanjem sljedećeg neprijatelja u nizu. Sponzoriranje razvoja tehnološkog čuda kako bi mu ono dalo dovoljno moći da pobijedi svog najvećeg rivala Yanga mora da mu je došlo kao naručeno.
Glavnim komandantom cijele operacije imenovan je admiral Kempff, s admiralom Müllerom kao zamjenikom. Mora da nisam jedini kojeg Kempffov lik ispunjava nelagodom: pošten i sposoban, sretno oženjen, obožava svoju djecu, uz dirljivu scenu oproštaja od obitelji… sve ukazuje na to da će mu se sprema pogibelj, i to uskoro. S obzirom na činjenicu da ide u boj upravo protiv Yanga – to se nažalost čini kao vrlo izgledna opcija. U biti, neću okolišati – već su sad nazdraviti Kempffu i proglasiti njegovu skoru smrt. RIP admiral, it was nice knowing you.
No dok je Reinhard zaokupljen svojim megalomanskim planovima a Alijansnini se političari (po tko zna koji put) pokazuju kao prevrtljivi gadovi koji bi i mater prodali ako je to politički oportuno – u pozadini Phezzan neumorno spletkari. Zanimljivo je gledati kako jedan jedini (doduše vrlo bogat i utjecajan) planet može imati tolikog utjecaja na zbivanja u cijeloj galaksiji. U roku od dvije-tri epizode uspjeli su formulirati strategiju, potkopati Alijansinu borbenu sposobnost okrenuvši njezine političare protiv najsposobnijeg vojskovođe, te osmisliti plan kako se riješiti Reinharda nakon što ovaj preuzme vlast nad cijelom galaksijom. Ostaje za vidjeti hoće li i kako njihov plan uspjeti, no ovo što smo dosad imali priliku vidjeti djeluje impresivno. S druge strane, Phezzanci ovdje rade račun bez dvojice krčmara – Yanga i Reinharda – što će im se sigurno nekako obiti o glavu. Nijedan ni drugi nisu prošli kraj Scile i Haribde samo kako bi nastradali od strane gramzivih spletkaroša.
Ovdje također dobivamo i uvid u interno funckioniranje phezzanskog sustava vlasti. Sva moć je naizgled u rukama guvernera Rubinskog, no iza kulisa zapravo je Terranska crkva ta koja drži sve konce u rukama. Kad vidimo s koliko samopouzdanja običan biskup razgovara s guvernerom, usputno mu i zaprijetivši ubojstvom, postaje jasno da je Rubinski obična lutka na koncu. Ili – barem ga takvim crkva doživljava. Prilično sam siguran da sam guverner ne šljivi crkvu ni pet posto i samo čeka prvu priliku kako bi ih se riješio i uspostavio svoju neograničenu vlast nad Phezzanom. Zaista, postoji li manje izlgledan savez negoli onaj između Terranaca i Rubinskog? Prvi su fundamentalistički ideolozi dok je potonji okorjeli kapitalist kojeg zanimaju jedino moć i novac. Radi se o običnom braku iz interesa, i on će puknuti čim se ukaže prilika. I kad pukne – razvod neće biti nimalo ugodan.
U međuvremenu, daleko od Reinharda, Yenga i Rubinskog – krije se jedan od dragulja serije. Eto zašto je Legend briljantno djelo – jer se čak i u C priči poput one o Hildi, barunu Kümmelu i admiralu Mecklingeru kroiej toliko dobih ideja i zamisli. U kratkom vremenu autori nam poručuju sve što nam trebaju poručiti: Mecklinger je svestrani stručnjak, uspješan vojskovođa kao i priznati umjetnik, nešto najbliže renesansnom čovjeku što LOGH nudi; Hilda je poduzetna i odana obitelji; a Kümmel… Kümmel je čovjek s kojim se sudbina okrutno poigrala, davši mu intelekt i živahnost duha, no istovremeno ga i učinivši paraplegičarom koji zbog toga nije u mogućnosti ostvariti ništa što želi od života. Upravo je to ono za čime Kümmel najviše žudi: za nečim trajnim, zapravo svevremenskim, za nečime što će ostaviti trag koji debelo nadmašuje trajanje ljudskog životnog vijeka, za nečim snažnim i moćnim što će transformirati njega i svijet oko njega. Ukratko, Kümmel žudi za umjetnošću koju nažalost sam ne može ostvariti te ju umjesto toga pokušava dostići preko ljudi poput Mecklingera. U samo nekoliko minuta, autori su ispričali priču dostojnu cijele epizode, priču o ljudskim ograničenjima, okrutnosti majke prirodi i ljudskog nagonskoj poterbi za transcedentalnim. Sve to, još uz zanimljivu ideju o Reinhardu kao primjeru živuće umjetnosti. Kapa dolje, LOGH.
To bi uglavnom bilo to. Zapravo, možemo se na ovom mjestu prisjetiti Kircheisa, koji je poginuo relativno nedavno, no kojeg ostali likovi već počinju zazivati i misliti kako bi stvari bile toliko lakše da je još uvijek živ. Dosad sam izbrojao 3 puta kad je neki od likova pomislio već (ne)slavnu uzrečicu: „if only Kircheis were alive…“. Zasad – je samo 3, no kasnije će ih biti i mnogo više. S tim rečenim, opraštamo se do sljedećih epizoda. Kempff zasigurno srlja ravno u smrt, Yang odlazi ravno u ralje korumpiranih političara koji ga se žele riješiti, Rubinski i dalje spletkari… uza sve to, radnja naprosto mora biti zanimljiva. Do sljedećeg gledanja.