Jako davno, kada je Svarog stvorio svet i kad se na njemu nastanio narod, kad su njegova deca zauzela svoja mesta kao zaštitnici ljudi, bilo je radosti i svetla. Ljudi su se širili i nastanjivali se u svakom uglu sveta. Koliko god daleko išli, osećali su kako im se taj isti svet opire zbog napadnog nastanjivanja. Bogovi i razni heroji tu su nalazili svoju svrhu, povlačeći crtu između ljudi i sveta prirode. Hrabrošću, mudrošću i odvažnom snagom čuvali su jedni druge i osvetljavali noć za svoj rod. To je bilo lepo lice našeg naroda, naše Sunce, zlatno i životodavno. Ipak, ovo nije priča o Suncu, već o Mesecu, hladnom, bledom i nedostižnom. Koliko god bogat bio dan, koliko god slavlja, ponosite hrabrosti i neukrotive sreće bilo među nama, noć bi uvek došla sa svojim deverušama: sa bolešću i siromaštvom. Takav strah bi unosile u ljude da su se oni okretali jedni protiv drugih kako bi izbegli njihov dodir. Zatim bi svetla deca bogova pokazala svoje drugo lice. Ljudi, na koje bi pala njihova senka, bili su odbacivani zbog sumnje da su počinili nekakvo zlo, nekakav strašan greh. Jer zašto bi se siromaštvo nadvilo nad pravednikom? Zašto bi bogougodan čovek bio bolestan? Samo oni koji su se ogrešili o svoj rod ili svoje bogove osetili bi kaznu. Kako ne bi njihov rod patio zbog tereta nakaznog bolesnika i kako se bogovi ne bi rasrdili na njih, takvi ljudi bili su proganjani u divljinu, daleko od očiju i ruku koje bi opoganili svojim prisustvom. Takvi ljudi su lutali dok ne nađu neko mesto u šumama, na planinama i brdima. Kad bi barem bili te sreće da ih prognaju na proleće ili leto. Kakav bi nesrećnik morao biti onaj čovek koji gleda na put sa oboda svog sela u sumrak, sa ljutim povicima iza leđa i zloslutnim senkama ljudi koji su ga terali, naoružani vilama i toljagama? On bi samo mogao da stegne zube i uvije se bolje u poderani ogrtač, dok je bosonog išao u noć.
Dva dana je hodao do sledećeg sela, nadajući se da će se smilovati tamo na njega. Noć je brzo padala, a nigde nije bilo zaklona od snežnih pahulja i ledenog vetra. Samo pusta polja prekrivena snežnim smetovima, u svim pravcima. Možda mu se učinilo kad je video, nešto dalje od njega, jednu osobu kako stoji u snegu. Njeni obrisi bili su jedva vidljivi naspram tame. Nije osećao stopala. Jedva ih je pomerao kroz snežni pokrivač, a svaki mučni korak ga je podsećao na težinu lepljivog blata u močvari pored njegovog sela. Tu se često sam igrao kao dete. Nije imao nadu da je ponudi svom izmučenom telu. Bolest ju je ugušila jako davno. Umesto nje, dok je koračao napred kroz urlik vetrova, prisećao se detinjstva. Tako davnog, tako dalekog.
„Hodaš li, tugo? Ima li još života u tebi, ili si ga ostavio na pragu svog sela?”, čist, razborit glas se začuo kroz lomljavu ledenih pahulja. Nije mogao da se osvrne da vidi ko mu to govori, a nije ni morao. Znao je da u ljutoj zimskoj noći, na ovom polju koje je pupilo od cvetova u proleće, nema nikoga. Ta mrka opsena koja proseca noć svojim ponosnim držanjem, na čijoj se koži gubi svetlost minulih zvezda, čekala ga je. I on je hodao. Soptav kašalj ga je zaustavio više puta. Kakva suluda nada je postojala da prođe ovakva noć? Na izmaku snaga se stropoštao na sneg.
„Ipak si uspeo”, rekla je senka.
Žena koja je stajala nad njim, bila je lepotica studenog pogleda, očiju tamnih kao mastilo. Duga ravna kosa, što podseća na sjajno gavranovo perje, padala joj je u talasima do kukova. Obnaženih ruku, u jednostavnoj haljini čija se boja prelivala od tamnog sivila i hladnog purpura, do glečerskih dubina mora i okeana. Vitka i visoka poput jele, nadvila se nad njim sa osmejkom na ledenim usnama. Iako mu se maglio vid, ona je bila jedina bistra tačka.
„Ti si…?”, promuklo je zaustio pitanje.
„Poznaješ me. Ja sam san, tišina i noć. Saputnica ljudi koji čekaju pokraj druma, koji nestaju u šumama jednolikih čestara. Ja sam kraj puta i poslednji udah na dnu jezera. I moj dodir je uvek topao”. I bio je. Odavno je zaboravio osećanje bola. Toliko daleko od toplote vatri svog sela, mogao je samo da se priseća šta znači udobnost. Od vrha glave mu je lagano prelazila glatkim, mekim prstima, preko ramena, sve do šake. Gde bi njena toplota minula, vraćala bi se jeza, koja bi ubrzo i sama nestala. Moranin glas je bio opojan kao vino, klizio joj je preko tankih usana odmereno i lako. Bio je zov ptica u noći bez zvezda.
„Zašto”, par bolnih trenutaka je kašljao, pa kad je povratio glas, nastavi, „zašto si ovde u sred zime? Zar bi i lepoticu kao što si ti proterali?” Morana je podvila haljinu i sela pored njega na sneg. Toliko je bila laka da nije ostavila ni traga na ledenom pokrivaču , niti su njene suknje šušnule kad ih je podvila.
„Nemam ja selo, niti dom kome da se vratim”, odgovorila je zamišljeno, „Drago mi je što se brineš za mene”.
„Majka mi je uvek pričala, lepa reč ne košta, ali mnogo znači”, zaćutao je na tren da odmori glas,
„Podsećaš me mnogo na nju. Imaš taj zabrinut izraz lica kakav je ona uvek imala”.
Oteglo se hučanje vetra oko njih. Tako je pao u sneg da je mogao samo da ga osluškuje kako svira i luta po Moraninim golim rukama.
„Sigurno ti je teško da pričaš. Dozvoli, pomoći ću ti”, njeni prsti mu se zadržaše na tren na jabučici grla. Postepeno je bol nestajao i mogao je slobodnije da udahne.
„Hvala ti. Pitao bih te da li ti je hladno”, pokušao je da joj dodirne zalutali pramen kose, međutim vide da je uzaludno kad mu ruka nemoćno pade nazad pored tela, „ali ne vidim da drhtiš. Nijedan od tvojih pramenova kose ne pomera vetar”.
Pitao se da li je bila stvarna ili mu to njegove umorne misli stvaraju sagovornika.
„Hladnije je bilo u tvom selu, kad su te prognali. Šta si loše učinio da se tako ophode prema tebi?” Uprkos nežnoj brizi u njenom glasu, samo je mogao tužno da uzdahne:
„Činilo mi se da sam kriv zato što sam se rodio. Od malih nogu sam bio ovakav. Zbog bolesti nisam mogao ocu da pomažem u polju. Vid mi je bio slab, te nisam smeo da lovim. Dok su moji vršnjaci učili zanate svojih očeva, ja sam sedeo kod kuće. Čak mi ni ime nisu dali, jer su mislili da neću živeti dovoljno dugo da nešto znači. Ali iako su se tako loše ophodili prema meni, nikada nisam nikoga povredio. Nisam verovao da, samo zato što je meni loše, to treba da širim dalje i da prenosim drugima. Gde sam mogao, pomagao sam. Stari sveštenik iz našeg sela bio je vičan lekovima, učio sam kratko zanat kod njega. Bio je dobar prema meni, jedini kome nisam smetao. Preminuo je pre dva dana”. Ništa od toga nije morao da joj priča. Morana ga je poznavala bolje od njegove rođene majke, i njega i njegovu kob. Boginja se pojavljuje svakome kome kucne čas. Ipak nešto u njegovim rečima ju je podsetilo na njenu zlu sreću. On je tek jedan od bezbrojnih duša koja će ići pred Crnobogove dvore. Na svoje iznenađenje, sama od sebe, počela je da priča.
„Nije retko da čujem priče o tegobnim životima kakav je tvoj. Ima ih mnogo, toliko mnogo da bi ti srce prepuklo hiljadu puta za samo jedan dan. Videla sam sve živote i ljude, od novorođenčadi do staraca koji se mere sa drvećem po godinama. To je posao, kao i svaki drugi. Zatim sam bila blagoslovena decom. Tri cveta, tri ćerke, devojčice moje. Moj ponos”, rekla je očajno Morana.
Mahnula je rukom i čelično sivi oblaci se razbežaše, rasterani ledenim vetrovima. Na nebu iznad njih sijale su tri svetloplave zvezde.
„Da li si ikada čuo za Noćnice?”, upitala je.
„Ne, nikad. Ne znam ni šta su one”, sa mukom je odgovorio.
„One su bile moje kćeri. Svaki put kad bi došlo vreme da dođem u neki grad ili selo, one bi stizale prve, noseći suze majki i očeva u svojim šakama. Zahvaljujući njima, ljudi su uspevali da se oproste od svojih dragih, a preminuli da počivaju u miru, bez tereta dugova ili grehova. Po jedna Noćnica za svaki čas noći: jedna za sumrak, jedna za ponoć i jedna za poslednju tminu pred praskozorje”, dok je govorila o kćerima, glas joj je drhtao.
Nema živog čoveka, niti boga pod Svarogovom krunom da je mogao prozboriti ijednu lepu reč za Moranu, boginju zime, mraka, tišine i smrti. Bojali su se i zazirali od njene senke, a kamoli njenog besa. Nije imala s kim da priča, a umirući ljudi su je previše često molili za milost i oproštaj koji nije mogla da im da. Ali ovaj čovek, sam, bolestan i prognan, u dronjcima i ranama, pažljivo ju je slušao. U njegovom izmučenom glasu bilo je naznaka nečeg što su imali zajedničko. Postao je jedini smrtnik kome je poverila svoj očaj i ogorčenost.
„Nikad nisam bila dobrodošla u vaše gradove i naselja. Nisam to ni tražila. Ali moje ćerke, moje Noćnice, provodile su više vremena među ljudima nego uz mene. Nisu ljudi oplakivali samo mrtve. Takav sam strah, izgleda, unosila u živi svet da je na par mesta proklijao u mržnju. Kad su ti ljudi videli da ne mogu da mi naškode, iako su to uporno pokušavali, okrenuli su se protiv njih. Božanska priroda mojih ćerki ih je spasila rana. Uprkos napadima, one su pokušavale da smire ljude, da im pokažu da se smrti ne treba bojati. Bezuspešno jer je strah bio jači. Napori da unište smrt su udvostručeni. Međutim, kad su videli da ne mogu da ih povrede, udarili su na njihove hramove i idole. Dok je proleće prošlo i stigla zima, njihovi hramovi su nestali i svako sećanje ljudi na njih. I sve tri su nestale zajedno sa njima”, jedva je izgovorila boginja. Stegla je zube kako ne bi zaplakala. Sakrila je pogled ispod pramenova kose. Lebdeli su na vihoru kao pokrov, dižući se i spuštajući u ritmu njenog sporog disanja, zaklanjajući joj oči. Spori kovitlac uzrujanog vetra raznosio je nanose pahulja sa livade. Ispod njih su izlomljene grane probijale površinu netaknutog snega, izbeljene kao kosti na suncu. Posezale su stotine njih, slomljene i izvitoperene, ka nebu kao da mole za oproštaj.
„Nikad čovek ne bi uspeo da povredi boga, ali tog dana ljudi su se ogrešili o mene. Kad su me Svarožići sprečili da naplatim dug, molila sam Peruna da mi podari pravdu koju zaslužujem, ali on je branio ljude. Jedan za drugim, Svarožići su mi okrenuli leđa. Ni moje sestre nisu htele da se zauzmu za mene”, ljutnja je rasla u Moraninom glasu. Kad je podigla pogled, u očima su joj tinjale varnice mržnje. Njena lepota koja je pre samo par trenutaka bila hladna i daleka, bila je sada strašna i okrutna. U njegovim mutnim očima videla je tragove straha. Svaki mišić u telu mu se stezao. Ubrzo, saosećanje je nadvladalo strah.
„Nije pravedno”, oči su mu se mutile od suza. Nije bio siguran da li je to zbog njegove sudbine ili zato što je postojao još neko ko je znao šta znači biti odbačen. Trenuci ćutanja su se vukli među njima. „Molio sam se za oporavak i ozdravljenje, svaki sveti dan sam poštovao, svako pravilo pratio do poslednje reči. Ni bogovi ni ljudi nisu se sažalili na mene. Živeo sam samo da bih mogao da gledam ljude bez srca, kako troše blago i kinje slabije, dok ja i meni slični klečimo i puzimo po zemlji da bi se prehranili. Da se nisam rodio ovakav, slab i bolestan, da imam snage kao junaci iz priča, naplatio bih sve što su dužni. Nije bilo nikoga da mi se nađe u nesreći i nema nikoga ko bi me osvetio”,
Sada kad je otvorio srce, osetio je poslednje tragove nade kako mu blede iz misli. Napustila ga je svetlost, a njegove misli su se na tren okrenule siromašnom, toplom domu iz njegovog detinjstva. Možda su bile poslednje, jer već u sledećem trenu očekivao je da krene putem Crnobogovih kapija. Morana ga je pitala:
„Znaš li ko sam ja, smrtniče?”
„Ti si ona koja će me odvesti u poslednju kuću, gde će mi suditi. Ti si Morana. Ti si san, tišina i noć”.
„Ne mogu da ti dam pravdu, ali pre nego da te odvedem, mogu da ti dam kap moje moći. Tako ćeš moći da osvetiš nas oboje”, odlučno je izrekla.
Podigla mu je levu ruku iz snega, te prislonila desni dlan na njegov levi. Vrhovi prstiju su mu potamneli dok mu je obnavljala snagu, povlačeći ga polako iz snega kako bi ustao. Nesigurno se podizao, sa sve manjom mukom je pomerao ruke i disao je duboko, čisto, kako nije znao da ume. Kada ga je pustila, rekla je:
„Idi sada i vrati mi se kad sravniš račune. Znaću kad bude bilo gotovo”. Hteo je da joj se zahvali, da joj pokaže kako je samo to što je ponovo bio na nogama, što je disao nesmetano i što je video bistro, bilo dovoljno. Ali time bi lagao njih oboje. Nespretno joj se naklonio i bez reči se zaputio kroz nanose i snežne smetove natrag do svog sela. Znao je da će ga napasti. Jedino što mu je preostalo je da veruje u kraj koji mu je obećala.
U daljini je video svetla ognjišta, tragove velike seoske vatre oko koje su se zbirali u zimskim mesecima zamirala je. Malo ljudi se kretalo van u ovako kasnim satima. Ipak je bilo potrebno samo jedan da ga primeti i svi bi ubrzo bili na nogama. Nije imao ideju kako bi ih zaustavio, a nije to ni nameravao. Da li ga je moć toliko opila da ga nije bilo briga što će biti viđen? Još nije znao kako da koristi svoj dar. Stao je na rubu sela i posmatrao. Potom su ga ugledali. Vika, lupanje vrata i ponovo su se zloslutne senke okupljale da ga dočekaju. U mraku se ogledao u njihovim očima. Svaki oblik je bio odsjaj njihovog ličnog užasa. Sad nije bilo razgovora, svi su znali da je kriv. Batine su pljuštale po njemu, ali nije osećao bol. I nije mogao da se odbrani. Tek pukom srećom je očešao levi dlan o nogu jednog punačkog lovca i video da se stvara svetlosna spona između njih dvojice. Klizila je sa tela lovca niz njegovu ruku i ubrzo je nestala na njegovoj koži. Nije lovac stigao ni da krikne, samo se stropoštao na tlo, hladan i praznog pogleda. Zagledao se u lice čoveka čiji je život zaustavio. Jedan od njegovih vršnjaka. Oženio se na proleće, imao je ćerku. Učio ju je kako da se ophodi prema ljudima kao što je on. U njemu je kolala nova snaga, a ostaci neproživljenog života njegove žrtve su ga ojačavali. Osetio je kad su se odmakli od njega u panici.
Oko nogu su mu puzale njihove senke, neprirodno se odvajajući od svojih vlasnika. U kovitlacu neverovatne moći koja ga je ispunjavala su se preplitali ognjeni jezici gneva. Taj prazan pogled, ispio mu je sav sjaj i boju iz očiju. Njihov mrak se završavao gde su snežni smetovi počinjali, gde je on sad stajao. Ubrzo je prvi nalet popustio, zatim ga je obujmila praznina. Zdrobio mu je rame kad je koraknuo bliže. Glad duha i tela su ga stezali do granice bola. Nije znao da li je sledeći pao od bljeska njegovog dodira ili zuba. Platiće, dve osvete su to zahtevale. Usta su mu zjapila kao gladni ponor. Ubrzo je svako vičan borbi zurio u tamu. Vrisci nejači bili su nemi kad su njihove senke ustale sa tla. Nije više bilo snega, plamena, tame. Njihovi nemi krici su mu bili daleki, podsećali su na san jednog besnog čoveka na samrti dok se gostio njihovim ostacima.
Morana je videla u daljini kako gore kuće. Vatra je ukleto