Povodom 20 godina, malo drugačiji pogled na Harryja Pottera
Sv. Augustin u jednom je pismu napisao danas naširoko poznatu rečenicu o ljubavi prema čovječanstvu i mržnji prema grijehu. Neću se sad upuštati u filozofsku, još manje teološku analizu te rečenice, ali pala mi je na pamet povodom 20. obljetnice pojave fenomena Harry Potter. Ja sam, naime, dovoljno stara da mi u vrijeme kad se pojavio Harry Potter bude poprilično nezanimljiv, a moje dijete, koje je tada bilo baš u dobi za pottermaniju, odraslo je na bogatom izboru postojećih fantasyja, pa je uzelo prvu knjigu i nakon nekoliko poglavlja je vratilo s riječima “Taj Potter je kreten.” Tako je pustolovina Harryja Pottera u našoj kući, zapravo, završila i prije nego što je stigla početi.
Kako se fama o Potteru i J.K. Rowling širila, tako sam i ja odlučila ipak pročitati tada jedinu knjigu. I moram priznati da sam je jedva dovršila, umirući od dosade pred odavno prežvakanim zapletom, jednostavnom karakterizacijom i neuvjerljivo definiranim svijetom. Iritiralo me svašta, od Harryjevog ožiljka u obliku munje – takav je, naime, prvi imao Tarzan, čije su pustolovine isto toliko zamorne i još puno lošije napisane, ali i puno starije – preko samog koncepta “odabranog” i “posebnog” junaka (ne moram valjda stvarno nabrajati koliko ih je u povijesti književnosti prethodilo mladom g. Potteru!) pa do imbecilnog sporta metloboja koji je doista mogao poniknuti samo iz duboko britanskog uma naviknutog da se trodnevni događaji prekidani stankama za čaj nazivaju sportom.
No, bio je to kraj 20. stoljeća, i osim Harryja Pottera, bilo je i drugih fenomena koji su privlačili pažnju. Jedan od njih bio je internet, na koji se u to doba penjalo tako da zauzmete vlastitu telefonsku liniju i čekate da začujete užasavajuće prodoran zvuk koji vam sprži mozak. Bilo je to i jako skupo, pa je većina stvari koje su se događale po internetu bila ograničena na tekst, a najzanimljivija komunikacija događala se na nečemu što se zvalo usenet. Tamo su ljudi razgovarali, ponekad i žučno (izrazi kao što su flame-war ili spam potekli su upravo s useneta), a razgovori su bili grupirani po temama.
Među najživljim raspravama bile su one koje su se vodile oko raznih esefičnih tekstova – kao što je i red, ljudi koji se bave znanstvenom fantastikom bili su u prvim redovima novih tehnologija – a naravno, gdje god se počne pričati o SF-u, fantasy nije daleko. I tamo sam, između ostaloga, otkrila fandom koji se okupljao oko Harryja Pottera. Prvo što me začudilo bilo je što je među njima bilo ljudi koji su bili (neki i puno!) stariji od mene, i koji su priču o čarobnjačkoj školi prihvaćali sasvim ozbiljno. Nagovarali su me neki od njih da čitam i dalje, govorili da nemam pojma što propuštam. No ono što me najviše fasciniralo bilo je kako ljudi u toj poprilično banalnoj sagi pronalaze bitne poruke i elemente: tolerantnost, feminizam, pa čak i klasni sukob, nešto što je, u današnje vrijeme, gotovo zaboravljeno kao motiv, slijedeći američku iluziju o potpuno poroznom sustavu u kojem uspjeh ovisi samo o volji i angažmanu pojedinca. Čitala sam tako podrobne analize o hrabroj i pametnoj Hermione, otjelovljenju snobovskog nasilnika Dracou, siromašnom ali odanom Ronu. Spekulacije o tome kamo će serija otići i što će se dalje događati bile su također masovne i, često, vrlo zabavne, kao i razne varijacije fan-fictiona kojih također nije manjkalo.
Potrajalo je nekoliko godina dok se nisam dohvatila druge knjige u seriji, potaknuta najviše od svega upravo tim zabavnim i zanimljivim ljudima koji su se oko Harryja Pottera okupljali, ali spisateljska magija J.K. Rowling kod mene je i dalje očito padala na neplodno tlo. Negdje oko polovice treće knjige sam odustala, zaključivši da je moj život previše kratak da ga trošim na čitanje nečeg čemu očito nisam ciljana publika. U međuvremenu, serija je završila, izašli su i filmovi (koje sam pogledala, zajedno s u međuvremenu odraslim djetetom, i zajednički smo zaključile da se radi o gledljivim ljetnim razbibrigama), J.K. Rowling postala je i prestala biti najbogatija žena na svijetu (jer je toliko svog novca dala u dobrotvorne svrhe), postala i ostala božica twittera (gdje je redovno pratim jer je stvarno britkog jezika i savršena u formi od 140 znakova), a meni je ostalo nekoliko prijateljstava koja se ne bi dogodila da nije bilo Harryja Pottera. Pa valjda je onda vrijeme da i ja priznam da u svemu tome, ipak, ima i neke magije.