Poezija je nekada tretirana kao dio čovječijeg umijeća[1], i bila je „određena“ da se njome bave samo odabrani – muškarci, a potom, bilo je „predodređeno“ da se bavi samo uzvišenim temama i emocijama. Prateći tu liniju, ne čudi što naučnofantastična poezija nije priznavana kao ravnopravan član, i što se NF poezijom nije bavilo na adekvatan način.
„Enciklopedija naučne fantastike” Zorana Živkovića ne poznaje odrednicu naučnofantastična poezija[2], kao ni scijentizam ili signalizam. A to možemo smatrati velikim propustom, jer se upravo na tlu nekadašnje Jugoslavije pojavio jedan pravac koji je, utabao put savremenoj naučnofantastičnoj poeziji kod nas. Riječ je o signalizmu.
Signalizam, koji je kasnije preimenovan u scijentizam, od latinskog sugnum, znak, kod nas javlja se 1959. godine, kao dio avangardnog stvaralačkog pokreta koji je eksperimentisao sa grafikom i vizuelnim simbolima, a tematsku bazu pronalazio je u naučnim disciplinama fizike, matematike, biohemije, astrofizike i biologije.
Proučavanjem naučnofantastične poezije kod nas bavio se Ilija Bakić, koji primjećuje da je NF poezija za stepen više zapostavljena nego naučnofantastična proza. Kao posebnu odliku naučnofantastične poezije, Bakić ističe narativnost, zaključujući da je time bliža epskom poetskom ključu. Problem prihvatanja naučnofantastične poezije, prvobitno kroz signalizam i scijentizam, ogleda se u elitističkom posmatranju umjetnosti kroz nipodaštavnje jednog žanra. Ono što se posebno može istaći, a što ističe i Bakić, jeste zaobilaženje određenih tema i žanrova, te valja podsjetiti na čuvenu odrednicu podrumska književnost gdje su se u tzv. Bermudskom trouglu, nepravedno našla dva žanra, naučna fantastika i dječija književnost (tom trouglu pripada i ljubavni roman). Kada je riječ o scijentističkoj/signalističkoj poeziji, postojali su i pokušaji da se proširi i na polje književnosti za djecu i omladinu.
Doda li se ovome i nasleđeni otpor prema bilo kakvoj budućnosti drugačijoj od one koja je Svetim spisima raznih religija određena kao „prava”, jasno je zašto umetnička dela okrenuta budućnosti (i mašti) nailaze na odmahivanje i sleganje ramenima i, u najboljem slučaju, svrstavaju se u omladinsku i dečiju lektiru, zajedno sa bajkama i sličnim sadržajima (uz zaboravljanje da su bajke ogoljeni šabloni vrednosnih sistema po kojima svi živimo) (Bakić: prema Projekat Rastko).
Kao posebnu odliku naučnofantastične poezije, Bakić navodi leksičku diferencijaciju. Međutim, ako posmatramo sredinu XX vijeka, kada tehnika i nauka, (ipak!) nisu bile dostupne svima, i kada je ta terminologija bila bliža samo jednom krugu ljudi, može biti izgovor za neprihvatanje i nerazumijevanje ovog diskursa, za XXI vijek to ne možemo reći, niti možemo uzeti kao opravdanje za zanemarivanje naučnofantastične poezije.
I, kako se to već mnoštvo puta (uvek kada je neka novina u pitanju) potvrdilo, poezija poseduje daleko veću snagu nego što to većina (autora, teoretičara, čitalaca) očekuje. Tako se i strogi, suvoparni jezik nauke uklapa, čak i transformiše i otkriva svoje „umetničko lice” (je i nauka je umetnost) a „standardni pesnički jezik” biva pročišćen i dopunjen novim značenjima. Na dubljem nivou ova simbioza (koja će prerasti u jedinstvo) potvrda je da su emocije i intelekt neraskidivo srasli u celovitom biću samosvesti (Bakić, prema projekat Rastko).
Međutim, postavimo opravdano pitanje, da li postoji naučnofantastična poezija danas, koliko je zastupljena u književnim izborima, almanasima, zbornicima, pa čak i sajtovima koji se bave naučnom fantastikom.
Svakako kao jedan problem naučnofantastične poezije možemo navesti i njenu recepciju, koju koči „tradicionalno“ shvatanje stiha i teme, te Bakić navodi da:
…većina pesnika i kritičara pokazuje jasnu nameru da ostane u okviru tradicionalnih pesničkih prostora (…) nevoljna ili nesposobna da pojmi poglede drugačije od onih večnih, bezvremenih, kojima se apriori bavi, što je vrlo obeshrabrujuća (ali razumljiva) pozicija za autora koji čini iskorak (Bakić: 229).
Bakić je pisanje naučnofantastične poezije označio kao iskorak, a mi možemo poći korak naprijed i reći da NF poeta, ili čak dramaturg, pisanjem ne čini iskorak, već prestup. Na jedan način, Bakićev tekst o NF poeziji predstavlja svojevrsnu jadikovku kako nad našom književnošću, tako i nad piscima i pjesnicima koji ostaju u oprobanim stazama tradicije, koja je toliko utabana da se ni ne vidi svrha pojednih pisanja od mulja kojim gaze. Kao srećna okolnost, kako za budućnost tako i za ove nove jezičke prostore (misleći na NF poeziju) jesu oni koji su odlučili da drugačije sagledaju prošlost, sadašnjost i da se okrenu budućnosti.
Kao primjer, odnosno poetski izuzetak, Bakić navodi i Slobodana Vukanovića, i njegovu svakako, „ispred vremena poeziju“.
„Svemirska seoba Montenegro”, zbirka poezije, možemo reći da je obimom nevelika, ali ostavila je važan otisak u NF poeziji, ali i udarile temelje kasnije Vukanovićeve okupacije u književnosti za djecu i omladinu.
Pjesma „Pitalica mladih u sazvežđu Sagitarijus”, donosi nam drugu perspektivu sa kojom se čitalac poezije i nije baš sretao. Procesom oneobičene perspektive koja pripada bićima izvan zemlje, onima koji ne bivstvuju u poznatim prostorima Edemskog vrta već su dio sazvježđa Sagitarius. Pjesma čijim se naslovom signalizira druga književna forma, pitalica, donosi nam pregled i viziju šta bi to moglo o nama, homo sapiensima, biti zanimljivo njima, i to u zabavištu. Dakle, ne šta bi bilo zanimljvo odraslim bićima, već šta je nepoznato djeci. Svakako, pjesma koja je ispred svog vremena, predstavlja svojevrsni paradoks imaginacije. Igre riječima, koje su karakteristične za ovaj vid poezije, svojevrsni jezički inženjering, koji se ogleda kroz metatezu, i donosi zvučno-slikovni ples riječi, tako oni se pitaju da li jedemo metan ili metal. Važna pitanja postavljaju se i kada je riječ o samoj vrsti. Zemlju, ipak, ne nastanju samo homo sapiensi, kako to mi volimo vjerovati. Taj specizam koji nas karakteriše, izgleda da se postavlja kao pitanje mladima u Sagitariusu:
Imaju li, povlašćen status u odnosu na foke i ktove
Svakako da imamo povlašćen status, jer kao ljudi dali smo sebi za pravo da budemo ubice i krvnici onima koji su „vrstom“ niže od nas.
Jedno od pitanja, jeste da li je naša nauka toliko napredna da u vrtićima pravimo računare, rakete…
Prave li u zabavištu početne kompjutere
primitivne automobile
solarne centrale
Da naučnofantastična poezija ne podrazumjeva samo „igre“ sa terminima, i bavljenje naučnim temama pokazala je pjesma „Ispovest robota“, koja je svojevrsna emotivna ispovjest bića koje ne podrazumjeva emocije. Ali umjesto hladnoće, koja se može pretpostaviti za njih, Vukanović nam je predočio jednu sasvim drugačiju sliku:
Krenuli smo istog dana
iz iste fabrike
u druge pravce
u druga sazvežda
programirali su nas za iste informacije
sigurnu poslušnost
i nesigurnu bezbednost
(…)
nazivali su nas pričalice sa drugih svetova
dugo su nas upotrebljavali
satima i satima
opominjali smo ih na naše zagrevanje
kad se pokvarimo oni se razbesne
nervirao ih je naš zakon
statut
himna
sindikat
nervira ih naša tačnost i dugovečnost (…)
Kroz ovu ispojvest robota, da se naslutiti da su u potčinjenom položaju u odnosu na ljude. Roboti su u ovoj pjesmi personifikovani, odnosno, njima su date osobine ljudi, s tim što u ovom slučaju na sematničkom nivou koje je bliže učitavanju, možemo govoriti o jednoj podudarnosti: robot i rob, imaju istu osnovu. Naime, ljubiteljima naučne fantastike odveć je poznato porijeklo riječi robot, kao i to ko je prvi upotrebio tu riječ. Međutim, prateći etimologiju, potkrijepljujemo našu tvrdnju, robot, od češkog robota što znači prisilan rad.
Kao lajtmotiv ove zbirke, nameće se, potlačeni položaj, što Zemljana, što robota, i postavlja se pitanje ko će koga nadjačati,
u pećinama zuje generatori
i molitve
ko će koga nadjačati.
U pećini, koja je bila važan centar za prve ljude sada se „nadgornjavaju“ dvije tradicije, ona molitvena i ova generatorska. Iako je to pitanje postavljeno na kraju, upotreba prošlog vremena glagola biti, navodi na pomisao da Zemlja više ne postoji, bar ne onakva kakvom je pamtimo/kakvu smo pamtili:
Čudna neka vremena
I čudna je bila
ta planeta Zemlja.
U pjesmi „Palme rađaju grudve snijega“, u svom maniru, Vukanović problematizuje pitanje nanotehnologije ali i uopšte upotrebu tehnologije, poentirajući da je nanotehnologija kuhinja transformacije. U ovoj pjesmi, kao i njegovim drugim poetskim ostvarenjima (posebno u romanu za djecu „Ana i sedam robota”), problematizuje se bivstvovanje u drugim svjetovima:
Biti između dva svijeta
a imati vlast u trećem
je li to pogodnost
ili kazna
Dualnost koju nam predstavlja Vukanović, kroz pjesmu „Neozbiljno funkcionisanje”, pokazuje da Zemljanin nije ispravan, i po njihovim mjerilima. Rastavljanje Zemljanina, ispitivanje njegovih funkcija, otpornosti materijala, donosi tužnu istinu: čovjek je manjkavo biće.
Na Andromedi
anatomski ispituju Zemljanina
rastavili su ga
a kada su ga sastavili
nije funkcionisao
čudan neki materijal
neozbiljno funkcioniše
zaključuje konzilijum
i reprodukuje novog sa istim likom
a novom funkcijom
Svijet koji je Vukanović izgradio u svojoj „Svemirskoj seobi Montenegra”, ima i svoju istoriju, tako se na Sagitarijusu, obrazuju o Zemlji, Zemljanima, i sve informacije o njima mogu pronaći u enciklopediji Sunčev sistem Peti tom 11.322 snimak. Opet inverzija, i naše zemaljsko interesovanje, i zakljčuje se da:
Galilej Šesneasti
Veruje u postojanje živih bića
na Zemlji.
Ovaj kratki pregled naučnofantastične poezije pokazao je da izlaskom iz poznatih tema, obrada tema, možemo prikazati i pokazati emociju, i jednu egzistencijalističku priču, u ovom slučaju o Zemljanima i Sagitarijevcima. Pitanja koja muče homo sapiense, muče i stanovnike Sagitarijusa. U duhu naučne fantastike, prikazan je jedan mogući svijet u nekoj mogućnoj budućnosti, koja je u suživotu sa mašinama i naukom, iako mašine slikaju čovekovu dušu.
Scientistička poezija, sa, kako neki istraživači kažu, ogrankom signalističke poezije, bila je bunt protiv tadašnje „više“ realnosti koja je na na našem prostoru počivala na socrealističkim tekstovima, rodoljubivim pjesmama posvećenim partiji, sistemu, poretku, ali i onim književnicima koji su „zaslužili“ da budu opjevani. Vid bunta koji je želio sve svesti na znak, na kompjutersku poeziju, na prazninu i bjelilo hartije u sebe je utkao i novi jezik i nove metode. Mi možemo posmatrati naučnofantastičnu poeziju i scijentističku/signalističku poeziju kao dva dijametralno suprotna pravca u poeziji, ali njihove osnove jesu iste. Nije to stvaranje poezije za „nove generacije“ koje možda neće razumjeti tradiciju: poezija se služi melodijom i jezikom koji se nalazi duboko u nama. Nije to stvaranje za drugu grupu ljudi koja jednostavno odbija čitati utabanu tradiciju, to je potreba, društvena potreba za promjenom. U ovom slučaju, kada govorimo o poeziji na našem prostoru sa sredine XX vijeka, mi možemo tvrditi da to jeste novi pravac, ali ako sagledamo sve elemente, vidjećemo da je signalizam/scijentizam, ne samo dio naučnofantastične poezije već čak i njen nastavak. Dakle, riječ je o svojevrsnom suživotu. A da naučnofantstična poezija nije „novotarija“ savremenog doba, predstavio nam je Adam Roberts u svojoj „Istoriji naučne fantastike”, kroz koju nam predstavlja neke od pisaca, pjesnika ali i naučnika koji su pisali naučnofantastičnu poeziju.
[1] Čovjek je poznat i kao homo poeticus
[2] Godine 1978. osnovana je „Science Fiction Poetry Association“, čiji je cilj bio da se ujedine čitaoci i pisci čiji je zajednički predmet interesovanja bila spekulativna poezija. Spekulativnom poezijom smatra se žanr koji se fokusira na fantastične, NF i mitološke teme, a poznata je kao i NF poezija ili fantastična poezija. Dakle, ono što je izdvaja od „druge“ poezije, nije forma već tematika. Suzet Hajden Elgin definisala je kao „realnost koja je na neki način drugačija od postojeće realnosti.“
Tematska okupacija NF poezije jeste, kako to i samo ime kaže – nauka. Poezija nauke, kako je često imenovana, koristi se naučnim terminima (naučni žargon), oko kojih gradi metaforu, i na poetski način predstavlja taj drugi svijet, drugu realnost.