Nek’ bude proljeće

Laboratorij je bio u polutami. Sunce je već davno palo, hladnoća izvana uvukla se među zidove, tišina preuzela čitavu zgradu, a Morana je još uvijek nepomično sjedila pred jednadžbama što su titrale u ljubičastim, narančastim i plavim svjetlima, onakve kakve ih je posljednje ostavila. Gledala je u njih, gledala je kroz njih, više se nije ni mrštila, samo je buljila. Nadala se. Ako ostane ovako dovoljno dugo, možda će joj zapaliti iskricu u svijesti, neku dovoljno jaku da izazove požar, da zapali ideju i nađe rješenje. Stvaranje je jednom bilo lako. Ili barem lakše. Možda jer je bila mlađa. Jer je bila svježija. Jer je bila sretnija. Tko zna. Sad joj se činilo da je pisac u svijetu u kojem su sve priče ispričane, stvaratelj gdje je sve već stvoreno.

A nije.

Da jest, ne bi bilo potrebe, ne bi bilo te žudnje da radi i dalje, da postavlja teze, ideje pretvara u konkretna rješenja, pa tako i ovu, najveću od svih. Život sam, usudila bi se reći.

A ipak, sve što čini već satima – možda danima, možda godinama – jest da bulji. Osjeća se golo, osjeća se prazno, jalovo, potrošeno kao zemlja po kojoj se predugo sijalo, raslo i želo, majka iz koje je sve mlijeko isisano, stablo s kojeg je posljednji plod pao.

Prenuo ju je zvuk otvaranja vrata i jarkobijelo svjetlo što je rasparao tamu prostorije. Tek je tada, skupivši oči od bolnog bljeska, postala svjesna da je u mraku, skoro pa potpunom da nije bilo snopa titrajućih jednadžbi. Oči su joj se brzo privikle. Dovoljno da u svjetlu vidi i siluetu. Od njenog jednog zakoraka u laboratorij, popalila se unutarnja rasvjeta.

„Što ti radiš ovdje?“ izustila je, glasom već hrapavim od toliko samoće. Pod mekim svjetlima silueta je postala muškarac, postala je izvor sve njene nesreće, nije ga trebala ni vidjeti da ga prepozna, toliko ga je dobro znala. Znala je i da je namjerno došao sada, kad je ona na izmaku snaga, kad nema ni zrnce volje da viče, da plače, da ga istjera, da mrzi.

Došao je dovoljno blizu, pa mu je i posljednja sjena kliznula s lica. Još uvijek je bilo mlado, privlačno, potpuno isto kao kad ga je prvi put vidjela odraslo, godinama nakon što su ih kao dojenčad razdvojili. Upamtila je svaku njegovu crtu kroz vrijeme što su proveli zajedno, kroz sve što su učinili zajedno, stvorili zajedno, pustili da umre zajedno.

„Čujem da ti treba pomoć“, glas mu je bio mek poput povjetarca.

„Ne od tebe“, rekla je tiho. Nije zvučala ni ljuto, samo umorno; umorno, umorno, dozlaboga umorno.

Sjeo joj je nasuprot, s druge strane jednadžbi. Mahnuo je rukom i one su nestale, pa se naslonio laktovima na koljena i primakao.

„Od koga ćeš dobiti pomoć, ako ne od mene?“ i sam je prošaptao. „Svijet umire. Jesi provirila van u zadnje vrijeme? Gasi se komadić po komadić.“

Stisnula je zube. Bilo je to dovoljno da izrazi prijezir koji je budio. Izdaja. Samo to joj je bilo na pameti. Njegova izdaja. Sram koji je izazvao, krivica, kao da je ona ta što se gurala u druge žene, zavodila ih, odvodila, grlila, jebala, uz njih se budila, možda ih i voljela. Bila je glupa, jako glupa, ne zato što je mislila da može biti jedina, nego jer je dopustila da je toliko zaboli to što nije. U trenu ju je pretvorio u luđakinju, histeričnu, povrijeđenu, uvrijeđenu, toliko da ga je ubila, potjerala, daleko, duboko, dok sav njegov utjecaj nije nestao. Malo po malo, došli su do ovoga gdje su sada – do smrti što je proždirala sve i uskoro i njih ako je ne spriječe.

„Kako mi ti možeš pomoći?“ zvučala je pakosno kako je samo ona znala.

„Kao i uvijek,“ od nade je postao blaži, „svojim utjecajem.“

Nije ni trepnula. Lice joj je i dalje bilo jednako hladno.

„Podzemlje ima svoje načine“, rekao je nešto ozbiljnije, „tebi trebaju odriješene ruke, Mori, mi ti ih možemo odriješiti.“

„Kako to namjeravaš učiniti, Jari?“ ispljunula je osorno, „Prerezati nekoliko grkljana? Zaprijetiti nekolicini velikih faca? Natjerati ih da mi dopuste učiniti čak i ono što se protivi njihovim interesima?“

„Točno to, ljubavi. Znaš da ti ljudi nikad neće dopustiti da radiš protiv njihovih interesa, čak i ako to znači spas svijeta. Glave su im preduboko u vlasti, preduboko u gladi. Polovica misli da su nedodirljivi i da ovaj smak njih neće dotaknuti. Druga polovica se boji da će tvojim planom izgubiti ono što imaju, kao da sve to mogu sa sobom ponijeti u grob.“

Mrzila je što ima pravo. Bogovi znaju da je pokušala; pokušala ih je sve uvjeriti da rješenja postoje, ali da traže ustupke, žrtve. To nije uspjelo proći. Žele spasenje, a da se ništa ne mora promijeniti. Htjeli bi da isti postupci daju drugačije rezultate i da se ne moraju odreći svoje pohlepe, udobnosti i obilja za dobrobit svih.

I traže od nje da sve to omogući.

„Koji je vaš interes u tome?“

Gledao ju je duboko u dušu. Skoro pa se mogla zakleti da mu na licu vidi osjećaje. Možda i žaljenje što je učinio ono zbog čega ju je izgubio. Možda. Volio ju jest, to je znala. Čak i sada, voli je. To zna. To se nikada među njima ne može promijeniti. Čak i ako je voli samo kao sestru, ne više i kao ženu.

„Naš interes…“ kratko je spustio pogled, jer nadu je zamijenilo razočaranje, „mi shvaćamo da vlast ne vrijedi ništa ako se nema kime vladati.“

Svrnula je pogled. Umor se naglo produbio, prožeo joj sve udove. Osjećala je da stari svakom sekundom sve fatalnije. Pred njom je stajao uvijek isti mladić, a pred njime starica. Tako bi bilo lako zatvoriti oči i prepustiti se, pa nek smrt uzme sve što želi, uključujući i nju.

„Mori“, posegnuo je za njenim dlanovima, ali odmakla se prije nego ih je uspio uhvatiti.

„Morana, oprosti“, prošaptao je. „Ali ne možeš dopustiti da ovo sranje među nama spriječi spasenje svih.“

Znala je to. Znala je to dobro. I zato ga je mrzila još i više. Mrzila je što ovisi o njemu, što sama nije dovoljno sposobna, dovoljno plodna, jednostavno dovoljna. Ali ovome svijetu bilo je potrebno i svjetla i tame, i Sunca i Mjeseca, i grijeha i oprosta da bi bilo rasta.

„Dopusti da ti pomognem.“

Bilo bi to i suviše lako. Dopustiti mu. Opet ga primiti u srce. Predati mu se. Ući mu u naručje, dozvoliti mu da je poljubi, ljubi, miluje, ševi, nek bude onako kako je uvijek bilo, savršeno skladno, puno života.

Samo kad ne bi bilo tako teško. Pregaziti ponos. Oprostiti. Praviti se da je sve u redu. Da ne zamjera. Da ne mrzi.

Zatvorila je oči i tako tiho, jedva čujno, izustila, „U redu.“

Morao se obuzdati da ne izdahne od olakšanja i naleta neke sulude radosti; time bi je samo pokolebao, prestrašio, možda učinio da promjeni mišljenje.

Primakao joj se još i bliže, oprezno posegnuvši za njenim dlanovima; ovoga puta mu je dopustila da ih uzme. Od samog dodira toplina joj se razlila tijelom, kao od prvih sunčevih zraka nakon duge i hladne zime, uspela joj se živcima, nabujala u trbuhu, otela joj zrak iz ustiju, spustila se među prepone i izašla u slatkim sokovima uzbuđenja.

Otvorila je oči i susrela se s njegovim prodornim pogledom.

„U redu, Jarilo. Učinimo proljeće.“

 

Autor: Roast My Story

Facebook Notice for EU! You need to login to view and post FB Comments!

About Author