Brzo pitanje: što zajedničko imaju germanski narod iz kasne antike, srednjovjekovni umjetnički stil i književnost Edgara Alana Poea? Na prvu loptu: ne mnogo – osim imena. Pojam gotike imao je jedno od najzanimljivijih lingivističkih putovanja, mijenjajući značenje i konotacije između stoljeća. Interesantno je stoga proučiti o čemu se zapravo radi i raznolikost načina na koji se riječ gotika manifestirala tijekom povijesti.
Prvo koje je svojatalo to ime bilo je pleme Gota, jedan od bezbrojnih germanskih naroda (Franci, Vandali, Sasi, Juti, Langobardi…) koji je izbio na povijesnu scenu za vrijeme i poslije propasti Zapadnog Rimskog Carstva. U općem kaosu koji je vladao Europom toga doba, Goti su se relativno dobro snašli; podijeljeni na dvije skupine, osnovali su dvije jake države – jednu u današnjoj Španjolskoj a drugu na području suvremene Italije. No, kako se kotač sreće okretao, tako su i gotske države naletjele na moćnije neprijatelje koji su ih trajno uklonile s povijesne pozornice. Tako je ova potonja, ostrogotska, pokorena od vojske bizantskog cara Justinijana u 6. stoljeću, dok su Vizigoti u Španjolskoj pali pod naletima arpaskih osvajača oko stoljeće i pol kasnije.
I u uobičajenim okolnostima, tu bi priči bio kraj. Jest da su Goti bili barbarski osvajači odgovorni za sakaćenje i politički raspad napredne rimske civilizacije (zajedno sa još desecima drugih razloga, o kojima bi se dala napisati zasebna knjiga), no nisu bili bolji ni gori od drugih. Da je ostalo na tome, oni bi bili i ostali zaboravljeni, zanimljivi nikome doli povjesničarima.
No skoro mileniju kasnije, Goti su na neočekivan način izvučeni od izglednog zaborava. Povjesničar i umjetnik Giorgio Vasari, hvaleći tadašnju suvremenu renesansnu arhitekturu, opisuje poklonike prijašnjeg umjetničkog stila kao „arhitekte koji su u maniri barbarskih nacija gradili građevine u stilu koji nazivamo gotičkim“. Ukratko, kao nešto apriorno nevrijedno, dapače grubo i primitivno. Iako dakle originalno nastalo s derogatnornom konotacijom, ime gotika se do danas održalo kao oznaka umjetničkog stila koji je prevladavao Europom tijekom kasnog srednjeg vijeka.
No da ne bismo ostali samo na semantičkoj površini, korisno je ovdje stati na loptu i proučiti bit Vasarijeve kritike gotičkog stila. Renesansa, dominatan umjetnički izražaj onog vremena kojem je i sam autor gorljivo pripadao, strahovito se inspirirala grčkim i rimskim uzorima (fr. rennaisance = ponovno rođenje [antičkih vrijednosti]). Cijenili su se antički oblikovni elementi, njihov sklad i kompozicija. Renesansni arhitekti redovno putuju u Italiju i tamo s oduševeljenjem proučavaju prastare rimske ruševine. Konceptualno gledano, antička (a time i renesansna) arhitektura je čvrsto prizemljena. Nema organskih oblika ni divlje mašte karakterističnih za neka druga razdoblja; renesansa je u svojoj srži duboko racionalistička i još dublje humanistička. Zgrade su svedene na ljudsko mjerilo, s čovjekom kao osnovnom mjernom jedinicom oko čijih se proporcija sve vrti. Tako su i u renesansnoj arhitekturi proporcije ljudske. Doživljaj je ljudski. Osjećaj simetrije prilagođen je čovjeku, kao i kompozicija elemenata. Skladna, prizemljena i prilagođena čovjeku – to je u suštini renesansa.
Stil koji Vasari posprdno kritizira, gotika, s druge strane ne opisuje ništa od navedenog. Gdje je renesansa smirena i skladna, gotika je elegantna i razigrana. Dok renesansa teži harmoničnoj kompoziciji, gotika teži uzvišenosti. I dok je mjerilo renesanse ljudsko, nitko tko je kročio nogom u gotičku katedralu ne bi mogao izjaviti ništa slično: svojom veličinom i oblikovajem ona djeluje manje kao mjesto namijenjeno za boravak ljudi, a više za boravak Boga ako se spusti na zemlju. Ukratko, dok renesansa stoji čvrsto objema nogama na zemlji, gotika je ta koja teži onom uzvišenom. Onom nadljudskom. Onom onozemaljskom. Renesansa je realnost; gotika je fantazija.
Njena etablirana onostranost nastranu, Vasari je svojom usporedbom ustanovio još jednu karakteristiku gotike na koju će se kasniji autori svjesno ili nesvjesno pozivati: a to je njezina subverzivnost u odnosu na mainstream (čak i danas, pet stoljeća kasnije, gotička supkultura u glazbi doživljava se na sličan način). Ako je renesansa velebni i svečani Rim, onda su po Vasariju gotika rušilački i barbarski Goti koji su taj Rim osvojili. Sličnu šprancu ponavljat će i kasnije iteracije (neo)gotike, koje uvijek stoje nasuprot principima antike i svega utjecanog antikom. Želi li neki umjetnik izraziti svoje protivljenje antičkom naslijeđu, dobra je šansa da će se na ovaj ili onaj način pozvati na gotiku.
Isti ovaj kontrast ponovio se u sličnom izdanju i dvjestotinjak godina poslije. Engleska 18. stoljeća, gdje će nas naša priča uskoro odvesti, mjesto je kojim, kao i u ostatku Europe, dominira filozofski i društveni pravac prosvjetiteljstva. Prosvjetitelji – recimo Locke u Engleskoj, Russeau i Voltiare u Francuskoj ili Franklin u Americi – na svijet gledaju analitički i racionalno, kao na složenu slagalicu koju uz puno truda i mozganja možemo odgonetnuti te tako poboljšati kvalitet života i pojedinca i cijelog društva. I da se razumijemo – prosvjetiteljstvo je fenomenalna stvar: njemu i njegovim tekovinama dugujemo razvoj znanosti skupa sa svim njegovim izumima i benefitima, javni obrazovni sustav, svakojako širenje znanja (prosvjetitelji bi bili oduševljeni današnjom svedostupnošću kvalitetnih informacija na internetu) i koješta drugo. No prosvjetiteljstvo nije moglo samo u sebi obuhvatiti čitav spektar ljudske osobnosti. Njegovo oslanjanje na racionalnost i znanost nije ostavljalo puno prostora za onu iracionalnu, intuitivnu ili emocionalnu stranu ljudske prirode.
Stoga nije ni čudo da se kao protuteža prosvjetiteljstvu razvio novi društveni i umjetnički pravac: romantizam. Romantiste je teško definirati u jednoj riječi, no kada bismo to morali, ta riječ bila bi iracionalnost. Oni drže da su, svim tekovinama prosvjetiteljstva usprkos, ljudi prvenstveno emotivna i iracionalna bića – i nema smisla pretvarati se drugačije. Romantičari stavljaju osjećaje ispred razuma, kaos ispred reda, intuiciju ispred analize, prirodu ispred tehnologije. Poznati slikar Caspar Friedrich David sažeto je izjavio „Umjetnikovi osjećaji su zakon“.
U ranije spomenutoj arhitekturi kao reakcija na skladni i odmjereni klasicistički stil tako se pojavilo obnovljeno zanimanje na gotiku (tvz. gothic revival), gdje ne po prvi put vidimo funckiju gotike kao kontrapunkta nečem mainstream racionalnom i staloženom. U slikarstvu, romantičarski umjetnici otkrivaju interes za motive iz prirode, povijesti, kao i prikaze snažnih ljudskih osjećaja stavljenih u prvi plan.
No za naš članak najzanimljivija promjena događa se u književnosti, gdje 1764. Horace Walpole izdaje prvi samoprozvani gotički roman: Otrantski zamak – gotička priča. Kao nekom ironijom sudbine – ni ovaj put riječ gotika nije upotrijebljena jasno i izravno. Walpole je naime lažno tvrdio (i tek u kasnijem izdanju priznao istinu) kako je njegova knjiga ustvari pronađeni manuskript iz srednjeg vijeka (dakle „gotički“), a ne djelo fikcije nastalo kao plod njegove mašte. No tome usprkos, fraza „gotička literatura“ ustalila se kao opis žanra kojem su pripadali Walpole i njegovi literarni nasljednici. Površinski razlog za to bio je prilično izravan: Walpole je djelovao u vrijeme arhitektonskog gothic revival stila te je čak i sam živio u jednoj takvoj zgradi. Protogniste njegovog djela čini srednjovjekovno plemstvo koje obitava u gotičkom dvorcu – stoga je uporaba atributa „gotički“ bila ispravna na više nivoa.
No, kao što rekosmo, sve su to samo površinske paralele. Tek analizom gotičke literature i konteksta u kojem je nastala možemo shvatiti zašto se gotički žanr naziva gotičkim. Horace Walpole, Ann Radcliffe, Mary Shelley, Edgar Allan Poe i drugi stvorili su pravac u književnosti koji, slučajno ili ne, vuče nemale paralele s idejom gotike kao ujedno i fantastičnog i subverzivnog žanra. Njihovi romani po podosta su aspekata bili poprilično udaljeni od racionalnog realizma onog doba. U pravilu se događaju u nekoj mračnoj ukletoj kući ili dvorcu, počesto uz oluje koje odmah uspostavljaju zlokoban ton. Vlada atmosfera misterije i napetosti, uz naznake straha koji kroz radnju postaje sve gori i gori. Otkrivaju se mračne tajne iz prošlosti. Implicitni realizam setinga brzo biva razbijen mučnim snovima, propočanskim noćnim morama, zlokobnim znakovima, vizijama i drugime. Događaju se stvari čudne koje izmiču racionalnom znanstvenom objašnjenju. Ton djela je jeziv i sablastan, često prelazeći u punokrvni horor. Naglasak je na emocijama i emotivnom stanju naših likova. Stavljajući ih u uvjete ekstremnog straha, iznenađenja, jezivosti i anksioznosti, gotičke autore zanimaju iskonske i nepatvorene emocije koje će se se pritom pojaviti.
I tek sad postaje jasno zašto kolektivni imaginarij romantičara nije mogao svoja djela doživljajno vezati za ondašnji dominatni klasicistički stil niti primjerice za doba renesanse. Oboje su bili prepravilni, preuređeni, presimetrični i preskladni – ukratko preprizemljeni da bi poslužili kao narativni i nomenklaturni seting za njihove priče. No zato je gotika savršeno odgovarala njihovim potrebama. Na nivou imena, gotika je predstavljala subverziju u odnosu na ondašnju renesansu, baš kao što su autori gotičke literature bili predvodnici pobune protiv prosvjetiteljskog racionalizma i realizma. No i na dubljem nivou, gotika je bila jedini povijesni period koji je bio prikladan kao prostorno-vremenska podloga romanima koje su pisali. Ukleti dvorci, proročanske noćne more, neobjašnjivi događaji, iskonske emocije pobuđene jezivošću i sablasti svi odreda imaju jedan zajednički nazivnik – a to je suštinska iracionalnost. To jest: trijumf onog emocionalnog, intuitivnog i imaginarnog nad onim realnim i znanstvenim, stoga nije ni čudo da se takav stil vezao uz srednjovjekovni arhitektonski pravac koji je i sam bilo više fantastičan negoli realan. Veza gotike i gotičke književnosti možda je i počela kao slučajnost – Walpoleovom podvalom da je njegovo djelo srednjevjekovni manuskript – no rekao bih da se s vremenom uspostavila i znatno dublja, ideološka poveznica. Inače ne bi opstala toliko dugo ni toliko trajno.
Pritom je ona originalna, srednjovjekovna gotika služila manje kao doslovna inspiracija, a više kao asptraktni koncept nečeg nadrealnog i fantastičnog. Romantičarska ideja gotike kao da je zasjenila gotiku samu. Kao primjer možemo uzeti uklete srednjovjekovne zgrade i dvorce iz gotičke literature, koje su sve odreda mračni, tmurni i neugodni prostori. Ništa od toga nije istinito za originalne gotičke katedrale, prepune sunčevog svjetla. Ingeniozni inženjerski izum letećih kontrafora omogućio je gotičkim graditeljima puno veće površine otvora kroz koje posljedično dolazi više svjetla. Gotika je bila potencijalno bitnija kao pojam fantazije i imaginacije, nego kao stvarno povijesno-umjetničko razdoblje smješteno u stvarnom vremenu.
Naravno, nije ni dobro otići u drugu krajnost te ovlaš postaviti znak jednakosti između gotičke arhitekture srednjeg vijeka i gotičke litarature 18. i 19. stoljeća, jer njih dvije dijeli nemali broj suštinskih razlika. Dio njih proizlazi iz same prirode dvaju različitih umjetnosti: jer se jezik arhitekture ne može samo tako translatirati u književnost ni obratno. No onaj drugi, značajniji procijep između njih tiče se samog konteksta u kojem su nastale. Gotička arhitektura imanentno je srednjovjekovna, i samim time neraskidivo vezana za sve osobitosti srednjovjekovnih društava u kojima je nastala: primjerice naglašena religioznost ili počeci jačanja gradova i gradskog života. Gotička se pak književnost referira na posve drugo vremensko razdoblje sa zasebnim setom društvenih karakteristika koje želi obrađivati. To bi primjerice bili uloga znanosti u društvu i njezine potencijalne opasnosti (Frankenstein), rastuće zanimanje za psihu, za „unutrašnjost“ čovjeka i sva emotivna stanja koja on doživljava (nije slučajno da su se društvene znanosti poput psihologije i sociologije također počele razvijati u to doba), istraživanje obitelji kao socijalne jedinice (likovi u gotičkoj litaraturi često su ili bez obitelji ili s nejasnim obiteljskim odnosima, ili traže obitelj, ili imaju mračnu obiteljsku tajnu) i još koješta drugo. Razlike postoje i njih ne treba zanemariti. No isto tako postoje i sličnosti te paralele – koje ipak uspostavljaju neku zajedničku „gotičku“ crtu koja premošćuje i vrijeme i različitost dvaju umjetnosti.
Što se gotičke literature tiče, njeno naslijeđe je bogato i opsežno. Možemo spomenuti samo poznatog Draculu Brama Stokera, Frankensteina Marry Shelley, Orkanske visove Emily Brontë, Dr. Jeckylla i Mr. Hydea Roberta Louisa Stevensona, kao recimo i brojne priče te novele Edgara Allana Poea. Gotički utjecaji nadalje su se nastavili od početka 20. stoljeća (H.P. Lovecraft, primjerice), pa sve da današnjih dana. Isijavanje te Salem’s Lot Stephena Kinga ili popularna serija Haunting of Hill House nedvojbeno su inspirirani gotičkim djelima još iz njenih romantičarskih dana.
Zanimljivo je zamisliti hoće li – i ako da, kako – negdje u budućnosti neki novi žanr iznova prisvojiti gotičko ime? Sudeći po povijesti, lako je moguće. Kada se god klatno kulture previše zanjiše u smjeru racionalizma i realnosti – iznikut će neki novi žanr – gotički po srži ako ne po imenu – koji će biti tu da nas posjeti na onu drugu stranu ljudske prirode. Na maštu i fantaziju. Na intuiciju. Na sirove emocije. Sve to gotika je u nekom obliku već utjelovljavala i utjelovljavat će i dalje.