O književnoj kritici

Evo jedne lagane i jednostavne problematike za danas: književna kritika. Tema bez puno slojeva kompleksnosti, bez usijanih glava, bez povrijeđenih ega, bez kontroverzi i bez puno značaja – pogotovo na stranici koja se bavi recenzijama, analizama i promocijom književnih i inih uradaka. Kad je sve toliko jasno i čisto, gdje bi uopće mogao biti prostor da išta pođe po zlu?

Na apsolutno ničije iznenađenje, taj prostor je itekako prisutan. Kritika književnih (a isto tako i filmskih, dramskih i svih drugih) djela pojam je koji je doživio velike transformacije unutar poslednjih nekoliko desetljeća. Od uske i prilično elitističke branše kojim su se bavili isključivo medijski profesionalci – s pojavom i širenjem interneta kritičarem se mogao početi nazivati svatko tko je htio. I bez brige, ne pišem ovo iz perspektive čangrizavog nostalgičara koji želi vratiti kotač vremena unazad, očajnički zapomažući za razdobljem koje je odavno nepovratno prošlo. Globalizacija je tu: svidjelo se nama ili ne – i donijela je najmanje toliko pozitivnih koliko i negativnih promjena u pojam književne, pa i općenito umjetničke kritike.

Te uza sve te elemente specifične za suvremeno doba, ostaju i ona stara bezvremenska pitanja koja se vežu za kritiku umjetnosti još od njezinih davnih dana. Pitanja poput: Tko je mjerodavan za pisanje kritika? Koliko se možemo osloniti na kritičarevo mišljenje? Koliko kritičar može ili smije biti subjektivan? Koliku ulogu igraju kritičarev i umjetnikov ego? Te mnoga druga. Korisno je stoga analizirati ovu temu ne bi li, ako već i ne dođemo do nekih čvrstih zaključaka, barem pravilno definirali problematiku i postavili temelje za daljnju diskusiju.

Možemo krenuti od sljedećeg: književna kritika je forma književnosti, ili se barem može tako promatrati. Kao takva, ona slijedi sve one kanone kojima se pokoravaju i druge literarne forme. Baš kao i one – tako i kritika mora imati svoju strukturu. Mora imati uvod, razradu i zaključak. Mora imati pisca (tj. kritičara) koji ima nešto pametno za reći o određenoj knjizi, i koji zna kako to prenijeti čitateljstvu. Mora biti smislena i čitka. Mora djelovati kao zaokružena cjelina. I još koješta drugog.

Stoga – zadovoljavaju li današnje umjetničke kritike gornje kriterije? Odgovor – je ovdje često negativan, pogotovo što se tiče kritika napisanih na popularnim web stranicama poput Goodreads-a ili IMDB-a. Kao što je već navedeno, svojevrsna demokratizacija književne kritike do koje je došlo raširenom uporabom interneta dovela je do toga da kritiku može napisati, objaviti i za nju biti pohvaljen: svatko – uključujući i ljude koji za takvo što (još) nemaju kapaciteta ni sposobnosti. Ovdje uopće ne govorim o stupnju obrazovanja ili prisustva na književnoj sceni: ta ne mora (niti bi bilo dobro da je) svaki kritičar oxfordski odlikaš s nekoliko objavljenih bestselera i doktoratom iz komparativne književnosti, no neke nužne osobine bi svakako morao imati. Recimo nemalo čitateljsko iskustvo, spisateljsku vještinu, kritički nastrojen čitalački um, uložen trud i vrijeme. Tkogod posjeduje gore navedeno – po meni je bezrezervno zaslužio pravo da se njegovu kritiku uzme zaozbiljno. Puno je neugodnije pitanje koliko kritičara uopće spada u tu kategoriju.

Kritičarske greške prilično su brojne su po svom obimu i raznovrsnosti. Na početničkom, osnovnom nivou – to mogu biti nedostatak strukture u tekstu, prekratka duljina, odlazak u posve nepotrebne digresije koje nemaju veze s osnovnom temom niti su zanimljive publici, nemogućnost spoznaje svih slojeva nekog djela i poistovjećivanje elemenata koji se kritičaru sviđaju s objektivnom kvalitetom. Pogotovo je vrijedno spomenuti ovo poslednje: jer dok analiza književnog djela kao međuigra autorovih i čitateljevih karaktera, osobina, misli i osjećaja naprosto mora u sebi inherentno nositi nemalu dozu subjektivnosti, neki kritičari ni ne pokušavaju nadići te okvire i pokušati sagledati djelo iz šire, objektivne pozicije. Što je apsolutno neophodno za ikakvu suvisliju kritiku.

A i kad nadvlada ovaj nivo i pročisti svoj tekst od bazičnih propusta, kritičar je i dalje u opasnosti da neoprezno uleti u druge i drukčije tipove grešaka. Tako se recimo sporadično pojave pisci kritika koji previše vremena provode nadugo i naširoko opisujući djelo umjesto da o njemu daju svoj kritički stav. Pišu, i pišu dobro i zanimljivo – o radnji, likovima ili postavci bez da se iz ičega može iščitati kakvo je njihovo mišljenje o svemu tome. Što je dobro, a što nije? Koje su autorove snage, a koje slabosti? Ukratko, previše se deskriptivno spominje kakvo djelo jest, a premalo kakav je kritičarev dojam tog djela. I to je upravo ona doza subjektivnosti i kritičarevog „ja“ koja razdvaja solidnu od dobre kritike.

Neki pak odu u drugu krajnost i cijeli svoj tekst učine napadno autarkičnim, posve slijepim i gluhim prema budućim čitateljima. Analiziraju djelo, istina, no ne čine to referirajući se na generalne i općepoznate parametre s kojima je publika upoznata: već na vlastita iskustva i misli koje nisu poznate nikome osim njemu samom. Ne povezuju se sa čitateljstvom, niti to pokušavaju. Izražavaju svoje misli i stav, ali to čine na jeziku čiji su oni jedini govornici. Osobno mi je ova greška, prisutna ne samo u kritici već i u samoj umjetnosti, prilično odbojna kao konzumentu. Kritičar mora stalno imati na umu da mjerilo po kojem se vrednuje njegova kritika nije on sam, već samo i isključivo publika. Što ne znači da je dužan populistički podilaziti ukusu mase, već samo da treba pisati na način na koji je njegovo ciljano čitateljstvo (kolikogod široko ili usko ono bilo) u stanju razumjeti.

Za pisanje kvalitetne književne kritike, s druge strane, nije dovoljno samo zaobići gorenavedene propuste. Potrebno je složiti tekst koji ima svoju strukturu, svoju glavu i rep. Koji integrira informacije o djelu i kritičarevo mišljenje u jedinstvenu i smislenu cjelinu. Kojeg je napisao autor kojem spisateljstvo nije stran pojam, koji razumije kako dobro složiti riječi u rečenicu ili rečenice u pasus. Temeljno je pitanje sljedeće: može li čitatelj, na temelju pročitane kritike, i sam stvoriti predodžbu o čemu se radi u obrađenom djelu i koje su mu snage i slabosti? Ako je odgovor potvrdan – onda možemo reći da je kritika položila svoj prvi i najvažniji test i da je rezultat kritičarevog napora u najmanju ruku dobar.

No rezultat se ne mora zaustaviti samo na „dobrom“, dapače. Briljantne kritike i više su nego jednom ostavile dojam na mene i natjerale me da preispitam svoj odnos prema nekom djelu. Otvorile su mi brojna nova vrata, kao i zatvorile neka stara kojima je zatvaranje bilo potrebno. Prosvijetile su me na sto različitih načina. Spustile su me na zemlju pokazavši mi brojne teme i ideje koje sam lakonski profulao pri čitanju.

Isto mogu reći i za kritike djela koje još nisam pogledao ili pročitao. Kvalitetno napisana kritika jedan je od najvećih faktora na temelju kojih odlučujem hoću li pokušati ući u neko umjetničko djelo. Ona daje nivo spoznaje i promišljenosti koji ni ne jedan drugi način ne možemo dobiti (osim naravno konzumacijom samog djela) – i kao takva je neprocjenjiva i nezamjenjiva. Puno sam puta recimo odlučio odgledati neku seriju radi izvrsno napisane kritike, kao i odustati od gledanja na temelju pametne negativne kritike. I rijetko kad sam požalio.

Tek kad je kritika prošla prvi test i izbjegla greške na putu – tek onda možemo početi govoriti o raznim varijacijama na temu i stilu na koji se svaki kritičar izražava. Tako se recimo neki od njih vole približiti čitatelju pokojom osobnom anegdotom, dok drugi odmah uspostavljaju hladan i impersonalan ton. Neki koriste više digresija, drugi manje ili nimalo. Neki povremeno ubacuju fragmente humora u kritiku, drugi pak ne. Neki se drže provjerene formule: uvod – pozitivne strane – negativne strane – zaključak, dok drugi preferiraju slobodniju formu teksta. Neki više vole pisati afirmativne kritike, dok su drugi u svom najboljem elementu kad neko supstandardno djelo krvnički rastave na proste faktore. Itd. Dokle god je osnovni cilj kritike postignut, kritičar ima poprilično veliku slobodu kako će organizirati i prezentirati svoj tekst.

Još bih se dotakao jednog vida kritike koji zaslužuje da ga posebno izdvojimo: a to je davanje mišljenja bliskoj osobi koja vas je upitala za povratnu informaciju u vezi sa nekom knjigom ili pričom koju upravo piše. Ovdje su pak pravila malo drukčija, pošto kritičar više nije u poziciji objektivnog posrednika koji publici objektivno pokušava prenijeti svoj utisak o nekom djelu. U danoj situaciji, i publika i autor djela su u stvari ista bliska osoba. Kritičar više ne stoji na pola puta između nepoznate publike i nepoznatog autora, već kao prijatelj i partner autoru samom, i to njegova kritika mora odražavati. Stoga je njegova zadaća nešto drukčija: pokušavanje da svojom kritikom što više pomogne autoru i da mu savjete iz kojih će ovaj profitirati. Ranija impersonalna objektivnost ovdje ustupa mjesto konstruktivnom pristupu. Temeljno pitanje više nije može li čitatelj uspješno stvoriti sliku o analiziranom djelu, već je li autor imao koristi od kritičarevog inputa? Je li, zahvaljujući njemu, u stanju jasnije si osvijestiti vrline i mane svog djela i na temelju toga ga poboljšati? Ako je odgovor i ovdje afirmativan – onda je kritičar uspio kao kritičar. I kao osoba od povjerenja.

Eto, toliko zasad o književnoj kritici. Kao što rekoh: tema je jednostavna te lišena kompleksnosti i kontroverzi, taman za opušteno ljetno popodne. Do slušanja. Odnosno – do čitanja i kritiziranja.


aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *