Oluja je bjesnila dok su se čovjek i Vilenjak borili u noći, pod uvijajućim krošnjama drveća. Talasali su prirodnim elementima, ravnopravni u Moći. Tj. Čovjek je koristio sve što je mogao, dok se Vilenjak potrudio da pokaže samo onoliko koliko mu je bilo dovoljno da parira protivniku bez imalo naprezanja. Ponekad bi pao i neki udarac fizički zadan, ali nijedan nije koristio drugo oružje osim uma. Vilenjak se divlje smijao uživajući u radosti borbe, dok je Čovjeka obavijao hladni znoj nelagode. Ali radio je ono što se moralo, i nije žalio.
– Šta može jedna malena Volja da uradi protiv svega ovoga? – povika Vilenjak raširivši ruke, pustivši da mu vjetar povuče kapuljaču i raspe dugu plavu kosu. Bio je toliko arogantan da se nije riješio ni palšta prije borbe.
Čovjek zadrhta, shvativši da uzrok oluje stoji pred njim, umotan u talase tamnog ogrtača. Zaurlao je od gnušanja zbog nasilnog akta nad prirodom i udario svom snagom.
Borili su se do jutra, a lagano jenjavanje oluje Čovjeku je obnavljalo upornost, kao i nadu da će iz ovog sukoba izaći kao pobjednik.
U zoru je stajao nad palim Vilenjakom.
Ovaj se smijao, čak i dok je klečao, neukrotiv u svojoj veličanstvenosti. Nije ga plašila prijetnja nasilne smrti, iako je to bio jedini način na koji su Vilenjaci ikada umirali kroz sve ove cikluse.
– Nećeš me ubiti, Čovječe – mirno reče, razveseljen nevjericom svog protivnika. – Suviše sam ti potreban.
– Pusti da ja odlučim o tome – režeći će Čovjek.
Vilenjak sleže ramenima, nastavivši da ga gleda. Ali udarac nije padao.
– Da li će pomoći – ponovo poče, sam se sebi smijući, – ako obećam da neću tražiti osvetu?
Čovjek je shavatio da je očigledno da ne želi da ga ubije.
– Ne postoji ni jedna zakletva koju bi ti mogao dati a u koju ću ja povjerovati – još jednom je podigao mač, sječivo je bljesnulo – i opet se zaustavilo.
Vilenjak je prošaputao nešto, psovku možda, ali prepoznao je riječi koje su označavale predmet njegove duge potrage. Nije mnogo ljudi znalo tongle, zajednički jezik ljudi i Vilenjaka drevnih vremena.
– Šta ti zapravo znaš? – prasnuo je.
Vilenjak ga ponovo pogleda.
– Navikli ste na priče o nama u kojima smo ništa osim divljih životinja, vođeni pohlepom, mržnjom i uništavanjem. Zbog navodnog dara bogova u Moći, imate razlog da nas mrzite.
– Bogovi?! Postoji samo jedan Tvorac Univerzuma!
– Slažem se, ali nećemo se baviti teologijom – ponovo se osmjehnuo, mada je to više djelovalo kao trzaj usana. – Rekao sam ti da su to samo priče.
– Bajke obično pričaju poraženi – presjekao ga je riječima. – Hoću da položiš oathmade.
Našao se na nogama, ustuknuvši od iznenađenja i nevjerice. Bila je to još jedna ‘bajka’, priča bez osnova, i sada nije služila ničemu.
– U redu – prošaputao je, pitajući se da li će biti u stanju da održi obećanje dato samom sebi.
Čovjek skide kožni štitnik sa podlaktice, baci ga u vis i presječe na pola zamahom mača. Jednu polovinu je uhvatio, dok druga pade pred Vilenjakove noge.
– Da čujem riječi, onda – nemilosrdno je zatražio.
Sagnuo se do polovine štitnika koja je sada više ličila na narukvicu. Izgovorio je neke riječi na vilenjačkom dok ju je stavljao, nešto za šta je Čovjek mislio da mu od sada daje poslušnika.
– Pretjeruješ – reče kada je i Čovjek navukao svoju polovinu. – Oathmade ne služi ničemu.
– Pusti da ja odlučim o tome – namrgođeno ga pogleda, možda zato što nije mogao da osjeti moć koja bi trebalo da djeluje. – Šta znaš o Sivoj Lobanji?
Najgora vrsta mentalnog zarobljeništva koja je mogla da se smisli kroz vijekove bila je otjelotvorena u legendi o oathmadeu. Bila je najcrnja hereza i najgora stvar koja se mogla uraditi protivniku. U pričama, osobe svezane tom zakletvom obično su radije molile za smrt. Pričalo se da individualnost na kraju iščezava i da ne ostaje ništa do prazne ljušture.
– Znam da Siva Lobanja ne pripada ljudima – namrgođeno je odvratio, ne mogavši da vjeruje da su ljudi toliko okrutni i puni mržnje, dok je njegovu neraspoloženost Čovjek pripisao djelovanju oathmadea.
– Otkud ti ta ideja?
– Samo ljudi su glupi i slijepi u surovosti, a njima se Moć ne pokorava – odbrusio mu je, davši mu na znanje kakav će njihov odnos od sada biti.
Kao da je tek tada shvatio šta je uradio, Čovjek pognu glavu. Da je u njemu bilo više saosjećanja prema Vilenjacima, možda bi se izvinio. Ovako, samo je ponovio pitanje.
Autor: Nisam čovjek