Onako

Njegov nos i njena ruka često se dodirnu u prolazu, u tijesnom hodniku ispunjenom portretima ljudi koji još uvijek ne postoje.

-Daleki prinče moj, zarobljeni u ramu i vremenu! Hoceš li me potražiti tog dalekog dana kroz šiblje i živicu ili ćeš možda, nečijom drugom krivnjom, zauvijek ostati u mraku. Mrtav, nerođen.

Prošla bi ona tako uzanim prolazom, provukla se između slika, pomislila riječ ili dvije, a zatim se zaputila u druge dijelove dvorca što su jedan na drugi podsjećali, jer na svakom ulazu stajaše najmanje po jedan čuvar, tjelohranitelj, metalna gromada što se mota iza, ispred, ispod, pa čak i po krovovima dvorskim, škripavi muzički instrumenti što danonoćno sviraju, stružu, zveckaju i kroz uši se u glavu zarezuju da skoro više razlike nema da li su tu, tik pored nje, ili ih je neko već odavno pokupio i na njive nedaleko od Šume odnio, da straše i uzmemiravaju ptice. Tako to obično biva.

– Ptice barem mogu da lete, čak i strvinari oni grozni, mogu na krilima da bježe… Čime su to zaslužili dok ja ovdje trunem, ima već skoro 16 godina… – reče jednom iznenada princeza Aurora dadilji svojoj, par dana prije svog rođendana. Baš onog jutra kada je iznenada probudi tresak kacige od zemlju, sjećanje iz pradavnih vremena, kada jedan vitez bez imena pade prilikom odbrane časti njene, na kraju ipak, uspjevši da je od zle vile spasi. Tek mu Aurorina odsječena ruka osta, tanki plemićki prsti provučeni kroz metalne šake. I probudila se tako Aurora i sjetila se bezimenog viteza što sad negdje u grobnici nekoj na njenoj ruci spava.

-Doći će i tvoje vrijeme, djevojko – govorila je dadilja – Pred tobom tek pravi izazov se nalazi, ispit zrelosti. Tada ćeš pokazati ko si i šta si, a ovo, ovo je sve samo jedna čekaonica. Da, čekaonica. Kakav li je život samo pred tobom gospođice. Ah!

-Hm… čekaonica je grozna, skučena, strop iz dana u dan postaje sve niži, zidovi usred noći šetaju sve bliže i bliže krevetu mom, a put nazad ne znaju naći. O teto, reci mi, koliko je još časova do mog 16-og rođendana preostalo? Kada ću moći da se otisnem van dvorišta i dalje, krv da pustim, na iglu da se nabodem, kao svaka druga djevojka svoju sramotu otkrijem?

– Sve u svoje vrijeme, sve u svoje vrijeme. – gunđa dadilja – A sada mi pričaj o snovima svojima, vidiš li još uvijek vretena, igle…

-I igle i one mesarske noževe, kolce u tle zabijene, ponekad kad nešto u snovima zgriješim, iako me čak i oni donekle uzbuđuju, jer od ove čekaonice sve je bolje, pa mačeve i bodeže, građevine duge i uske oko kojih djevojke goloprso plešu, bez straha od krvi, ogrebotine. Sve češće i češće ja normalne ljude sanjam. I to me ponekad iz sna trgne…

-Dosta, dosta, vrijeme je da se ide! – požuruje dadilja –  Pripreme su već počele. Zadnji časovi još da prođu pa da svi na miru odahnemo. A poslije, možeš da živiš život svoj bez straha od čari, bajalica i kletvi.

– A zla vila više ne diše, novu kletvu ne može spraviti?

– Još par dana i ode proročanstvo u prašnjavu knjigu neku!

– Doduše, nikada onda vidjeti neću onog obećanog, što svaki dan sa istog mjesta u meni gleda. Šteta…

– Vila je mrtva, to je poznato odavde pa sve do kraja svijeta, pa čak i preko ruba, gdje takve grozote žive. Ne sekiraj se, jos malo i kletva ce proći, a nove, kako si i sama rekla, više biti ne može. Uzgred, gospodin otac vas čeka! Na tvom mjestu ne bih vrijeme traćila! Idi princezo i čuvaj se oštrih predmeta… iako se često pred spavanje molim za malo više sna – promrmlja nečujno ovo zadnje dadilja.

Gospodin otac je impozantna pojava, duguljasti klip od čovjeka sa rijetkom žućkastom bradom i izbrazdanim licem koje kad god vidi mladu Auroru zapuca od smijeha.

– Ljepoto moja – ustaje gospodin kralj sa prijestolja češkajući se po svojim zelenim hlačama -ljepoto moja, još malo i svemu će doći kraj. Vidi je! Prava kraljeva kći! Hmm… – zažutio se djedica u licu i grli Auroru – Još malo pa se igle nećeš morati plašiti. A i ruku, još bolju, od nehrđajućeg čelika ćemo da napravimo…Da, da, tako je najbolje. Još malo i ništa više neće biti isto.

– Da! U zadnje vrijeme mi ova baš škripi, njen zvuk me grebe po lobanji i stvara nesnosne migrene. Ah, oče, šta sam sve preživjela, šta sam sve radila da me vila ne pronađe! Jeste da sam morala opreznija da budem – reče Aurora gledajući umjetnu ruku.

– Život je pred tobom, lako ćemo za ruku, kad ovo sve prođe naće se princ kakav…ili možda čak sam kralj!

– Princ obećani! Onaj u dvorani!? Što je ponekad dijete a ponekad čovjek, pa starac, pa mrlja na zidu i onda opet sve ispočetka.

– Ne! Samo on ne! – uzviknu godpodin otac – Utvara iz nekog drugog vremena, sablast…Čeka na kraju kletve dijete da mi uzme moje. Do toga doći neće dok god sam živ!

– A dok spavaš?

– Šta ti pada na pamet! Prokletstvo sama da izazoveš…

– Nos mu je od toplih boja napravljen, na čovjeka on liči, čak i kad potpuno u crnilu nestane ja  tamo i dalje ljudskost vidim! Ha, možda se i namjerno ubodem, ko zna.

– Dosta! – puknu kralj – ćerku svoju ne dam…………pa čak ni tebe! –

– Koga, oče, koga? Razgovor ovaj ne razumijem, riječi su ti nejasne, o meni nekim nepoznatim ljudima izgleda ti pričaš.

– Uskoro će ti 16, Zoro moja, nemaš više čega da se bojiš. Ljepoto! Ljepoto moja, Zorice moja. Sada je sve sigurno, sada se sve može. Dođi! Ništa više ne mora da se krije! Upravo zbog toga te i pozvah…

Njegovo veličanstvo nema velike niti duge ruke, no često bi njegovi rvački sadrugovi govorili kako od njegova zagrljaja spasa nema. Osim, naravno, ako se kakvo spasonosno zvono oglasi. U kraljevskoj dvorani, tako praznoj da je samo dosadna promaja zveckala visokim prozorima, gospodin kralj je ponovno proživljavao svoju mladost.

– Još malo, 16 godina, Zorko moja, 16 godina ne znam za kim više patim, za tobom ili za kćeri svojom. Nema potrebe da se lažemo više, zar ne Zorice? Ostani, ostani još malo, ne dam te nazad u selo prije nego što ti krv pustim!

Utom zvono što najavljuje večeru se začu i djevojka koju su zvali princezom sve ove godine, izleti iz kraljeva stiska dok je ovaj kidao svoje zeleno odjelo, topao, drhteći nabrekli klip kojem uprkos hladnoći malo fali da… Bježala je nepoznata djevojka od čudnog čovjeka iz kraljevske sobe, klizeći po nekoj čudnoj tečnosti koje tu do maloprije nije bilo. Bježala je i od dadilje koja kao da joj krenu reći nešto bitno, pa preko gvozdenog i brata njegovog i još jednog istog takvog, brata trećeg, možda.

Sve ih je ona zaobiša, preskočila, odgurnula, dok najzad nije zastala, usred prazna polja, raščupana, odijela pokidanog, strašilo za ptice, čudna prilika u travi, za obližnje vrapce, kao i za sebe, nepoznata i grozna. A kada bi se kojim slučajem neko ogledalo usred poljane našlo i ona bi se sama svog odraza uplašila i zajedno sa pticama poletjela jer od nepoznatog goreg straha nema.

– Od mene bježe – javi se glas odnekud, tu kaciga, tamo ruka, trup isto negdje u blizini – Usta su mi na glavi, u kacigi mi je glava, a u glavi priča. Ova blatnjava zemlja je već napamet zna, ali ti, ti si jos uvijek istinom neukaljana.

U tom trenutku podiže se ruka odnekud iz kamare i ispruži svoj prljavi prst, primače se nekadašnjoj Aurori i ovlaš joj premaza lice blatom.

– Sada će biti bolje. Ili gore hmm? Nemam pojma, ja sam samo hrpa gvožđa.

– Ni ja, samo znam da se bojim – rece bivša Aurora.

– Igle? Vretena? Mača? Klipa kukuruza? Možeš slobodno da prestaneš, te priče su za djecu i princeze, a ti princeza nisi. Proročanstva, strašne kletve, velike sudbine i od sudbine ljubavi veće! Tačno tako, priče za djecu, bogate i budale!

– Nego, ko sam onda?

– Seljanka obična, na isti dan rođena kad i princeza Aurora. Za tebe proročanstva nema, ni princa, ni onog živjeli su do kraja života sretno što obično slijedi. Prava Aurora u kolibi sa dobrim vilama živi, evo već 16 godina, zlobnici trag zameće. Ti si zamka, lažnjak, meta. Možeš da bježiš zeče moj, slobodna si, obicna, zar i to nije divan osjećaj?

-Nije! Ja sam Aurora, neću da bježim! Neću! Ja sam princeza, proreknuta, nabošću se makar na tebe dotrajali viteze, još vremena ima, krv mi pusti i sto godina sna će da nastane. A poslije toga – moja sudbina!

– Možda neki jednovečernji, a možda ni toliko, jer uskoro će ovdje proći prava Aurora. Godine u izgnanstvu dolaze kraju, a sa glave joj dlaka dosad ne pade. Kažu da je nekog šumara pored kolibe svoje našla i da ga svome dvorcu vozi. Kojom svrhom? Ne bih znao reći. Večeras kletvi dolazi kraj. Ostade i ti bez princa, a i onaj tvoj jadnik, što si mu često nos doticala, bez princeze. Ni kletve nisu kao što su nekad bile!

– Vi, gvozdeni – obrisa suze seljanka – sve ste znali?

-Ha, neki što ispod kacige mozak kriju, da. Neki ipak ne – nasmija se trbuh – Onaj što sa tvojom rukom pod zemljom leži vjerovatno sanja da je princ jer tvoju kost grli.

– Kako je to lijepo!

– Neopisivo – zaškrguta gvozdeni jer mu u tom trenu jato kosova doleti na trup – Proklete ptice, navikavaju se. Prokleti ja… I meni postaje svejedno. Tako će i tebi – reče vitez i poče da priča sa kosovima, obraćajući im se po imenima, potpuno zaboravivši da je neko pored njega dosad stajao.

Djevojka koja još uvijek uobražavaše da se Aurorom zove, doduše sa nekim osjećanjem neobjašnjivog stida, nije zastajala sve dok nije došla do neke stare kolibe nasred šume i tu se smjestila da provede možda ostatak života. Tek par dana kasnije proču se vijest kako se prava Aurora ipak na vreteno nabola, iako neki tvrdiše da je za sve kriv onaj prosti šumar, kao i vozač kočije koji je baš u tom trenutku otišao da isprazni mjehur i ostavio ljubavnike nebranjene, usred prazna puta kojim često prolaziše svakojakvi razbojnici koji se slabo čega bojaše, mača, noža, pa čak ni sjekira koje svaki šumar o svom pojasu nosi. Priča je da na sveopšte iznenađenje svih čarobnjaka, vještica i čitača oblaka princeza nije istog časa pala u san, nego tek nakon mjesec i par dana kada zabrinute vile podigoše nekakav oblak iznad dvorca, protjeraše šumara, a oko dvorca izbi korov i šipražje i naopako drveće. Korijenje takvih gustiša probi prozore, a sve ostalo lišće pokri i palata utonu u san.

Nakon par dana, seljanka se preseli na rub dvorca, jer za sto godina, onim tamo putem ima da se pojavi onaj njen princ. Sto godina je puno, a život je uvijek kratak, makar dvostruko toliko trajao, razmišljala je bivša princeza iako joj to nije imalo previše smisla pa je nastavila da se provlači kroz začarano granje sve dok jednog dana nije nešto toplo, u krošnji, umjesto šugave kruške dotakla. Bio je to šumar.

– Čekam nju! –  sjedio je, jeo sir i brisao znoj sa čela.

– Čekam njega – reče ona.

– Eno panja tamo, slobodno sjedni -reče on – Hoćeš li sira?

– Valja li?

– Onako.

– Daj malo.

Nije potrebno bilo dugo da se za dvorac isprepredaju razne priče. Kletva.Čarobnjaštvo.Kraljevi i princeze. Pametnom dosta.

Rijetko ko se usudio prići dovoljno blizu da kroz rastlinje pogleda kulu u kojoj navodno uspavana ljepotica spava. Međutim, oni koji nisu odmah hrabrost izgubili te su se u blizini koji minut zadržali, umjesto hrkanja čitavog dvora, mogli su čuti graju djece dok se kroz tunele napravljene od grana provlače. No jednog dana, možda je tad već prošlo sto godina, neki odvažni princ, oboružan samo mačem, naumi tuda da prokrči put i do te legendarne ljepotice da dodje. Rezao je put kroz grane i šiblje koje ga je, zauzvrat, nesnosno udaralo po rukama, ušima, očima. Jedna grana mu očeša nos i on u naletu ljutnje snažno zamahnu mačem i prepolovi neko staro čvornato drvno na pola i neobazirući se nastavi put prema zamku ne primjetivši kako sasušeni komad drveta krvari.

 

Autor: Grim