Znate one viceve kada lekar uđe u ordinaciju i pita pacijenta želi li prvo dobre ili loše vesti? U takvim situacijama možemo imati dva tipa protagonista, ili potpuno naivnog protagonistu koji je krajnje nesvestan situacije u kojoj se nalazi, naivno verujući da lekar sve drži pod kontrolom i da će čim se dijagnoza postavi, sve krenuti u dobrom smeru. Ili drugi ishod, koji je obično nešto ciničniji, te u tom slučaju imamo glavnog lika koji se već pomirio sa tim da je đavo odneo šalu i da su ishodi loši, zbog čega odbija da odlaže neminovno i prvo traži loše vesti, pa šta mu Bog da. Otprilike je takav bio osećaj tokom praćenja rezultata ovogodišnje dodele Oskara. Još jedan namešteni ciklus, gomilu govora o gorućim problemima današnjice koji sve više podsećaju na govore posle pobede na takmičenju za Miss Univerzuma… U redu, što je bilo predvidljivo, nekako se i očekivalo. Da je loše, loše je, ali u granicama očekivanog. Koje su dobre vesti doktore?
Veče je krenulo krajnje predvidivo… Kao što je i red, prvo se pisalo o tome ko je kako odeven i koja se poruka time (ili u slučaju Natali Portman, kome) šalje. Zatim je ceremonija, drugu godinu za redom bez voditelja, mogla da nastavi na svoj predvidljivi način. Priča o Igračkama 4 bez ikakvog razloga je odneo pobedu u kategoriji za animirani film. Le Man ’66 i 1917 podelili su se oko tehničkih nagrada, gde je Le Man ’66 odneo Montažu i Montažu zvuka, a 1917 vizualne efekte, dizajn zvuka… a Bilo jednom u Holivudu, nagrađen je za svoju sjajnu scenografiju, i generalno sve, osim iznenadnog Eminemovog upada, teklo je kako je bilo i očekivano… Sve, naravno, dok nisu krenule neke od ključnih nagrada večeri…
Do sada su nam filmovi poput Život je lep (1997), Pričaj sa njom (2002), Ljubav (2012), ili pak prošlogodišnja Roma (2018), delovali kao presedani u smislu da kategorija za najbolji film van Engleskog govornog područja gubi svoj smisao kada od pet filmova nominovanih, jedan ima nominaciju u još nekoliko kategorija uključujući i nagradu za film godine. U tim slučajevima to više deluje kao signaliziranje toga koliko im se izvestan film zapravo mnogo dopao, jer dodeliti mu samo nagradu za najbolji Internacionalni film ne predstavlja dovoljnu nagradu, stoga je potrebno tu dodati još po koju nominaciju (najbolja režija, najbolji film, najbolji originalni scenario uglavnom prvo padaju na pamet). U tom smislu se malo ko nadao da će pored svojih šest nominacija, autorska ekipa iza Parazita kući odneti više od jednog trofeja, i u tom grmu leži naša dobra vest koja rekontekstualizuje inače prosečnu (u granici sa lošom) ceremoniju koja odjednom posle mesec dana pripremanja na prosek, sada u svetlu ovih pobeda Parazita izgleda vrlo dobro. Otprilike kao kada nekome kažete da izgleda sjajno… za svoje godine. Može se gledati kao kompliment, ali je više znak oduška da, uprkos onome na šta bi mogao ili trebalo da ličiš, zapravo je na kraju sve ispalo ok.
Južnokorejski film Parazit, u režiji Bong Joon Ho-a, je osim nagrade za najbolji Međunarodni film, odneo i nagradu za najbolju režiju (prošle godine Alfonso Kauronu pošlo je za rukom da pokupi ove dve nagrade, a pre toga Pedru Almodovaru 2002 godine, i to bez podrške jakog studija ili striming servisa), najbolji scenario i film godine. Malo je filmova koji su u istoriji ove nagrade uspeli toliko zadive žiri da budu nominovani u te dve kategorije (film godine i najbolji internacionalni film) istovremeno. Na toj listi od deset filmova nalaze se filmovi poput Velike Iluzije (1938) Žan Renoara ili Krici i Šaputanja (1972) Ingmara Bergmana, ali ni jedan od njih nije uspeo da na ovakav način i uz ovoliku podršku šire javnosti i esnafa, pokupi skoro sve i ostane kratak samo u kategorijama za montažu i scenografiju.
U tom smislu, ovo zaista jeste velika priča o uspehu koja uliva nadu da možda ipak nije mast otišla u propast. Ko god je ove godine igrao na sigurno kada su u pitanju Oskarovske trope, na neki je način izvisio (sem Hoakina Finiksa, koji je pokupio apsolutno sve nagrade gde god se pojavio i svoju uspešnu godinu zaključio na ovogodišnjim Oskarima). U tom smislu, kada čovek pogleda da je film iz Južne Koreje, u režiji Bong Joon Ho-a (koji napokon dobija pažnju koju zaslužuje), a koji centar svoje radnje stavlja priču o klasnoj podeljenosti koja je ostavila snažan utisak na gledaoce širom sveta… i da, s druge strane, kalkulantski pokušaji poput Sem Mendezovog pokušaja ratne tematike i gimika u vidu neprekinutog kadra padaju u vodu, može se činiti da stvari napokon dolaze na svoje kada je u pitanju ova ceremonija. Ali opet, samo zato što je pacijent dobio i dobre vesti, ne znači da pacijent ni od čega ne boluje.
Po ko zna koju godinu za redom, ceremonija beleži rekordan pad gledanosti, koji je ove godine 20% manji nego prošle. Treba biti pošten, pa u tu računicu uvrstiti i to da kablovski operateri u Sjedinjenim državama generalno beleže pad od oko 15% iz godine u godinu, te se pad gledanosti može svesti i na to, ali je i činjenica da se očekuje da ceremoniju od tri i kusur sata prate ljudi kojima, da stavimo ruku na srce, ona nije i namenjena. Filmovi koji dobijaju „Za vaše razmatranje (For your consideration)“ kampanje od strane studija, i iza kojih stoji tim lobista koji sa glavnim glumcima posećuju matore članove Američke akademije koji već ulaze u suton svog života (pa se stoga raduju svakoj pažnji i poseti); su nužno filmovi koji unapred ispunjavaju kriterijume takvog žirija. Na taj način došli smo do situacije gde imamo nagradu koja je uvek nužno u kompromisu. Film ne sme biti previše revolucionaran, jer treba dobiti finansije i u sledećoj godini, ali ne sme biti ni previše konzervativan. Mora imati barem malo stila, ali ni slučajno previše itd. Na taj način dolazimo do paradoksa gde se kroz sistemsku diskriminaciju jednog načina pravljenja filmova jedni kažnjavaju, dok se drugi za slične greške nagrađuju po principu kompromisa. Filmski obožavaoci mogu da se potapšu po ramenu kako im je oko toliko izoštreno da uočavaju falinke filmova koje je žiri odabrao, bolje od samog žirija, pa stoga što da ne… eto im i njihov pristanak, bez obzira što bi oni to drugačije uredili, jer kako drugačije da potvrdiš sebe kao dobrog učenika nego tako što ćeš prevazići učitelja. Kritičari glavnih medija namestiću se sami, jer para vrti gde burgija neće, a i kritičar može biti relevantan samo u onoj meri u kojoj su i filmovi o kojima piše. A kreativni radnici, opredeljivaće se za projekte kojima preko čela piše „vredno Oskara.“ Tako dolazimo u poziciju gde nagrada za film istovremeno može da bude smatrana za bezvrednu i precenjenu, a da je u isto vreme neki filmovi ne zaslužuju (po oceni stručne javnosti), kao na primer Džoker ove godine, koji je prednjačio sa 11 nominacija koje su odmah probudile nelagodu među kritičarima. Koliko god svi oni, uključujući i mene i meni slične, na sav glas vikali kako ih Oskari ne interesuju, i kako su generalno nagrada koja ne nagrađuje najbolje već najupornije (u lobiranju), čini se da svi mi i suviše verujemo u Oskare. Kao da nam trebaju baš tu gde jesu kako bi bili večita referentna tačka na osnovu koje bismo se locirali u ’koordinatnom sistemu konfuzije.’ Ne tako što bismo rekli da smo za nešto, već kako bismo uvek bili kontra od nečega… potvrdu kroz kompromis.
Umesto toga, dobili smo ono jedno ’za’, koje je barem mene lično uhvatilo van garda, jer su u isto vreme uspeli da stvar učine iznenađujućom a opet toliko očekivanom; i mislim da baš ta dvojnost adekvatno opisuje ovogodišnju dodelu. Svi imaju progresivne poruke, i Azijatski film je dobio nagradu za film o radničkoj klasi, a opet pored sve te progresivnosti nije bilo prostora za nominaciju jedne žene (iako nagrada za film godine ima deset mesta, a argument da ni jedna žena nije snimila dobar film u rangu sa nominovanim filmovima prosto ne stoji). Uspevaju da budu progresivni čak i kada su konzervativni, da pokreću lavine reakcija i razgovora iako su ’nebitni,’ i da u isto vreme kroz nominacije ponovo potvrde sopstveni kalup, ali ga onda i opovrgnu. U tom smislu, ne deluje tako loše, ali samo zato što neko dobro izgleda za svoje godine ne znači da mu se dobro i piše na duge staze, jer čim to postaju komplimenti nadalje bolje biti ne može. Sjajno je da Oskara nije odneo još neki ’Oscar bait’ film, ali ne primećuje li se ovde neki novi trend u začetku. Roma koja je prošle godine, takođe, pretendovala na istu ovu poziciju kao Parazit, prilazila je situaciji iz sličnog ugla (portreta ljudi sa najnižeg sloja), slično se može reći i za Mesečinu (2016), pa čak i za Džokera u kojem je ključan deo filma pravda za obespravljeni sloj ljudi na dnu, što je možda upravo ona stavka koja je i zasmetala kada se pojavila prva lista nominacija. Jer kao i u svakom društvu, ako postoje pravila, uvek postoji i set nepisanih pravila kojima se ona deklarativna pravila mogu zanemariti (jer ona su samo za naivčine), te se čini da je novi kalup provaljen pre nego što je kako treba i kanonizovan.