Roman Deca Bestragije Uroša Petrovića tematizuje granicu između života i smrti, pri čemu pratimo potragu za identitetom glavnog junaka Srne/Bezimenog/Oblaka. Kada Kosko kaže kako će strah zavladati, Kabar će odgovoriti: „Strah vlada oduvek“. U skladu sa pomenutom rečenicom, ispripovedan je ovaj roman, što ga čini najdramatičnijim među Petrovićevim ostvarenjima.
„U ta vremena Balkan beše smutna vetrometina. Granice bejahu divlјe, krhke i porozne, te su se raznolika lјudska i nelјudska stvorenja smucala skrovitim stazama živopisnog poluostrva, sejući unaokolo zametke svakojakih prokletstava i čuda“ – već iz mota saznajemo u kakav je hronotop roman smešten. Način na koji je prostor opisan podseća na putopise stranaca koji su u vreme turske vladavine prolazili Balkanom. Osmišlјeni tako da izazovu kod čitaoca strah pred drugim i nepoznatim, ovi putopisi odlikuju se motivima nasilne smrti, odsecanja jezika, vračanja, čitanja sudbine, koji su karakteristični i za Petrovićev roman. Ne čudi što je jedan od najinteresantnijih likova i sam putopisac. To je Daud, junak nemirnog duha, sa istetoviranim točkovima na stopalima. Sve to ovom delu daje posebnu notu mračnog i sablasnog, ali i priprema scenu neprekidnoj borbi za svetlo, časno i dobro.
Baš kao i prostor u koji je roman smešten, likovi i njihovi postupci u sebi nose nešto ambivalentno. Ko su stanovnici Bestragije? To su oživlјeni dečaci koji nose imena po demonima noći, ali čuvaju svetlu dušu. Nјihov učitelј je Valtazar, koji se javlјa kao lik znalca svojevolјno zatočenog u bunaru, skrajnutog, na obodu između društva i divlјine, na razmeđi svetova. On je novi život posvetio tome da decu Bestragije učini plemićima duha, zavetovavši se da će do smrti ostati zazidan u bunaru. Oblak će se s pravom zapitati čemu bunar kada ima toliko izvora u Bestragiji. Ovaj motiv čest je u horor književnosti zbog povezanosti sa mračnim i podzemnim, ali treba obratiti pažnju i na dvostruku prirodu vode – životodavnu i htonsku. Na ovaj način bunar postaje savršen prostor za poslednje poslušanje jednog mudraca.
Kako Baltazar gleda pre svega duhovnim očima, on je slep, njegove oči su blede, bez zenica. Nјegov izgled u suprotnosti je sa duhom. Prvi susret sa Oblakom opisan je iz vizure dečaka, tako da nas zavodi u pogrešnom smeru. Pogled pripovedača se sužava na ono što vidi lik kako bi nam što bolјe prikazao njegova osećanja, ali samim tim perspektiva ne mora da bude pouzdana. Ona je u ovom slučaju deformisana strahom koji dečak oseća.
Već nagoveštavamo ulogu granice između dobra i zla. Junaci često promšlјaju o njenoj prirodi. Pritom se pokreće tema religije, veoma značajna u Petrovićevim delima. Kao glavno pitanje postavlјa se problem ispravnosti čina oživlјavanja – da li je to prekoračenje i mračni put ili način da junaci pomognu drugima. Junak koji o ovom pitanju najviše promišlјa Ibrahim Bajo reći će: „Vera nije ova ili ona, naša ili njina, već vrlina čovekova.“ I ovde se kao u Petom leptiru kao jedno od utočišta pojavlјuje manastir, a monah Klepalo kreće u borbu protiv Neura da ostvari svoj podvig i zaštiti Bestragiju. Doduše, on nije prikazan kao istinski duhovnik, već neko ko teži dobru, ali u prirodi nosi nešto mračno i divlјe. Zato je i njegov podvig takve prirode kakve jeste. Pored toga, drugi moto se poigrava biblijskim tekstom: „Ako ti neko udari šamar, okreni mu i drugi obraz. Ako drugi šamar usledi, pozovi Zlodolce“. U Petom leptiru, Zlodolci su opisani kao „oni koji su se zarad vere vere odrekli“. Sve to govori o njihovoj pravdolјubivosti, ali i o određenom razilaženju sa bilo kojom konkretnom religijom. Možda su njihovi postupci najbliži maločas spomenutom shvatanju Ibrahima Baje.
Kao što sam pomenula, s druge strane, u ulozi protivnika javlјaju se Neuri, neustrašiva, sirova horda u potrazi za tajnom večnog života. Ipak, oni nemaju natprirodna svojstva. Gotovo svi ostali junaci pripadaju onostranom, Drugom. Dakle, u ovom romanu situacija je izokrenuta. Antijunak nije nosilac natprirodnih svojstava, već je onaj koji kreće u potragu ne bi li ih stekao. Junak je u tom pogledu u prednosti, ali ga čini ranjivim to što još uvek ne vlada tajnom potpuno. Ne zna se kakve su posledice oživlјavanja, koliko lјudi posle toga žive, niti kakve su posledice ako nekog živog ujede beli jež. Takođe, postoje određena ograničenja – na ovaj način mogu se oživeti samo oni koji su umrli „tihom smrću“, ne i oni posečeni, a prekomerno čekanje ostavlјa posledice.
Pomenuli smo da roman prati traganje za identitetom glavnog junaka. Treba imati na umu da se inicijant kada biva odvojen iz svoje prethodne sredine često u njoj smatra mrtvim i potom se prima u novu sredinu. Predstava o umiranju i ponovnom oživlјavanju u osnovi je mnogih obreda prelaza. Sva deca Bestragije do Oblakovog dolaska prošla su kroz ovo iskustvo.
Govoreći o obredima inicijacije, Van Genep skreće pažnju da je važno razlikovati fiziološki i društveni pubertet, jer se oni retko podudaraju. Ovo stanovište veoma je važno ako posmatramo Srninu metamorfozu u Oblaka. Ona teče kroz nekoliko faza. Prvo upoznajemo devojčicu Srnu koje odrasta u selu na Bukovoj planini. O njoj se brinu šumokradica Rafajlo i Tasa S Lopatom. Uskoro će uslediti prvi nagoveštaj predstojećih događaja. Dok sa Srnom broji oblake, Rafajlo primećuje jedan koji podseća na nju, ali „samo tren kasnije, iz tog oblaka sevnu munja i prasnu grom, te se oblici glave i pletenice naglo razdvojiše“. Ovaj događaj neće uzalud uznemiriti šumokradicu. Uskoro dolazi Ibrahim Baja sa vestima da dete tu više nije sigurno. Otkrivaju Srni da je ona zapravo dečak. Kao raskid sa njenim dosadašnjim životom, došao je čin rezanja pletenice, ali dete još uvek ne razume razliku između muškog i ženskog. Dakle, pred njim je i obred fizičkog i obred društvenog puberteta. Potrebno je da napusti seoce na Bukovoj planini i otisne se u nepoznato kako bi došlo do odgovora, a taj put nikada nije lak.
Na putu ka Bestragiji on je Bezimeni. U liminalnoj fazi dečak je izrazito osetlјiv i bolјe je da nema ime. Osim toga, on još uvek nema osvešćenu rodnu pripadnost. Upravo zbog verovanja u magiju reči i Bastragiju namerno pogrešno zovu Zli dol. Kasnije će Ibrahim Baja reći kako kad nešto voliš i želiš da ga zadržiš za sebe, ime mu i ne daješ. Ovaj mislilac biće dečaku vodič do prve prepreke. Potom ga ostavlјa samog da izvrši zadatak da sa Zaletišta pogodi kamenom veoma udalјenu rupu i tako otvori sebi put ka Bestragiji. Nakon toga on sebi daje ime – Oblak. Slično kao i Međustanica iz romana Peti leptir, i Bestragija se opisuje kao maglena dolina, a kada Jaudu dečak kaže kako se zove, on će prokomentarisati: „Dobio si ime po gomili magluštine“. Shvatamo da nam ove događaje nije slučano predskazao upravo oblak koji je uočio Rafajlo. Nešto je u dečakovoj prirodi što ga neraskidivo veže za ovaj dol. Kada bude zapitao Jauda kuda idu, on će mu odgovoriti: „Ne znam odakle si, ali sam uveren da te vodim kući“, a Valtazar će mu reći kako će doći vreme kada će znati da oni u Bestragiju nisu došli, već da su poreklom odatle i zaista, dečak će se svojom maglenom prirodom sasvim uklopiti u ovu sredinu.
Ipak, time što je stigao u Bestragiju, junakovoj borbi nije kraj. Da bi bio prihvaćen u zajednicu neobičnih bestragijskih dečaka, mora da prođe drevni ritual čopora kad se u njega prima novi član i bori se sa Cikavcem i Čaratanom. Dakle, u Oblakovom slučaju društvena zrelost prethodi fizičkoj. Kada je prihvaćen u zajednicu, on ima stereotipnu sliku o tome šta znači pripadati određenom rodu. Tako se suze i osetlјivost pripisuju ženama i deci, dok se za muškarca smatra da mora da bude snažan. Dečak će i dalјe morati da traga za suštinom. Tek kada se pojavi devojčica i kada je nazove svojim starim imenom – Srna, obred njegove fiziološke inicijacije biće okončan.
Priču o dečakovoj inicijaciji Petrović je dodatno „začinio“ poigravajući se sa svojim čitaocem, stvarajući atmosferu napetosti i neizvesnosti. Radnja se prekida kada je najuzbudlјivija, tokovi se vratolomno smenjuju, uporno se odlaže pružanje iformacija. Npr, pripovedač govori kako se Rafajlo sprema da izvrši jezoviti naum i tu se pripovedanje prekida. Za devojčicu se kaže da je skrivala lice pošto je imala jak razlog za to, ali mi taj razlog saznajemo tek u nekom od narednih poglavlјa. Sve ovo delo čini izuzetno dinamičnim i zadaje muke radoznalim čitaocima odlažući razrešenje.
Osim toga, tu su i snovi i nagoveštaji koji nas vode u pogrešnom smeru. Za razliku npr. od romana Aven i jazopas u Zemlјi Vauka, u kojem su snovi imali ulogu da nas pomere u budućnost i zagolicaju čitaočevu maštu, ovde je njihova uloga najčešće da obmanu. Kabar sanja da Neuri više ne umiru, a Bezimeni da se Ibrahim Baja povampirio. Ovi snovi nisu predskazujući već su odraz želјa ili strahova junaka i odražavaju njihovu psihologiju. San Bezimenog prikazan je veoma efektno. Samim tim što fragment otpočinje scenom buđenja, mi ne pomišlјamo da dečak sanja. Jezivi prizori se nižu gradacijski – dečaku nema vijače, a kada pogleda na gore, vidi obešenog Ibrahima, zatim uže vijače puca, Ibrahim pada preko dečaka i svoje očnjake mu zabija u rame. Posle toga, Ibrahim ga budi i napetost naglo opada. Ova scena jedna je od najuzbudlјivijih i najveštije predstavlјenih u romanu. Čitalac je na pogrešnom putu jer je autor stvorio atmosferu straha i nesigurnosti, opasnosti koja je nepredvidiva i ne možemo pretpostaviti sve njene izvore.
Obratimo pažnju i na nagoveštaje. Setimo se scene kada Neuri ubijaju srnu. Nižu se naturalističke slike jedenja i sve nas navodi da pretpostavimo ishod drugačiji od onog koji nam je pisac pripremio. Na ovaj način radnja se usporava i odlaže se trenutak kada će čitalac dobiti odgovor.
Mogućnost za građenje atmosfere neizvesnosti i nepredvidivosti proizašla je iz toga što nam roman uporno sugeriše da apsolutno dobro ne postoji. Nema junaka na kojeg nije pala nikakva senka, nema prostora sigurnosti, a zlo je prikazano u tako mnogo oblika. Ipak, kao nada ostaje težnja ka dobrom, svetlost koju treba sačuvati u divlјem telu, mogućnost da se bude vitez duha. To je poruka koju Petrović šalјe svojim mladim čitaocima.