Dva FRANCUSKA kauboja.
Od Kulina bana do današnjih dana i novog Valerijana, ili priča o kaubojima koji su oblikovali vizualnu znanstvenu fantastiku današnjice
Veliki majstor frankobelgijskog stripa Joseph Gillain poznatiji kao Jije (1914-1980) ostavio je dubok trag u stripu i kao autor i kao pedagog. Kao autor je crtao slavnog Spiroua i Fantasija (on je prvi nacrtao Fantasija), prvi veliki frankobelgijski vestern Jerry Spring, slavni pilotski strip Tanguy i Laverdure. I još mnogo toga. A kao pedagog na pariškoj Školi primjenjenih umjetnosti odgojio je mnoge velike umejtnike. Za nas su posebno zanimljiva dvojica njegovih učenika iz kasnih pedesetih koji su postali najveći velikani svjetskog stripa.
Nerazdvojni trojac Jijeovih učenika činili su Pat Mallett, sjajni karikaturist poznat po svojim karikaturama „malih zelenih“, seksom opsjednutih vanzemaljaca u crvenim letećim tanjurima, i današnje legende stripa, Jean-Claude Mezieres i Jean Giraud. Premda je Jije smatrao Mezieresa nadarenijim čak i od Girauda, ipak je Giraud, poznat pod pseudonimom Moebius, postao najveći i najznačajniji crtač svih vremena, mada ni Mezieres nije ništa slabiji i manje cijenjen od njega.
Giraud je asistirao Jijeu na stripu Jerry Spring, a onda je kao mlad crtač počeo rad sa scenaristom Jean-Michelom Charlierom na stripu koji će od rutinskog westerna prerasti u jedno od najvećih i najutjecajnijih djela devete umjetnosti uopće – „Poručnik Blueberry“. Tijekom rada na drugoj epizodi, Giraud je prepustio rad na Blueberryju svojem učitelju Jijeu i otputovao u Meksiko posjetiti majku koja se tamo udala po drugi put. Iz Meksika se vratio kao vidljivo bolji crtač, duhovno i umjetnički prosvjetljen, nakon što je svojim očima vidio pustinje sjevernoameričkog jugozapada u kojima se odvijala radnja Blueberryja. Kasnije je radu na Blueberryju, potpisanom kao Giraud, dodao i brojne fantastične stripove crtane pod pseudonimom Moebius, od kojih su Arzach, Hermetična garaža i Pustolovine Johna DiFoola (Incal) obilježili svjetski strip i znanstvenu fantastiku.
Giraudov prijatelj i kolega Mezieres dijelio je njegovu fascinaciju kaubojima i indijancima, i žarko je želio poći s Giraudom u Meksiko, ali su mu roditelji to zabranili. Premda je bio isto toliko dobar crtač kao i Jean, gorko je primjetio da se nije bilo lako razvijati kao umjetnik družeći se s čovjekom koji tako fenomenalno crta i s nevjerojatnom lakoćom postiže što hoće; nedavno je na promociji u New Yorku rekao da bi se sigurno lakše razvio da mu pred nosom nije stalno bio taj „Wolfgang Amadeus Giraud“. Čim je postao punoljetan, Mezieres se ukrcao na trgovački brod i dokopao Amerike, gdje je autostopom došao do Utaha i zaposlio se kao kauboj na ranču. Nakon nekoliko godina, kad mu je istekla radna viza, vratio se u Francusku, ali je od crtanja westerna odustao kad je vidio što njegov prijatelj radi s „Blueberryjem“ – „Wolfganga Amadesusa Girauda“ nije se moglo nadmašiti. Giraud je vrlo često ilustracije i naslovnice za svoje stripove crtao prema fotografijama, ponosio se time što ga je profesor Jije naučio kako se to radi kako treba („umjetnik mora vrlo precizno znati što će uzeti od fotografije a što će svoje dodati, da ne bi samo papagajski ponavljao stvarni prizor nego kreirao svoju umjetničku viziju“), te je i samog Mezieresa pretvorio u Blueberryja; fotografiju iz Utaha koju mu je Mezieres darovao, na kojoj on galopira na konju, Giraud je precrtao u predivan linijski crtež Blueberryja koji jaše divljinom, korišten za unutarnje korice svih albuma tog serijala. A kauboj Mezieres je u Utahu upoznao zemljaka Pierrea Christina, tada gostujućeg profesora na sveučilištu u Salt Lake Cityju, i s njim kao scenaristom otisnuo se u vode znanstvene fantastike, stvorivši strip koji je po popularnosti i kvaliteti dostigao čak i Blueberryja.
U početku je samo Valerian, prostorno-vremenski agent iz 25. stoljeća, trebao biti glavi junak stripa, ali je dobio i partnericu koja se nametnula kao tako snažan lik da je ušla i u naslov stripa; mlada seljakinja iz 11. stoljeća u Francuskoj pomogne ranjenom Valerianu i izliječi ga, ali shvati da je on došao iz budućnosti, te on nema izbora nego da je povede natrag sa sobom. Te ona završi obuku za agenticu i postane čak i sposobnija i umješnija od Valeriana, s kojim doživljava razne pustolovine u svemiru koji je oblikovan bogatom Mezierovom vizualnom maštom. Valerian i Loreline su čak postali popularna imena u Francuskoj kojima su često nazivana novorođena djeca, tolika je bila popularnost tog stripa, koji je Mezieresa stavio tik uz Girauda kao jednog od najpopularnijih strip-autora frankobelgijske škole.
A onda je došla 1977. i u kinima su se pojavili Ratovi zvijezda. Taj film amalgam je brojnih elemenata, od zapleta iz Kurosawine Skrivene tvrđave i detalja iz „Dine“ Franka Herberta, preko cijelih sekvenci kopiranih od redatelja poput Johna Forda i Leni Riefenstahl. Ni francuski strip nije neiskorišten; droid za ispitibvanje korišten na zarobljenoj princezi Leiji ima vrlo moebiusovski izgled, kao i imprelijalna sonda s početka “Imperija uzvraća udarac”, a većina drugih stvari što se vizualne kreacije tog filma tiče – kopirana je upravo iz Valeriana.
Sam Mezieres rekao je da su ga pri prvom gledanju „ratova zvijezda“ obuzele tri emocije – divljenje prema tom sjajnom filmu, ushit što su specijalni efekti toliko moćni i uvjerljivi, ali i ogorčenost što je itekako korišteno ono što je on stvorio, a što nigdje nije naveden ni kao izvor inspiracije. Tek mnogo godina kasnije je glavni scenograf Lucasfilma, Doug Chiang, u jednom intervjuu priznao da kod kuće na polici ima komplet albuma Valeriana koji je dobro izlistan i iščitan, a Mezieres se na to osvrnuo onim što najbolje zna – crtežom. Tako je nastala njegova ilustracija na kojoj u kantini u Moss Eisley sjede Luke i Leia za istim stolom s Valerianom i Loreline, i Leia kaže „čudno da vas srećemo ovdje“, a Loreline odgovara „to nije ništa čudno, mi smo ovdje bili mnogo prije vas“.
A onda se 2016. konalno u kinima pojavio i Valerian koji nije prelomljen kroz Lucasovu prizmu već onaj izvorni, stripovski, u režiji Luca Bessona koji je još u „Petom elementu“ itekako kao uzore koristio maštovite francuske stripaše Moebiusa i Mezieresa. Koliko je problema Besson imao da u snimanju „Valeriana i grada tisuću sunaca“ (po jednoj od najpoznatijih epizoda tog stripa) bude originalan i ne-Lucasovski, može se zaključiti po tome koliko se David Lynch snimajući „Dinu“ žalio Franku Herbertu da je teško napraviti atraktivan film, jer je sve najdoljmljivije štosove iz „Dine“ već Lucas iskoristio. Ali, izgleda da je majstor Besson to izveo velemajstorski, jer je njegov „Valerian“ već na predpremijeri u Cannesu doživio ovacije i naišao na oduševljenje publike i krittiuke. Koliko će podsjećati na Star Wars, a koliko na ono što je Mezieres nacrtao – vidjet ćemo.