Još se sjećam trenutka kada sam se nepovratno zaljubio u žanr fantastike. Nije to bila ljubav na prvu, to počasno mjesto za mene, kao i za tolike millenialse, pripada Harryju Potteru. Tih sedam knjiga obilježile su moje djetinjstvo, otvorile vrata mašte i oblikovale me kao osobu, pisca i čitatelja.
Prva prava ljubav došla je nešto kasnije, kada sam nekoliko godina stariji, odlučio pročitati jednu drugu veliku priču. Jedino što sam tada o njoj znao jest da je bila temelj žanra koji mi se toliko sviđao. “Gospodar prstenova” prvi puta me odveo u sasvim drugi svijet. I kakav je to tek svijet bio.
Sjećam se kako je bilo prvi puta večerati s Frodom u društvu Toma Bombadila, konačno dosegnuti Rivendell i svjedočiti drevnoj pjesmi ponosne rase u rudnicima Morije. Braniti Helmovu klisuru s Aragornom i strašnog poklika nade i očaja pod zidinama Minas Tiritha kada je treća vojska napokon stigla na polja Pelennora. Bio je to osjećaj dubine, kao da sam svjedočio posljednjim poglavljima goleme priče ispletene od povijesti, epa i legende.
“Silmarillion” se činio kao idući logičan korak. Ep sam tražio i ep sam dobio. Tapiseriju povijesti, kraljeva i njihovih kuća, čitavog naroda i njegovih junaka s njihovim vrhuncima i padovima. Od Feanorovih vatri i tragedije Helacrexa, slika Nargothronda i veličanstvenog Gondolina do boli na brdu Nirnaeth Arnoediada. Svaka sa svojom pričom, kroz ljubav pronađenu u šumi, tragediju, izdaju i nadu i kroz sve to borbu protiv neumoljivog usuda. Poslije Tolkienova “Silmarilliona” počeo sam stvarati vlastite svjetove. Moje srce i moja mašta zauvijek su pripadali tom žanru satkanom od povijesti i legende.
Tada sam prvi puta čuo za “Pjesmu Leda i Vatre”. Navodno je bila realističnija, okrutnija i mračnija od ostatka žanra. Više povijest nego magija. Čitao sam već povijesni fantasy Guya Gavriela Kaya i odlučio joj dati priliku. I okrutna priča je to bila, s magijom, ali s ljudima ne herojima. Nepotrebno je reći da sam se ponovno zaljubio, čak i više, moje priče i moji likovi su se promijenili. Tada sam prvi puta naišao na pitanje kakve priče pisati i kakvi likovi u njima mogu živjeti?
G. G. Kay i G.R.R. Martin dvojica su pisaca koji su oblikovali tu dvojbu i ponudili odgovore, svaki na svoj način. Martinov realizam bliže je povijesti, stvarnome ne tako sretnom svijetu. Njegovi likovi prije svega su ljudska bića, različiti ljudi, različitih prošlosti, stavova, želja, generacija i vlastitih osobnih tragedija. Stannisa, Tyriona i možda najviše Jaimea osjećamo kao stvarne ljude, s manama i vrlinama i vlastitim životima zahvaćenima u većoj priči jednoga svijeta. Manje ideali ili junaci kakvima bismo trebali ili željeli stremiti, a više osobe koje bismo možda željeli upoznati.
Ipak, romantika jednom prihvaćena ne umire tako lako. Bilo je magije u “Arbonni” i “Al Rassanu”, slatke tuge i gubitka u ljudskim nastojanjima u velikom mozaiku ljudske povijesti. Njegovi likovi jesu ljudi, ali su i više od toga, vođeni vlastitim željama, progonjeni vlastitim tugama, ali na koncu simboli jednoga doba. Ta poetska bol ljudi u vremenu osobno me dotaknula kao ljubitelja i povijesti i književnosti. Martinov svijet prerealističan je za tako nešto. Ili je bio sve do sada.
Njegove dvije novele “Princ odmetnik” i “Princeza i kraljica” dijelovi su velike povijesti Targaryena zvane “Krv i vatra”, a opisuju Ples zmajeva, veliki građanski rat Westerosa između jedne dinastije, vođen krvlju, vatrom i zmajevima.
Obje priče napisane su kao povijesne kronike meštara koji kao i svaki dobar povjesničar pokušavaju opisati prošlost, razlučujući mitove i legende od stvarnosti, ali nepobitno uhvaćeni u priču koju je njihovo vrijeme stvorilo od ljudi i svijeta o kojemu pišu.
Svijet je to koji svi već poznajemo, ali s novim okusom i novim kulisama. Martin je efektivan već od prvih rečenica „Tijekom stoljeća Kuća Targaryen proizvela je velikane i čudovišta. Princ Damon bio je oboje.“ I tako se pred čitateljem počinje razvijati priča nalik na nevjerojatno kompleksnu, a opet grubu tapiseriju. Od uličica i bordela Kraljeva Grudobrana, rata na Kamenim stubama vođenog vojskama i zmajem, dvorske igre crnih i zelenih za premoć nad Željeznim prijestoljem u vrijeme dinastije na vrhuncu svoje moći do osamljene večeri nad Božjim okom, ona pred nas stavlja trenutke i slike od kojih slaže priču. Čitatelji ih tek promatraju, sve u prošlosti, nikada prikazane ili proživljene, ali zato ispripovijedane. Ostatak pripada našoj mašti i baš to čini Ples zmajeva tako živim.
To je prije svega priča o ljubavi. Ljubavi dobrog čovjeka i lošeg kralja, ljubavi princeze i viteza začinjene spletkama, te ljubavi nemirnog i mislim vrlo nesretnog muškarca. I njenim posljedicama. Priča je to o rivalstvu i ambiciji i mržnji koja oblikuje naše živote i naš svijet. Ples zmajeva je tragedija, kao žanr i kao tema. Počinje s pričom jednog čovjeka, a onda raste od rivalstva dvije ponosne žene na fantastičnom viteškom dvoru do rata koji je uništio sve za što su se borili. Tragedija počinje Martinovskim ljetom, a završava u tami, boli i gubitku. Da nije tako ne bi to bio Martin kojega svi poznajemo i volimo.
I kao i uvijek likovi su ti koji vode ovaj tragični ep. Osim Daemona, jednog od njegovih najboljih likova ikada, tu su i Aemond Jednooki sa svojim bijesom i arogancijom. Stari Corlys Velaryon s naznakama jedne druge čudesne priče njegovih putovanja. Jace i Lucerys žrtvovani na oltaru dužnosti prije svog vremena, dobri nasmijani kralj Viserys, Kraljotvorac od čije sjene Jaime toliko strahuje i mnogi drugi.
Naravno da ni ženskih likova ne manjka. Rhaenyra je središnji lik priče, od udivljenja kraljevstva do ženskog Maegora Okrutnog, njen život su gubitak i tragedija od početka do samog gorkog kraja. Tu je i ambiciozna i prekrasna Alicent Hightower, Laena Velaryion rođena da leti ako i je to i jednom liku u fantasyu namijenjeno i misteriozna Nettles. Naravno moram spomenuti i Rhaenys Targaryen Kraljicu koja nije bila, majku, ženu, ratnicu i jahačicu zmajeva, žestoku kakve samo iznimni ljudi mogu biti.
Posebnost ovih likova leži u tome što vidimo tek njihove tragove. O njima nam je ispričano, iz teksta saznajemo o njihovoj prošlosti, slavi ili zlu glasu, ali nikada ih zaista ne upoznajemo. Umjesto toga čitatelj svjedoči njihovom trenutku, dolasku, dvoboju ili smrti. U ovim zgusnutim scenama prikazuju nam se kao likovi i heroji priče. Taj osjećaj promatranja, niz slika u kojima hvatamo ono što oni jesu čini ove novele toliko fascinantnim i različitim od Leda i Vatre. Njegovi likovi su negdje između, ne ideali, ali niti ljudi od krvi i mesa.
Govoriti o Plesu, a ne spomenuti njih bilo bi kao ne govoriti o njemu uopće. Ne postoji ljubitelj fantastike koji ne osjeti nešto u duboko u trbuhu kada zamišlja njihov vatreni dah i sjajne ljuske, čije srce ne poskoči kada se njihova krila rašire na nebu i čije usne se barem ne nakrive kada čuju riku zmajeva. To je bilo vrijeme kada je dinastija Targaryen bila na vrhuncu svoje moći, kada su bjelokosi prinčevi i princeze letjeli nebom, a rika zmajeva čula se od Zmajeva Kamena do Crvenog zamka. Najstariji od njih bio je Vaghar jedan od trojice koji su letjeli s Aegonom za vrijeme Osvajanja. Ali to je vrijeme i crvenog Ceraxesa i divljeg Vermithora, plemenitog Tessariona i vitke Syrax. Sunfyre, najljepši od svih zmajeva koji su se ikada postojali letio je nad tornjevima Crvene utvrde. Koliko i o ljudima ovo je priča o sudbini zmajeva i kako su te veličanstvene zvijeri prestale postojati.
To je vrijednost Plesa, golema priča koja počinje u ljetu jedne dinastije te se pomračuje s ambicijom, viteškim ponosom i tragičnim izborima svojih protagonista. Pepeo, gubitak i tragedija glavni su motivi ove tapiserije povijesti i legende, heroja koji to nisu iako lete na zmajevima i vremenu iznimnih, ali smrtnih ljudi. Tehnički napisan kao ljetopis ovo je vrijedan doprinos žanru fantastike, njegovim tehnikama i temama te načinima na koji pleše između historiografije, legende i srednjovjekovne romanse iz pera već potvrđenog velemajstora žanra.
To me na kraju dovodi natrag do “Silmarilliona”, iste epske priče koja nam ne prikazuje nego govori i tako tjera da pomoću mašte iskusimo svijet i njegove heroje. Njih same više od ideala, ali ipak likove koji zadržavaju ljudsku dušu sa svim njenim manama.
Ples je veličanstveni spoj heroja “Silmarilliona” s okusom Kayevske tuge i osjećaja za povijest jednog vremena koji dostojno najavljuje “Krv i vatru”, Martinovu kroniku dinastije Targaryen i tri stotine godina povijesti Westerosa.