“Hangar 7 je mala i fleksibilna agencija s iskustvom i brzim odzivom na sve tržišne zahteve. Ne držimo puno do citata marketinških gurua. Volimo svoj posao i uživamo u novim izazovima.”
- Sa kojim se sve izazovima jedna ‘mala, fleksibilna agencija’ žanrovski orjentisana kao što je Hangar 7 susreće i na koji način pokušavate da ih prevaziđete?
Moram malo razjasniti situaciju da navedeni citat ne bi previše zbunio čitatelje. Naime mi smo počeli kao marketinška agencija, ali smo izašli iz toga i za svoj core business odabrali sf žanr. E sad to vjerojatno zvuči još nejasnije, jer kako za posao odabereš žanr? Zapravo je vrlo jednostavno. Kao veliki fanovi sf-a odlučili smo se baviti žanrom kroz različite poslovne aspekte i projekte s ciljem na poslovnu održivost. Zašto ne? Pa ljudi žele informacije, vijesti i novosti o žanrovskim knjigama, filmovima, stripovima, igrama, konvencijama – zato smo pokrenuli Inverziju. Ljudi žele čitati sf priče, zar ne? Tako je krenulo sa Siriusom B. Ljudi hoće sf u prijevodu – tako su nastali Titan, Nebula i naše biblioteke. Iako baš ljudi ne čitaju domaći sf, važno je podržati taj aspekt, pa je tako nastala naša biblioteka Solaris što se pokazalo dobrim projektom jer ljudi pišu sf i trebaju mjesto za objavljivanje. Ljudi se vole družiti – tako smo složili žanrovsku Noć knjige i Star Wars dan. Ljudi vole skupljati stvari, pa smo počeli nuditi razne kolekcionarske stvarčice u našem webshopu, ljudi vole nositi majice, pa zašto ne bi nosili one žanrovske koje smo mi napravili. Kao što vidiš, kad tako gledaš na žanr, onda on postaje nepresušno vrelo inspiracija za posao. Pitanje je samo kako ga u konačnici realizirati. Mi smo našli neki svoj put. Što nas dovodi do pitanja izazova. Izazovi u poslu kod nas su kafkijanske prirode i odnose se uglavnom na vrlo nepoduzetničku klimu koja vlada u državi, klijentelizam, groznu birokraciju, nepotizam, crony i mafijaški kapitalizam. Mi smo samo deklarativno demokratska i suvremena kapitalistička država, no kada se krene u praksu onda ti bude jasno s kakvim sve feudalnim vlastodršcima, podobnim uhljebima i zaostalim “manekenima” imaš posla. Jedini način koji smo mi otkrili da bi kroz tu “močvaru” plivali jest upornost. Nema odustajanja. Samo naprijed.
- Mnogi od nas su odrastali uz stara izdanja časopisa Sirijus. Po čemu je to Sirijus B specifičan, nov, a po čemu možda ‘nastavlja tradiciju’?
Pa po imenu sigurno nastavlja tradiciju :). Zasigurno i po konceptu, koji se zapravo nije puno promijenio od američkog Zlatnog doba. Sirius B je klasičan sf časopis nalik Asimov’su, F&SF-u, Siriusu, Futuri u kojem se objavljuju priče i novele te pokoja kolumna. Ono po čemu je drukčiji (po čemu zapravo može biti drukčiji) su neki detalji i specifičnosti. Jedna takva je naša rubrika “Priča sa zadnje strane” koja od autora traži da priču napiše u svega 1.500 znakova. Specifičan je možda po izboru, ali to je opet stvar urednikovanja. Važno je da se objave priče koje su dobile neku nagradu da domaća publika osjeti suvremene trendove, ali važno je pronaći i neke stare i zaboravljene bisere, pa mi tako u svakom broju objavljujemo priču nekog starog ili zaboravljenog autora uz osvrt na njegov život i djelo u kolumni Sirius books. I specifični smo po tome što smo dvomjesečnik za razliku od starog Siriusa, ali to je zapravo stvar naših kapaciteta koji još nisu toliko veliki da pređemo na mjesečni ritam.
- Biblioteka Solaris je, takođe, veoma zanimljiv i hrabar poduhvat i iskreno se nadam da će njena izdanja biti nekako dostupnija u regiji. Kako je Hangar 7 došao na ideju da pokrene ovakvu akciju i postoji li neko izdanje u okviru ove biblioteke koje Vam je posebno drago ili se posebno ističe?
Meni je od početka bilo logično da objavljujemo domaće romane. Kada smo mi krenuli bilo je dosta skepse jer se mislilo da domaći autori ne pišu romane (osim par izuzetaka), no meni se činilo da su neki autori koji iza sebe imaju pedesetak ili više objavljenih priča zreli za nešto deblje. Pokazalo se da toga ima, a onda je ispalo da ima i onih koji su preskočili priče i imaju već gotove rukopise. Kad se proširila vijest, odjednom smo imali i više nego što možemo objaviti. Naravno, bilo je tu svega i svačega, ali bila je već na početku fina hrpa iz koje se moglo nešto objaviti. Mi nismo tražili remek-djela ili genijalne knjige (to zapravo i ne postoji, iza takvih obično stoji golem trud i rad kako autora, tako urednika, beta čitatelja i frendova). Sve ostalo je kako se kaže povijest. Jako bih volio da nekako razriješimo taj problem dostupnosti u regiji, ali nažalost da bi to funkcioniralo na neki normalan način treba se razriješiti neke poslovne odnose na razini država za što nema neke političke volje. No, to ne znači da mi nećemo pronaći neki maštoviti način, samo za to treba vremena. Čini mi se da je sve više posjeta hrvatskim konovima izvan zemlje pa onda zapravo ta ekipa služi kao prijateljska kurirska služba. Možda je sazrjelo vrijeme da to nekako posložimo i sistematiziramo. Mislim da mi je upravo pala ideja napamet kako to riješiti. Javim kada vidim je li smislena.
Malo mi je nezahvalno izdvojiti nekog autora iz biblioteke Solaris jer sa svakim imam poseban odnos, prijateljski jer jedino takav i može biti. No ako baš moram, onda bi to bio roman danijela Bogdanovića Noćni vlak za Dukku.
- Verovatno se susrećete sa velikim brojem priča i romana koji pristižu na adresu Hangara 7. Među našim čitaocima ima i mladih autora koji se tek oprobavaju u književnim vodama. Šta tačno prevagne da izaberete neki roman i kakav biste savet dali autorima koji pokušavaju da se ‘probiju’?
Na prvu loptu čini se kao da je sve jednostavno, no zapravo i nije. Kada mi dođe nečiji tekst prvo što mi je važno da vidim neki suvisao mejl u kojem me autor informira o svojoj namjeri. Potom da je rukopis formatiran na neki standardan način. Znam da to ovako zvuči kao da je forma važnija od sadržaja, ali zapravo to nije tako. Kada autor pošalje suvislu poruku ili kratko pismo, ima lijepo strukturiran rukopis, bilješku, kontakte, onda znam da se autor potrudio ostaviti dojam, ali se vjerojatno potrudi i malo editirati tekst, ispraviti barem osnovne greške i slično. To sve ukazuje da se brine za svoj tekst. To je zapravo prvi korak jer kada mi dođe u privitku ogroman roman s tisuću fontova, s porukom u kojoj ne znam ni tko ni što mi je poslano, onda obično to ide odmah u koš.
Često autori promaše i po izboru teme pa se ne informiraju kome šalju tekstove. Zna se dogoditi da tako dobijem neki krimić ili vestern pa se ljudi čude kad ima kažem da mi to ne objavljujemo, oni onda pitaju zašto, jer da njihov je roman baš dobar, a ja onda moram objašnjavati da mi naprosto ne objavljujemo ono što nije spekulativna fikcija, nakon toga me pitaju kako to pa što vi niste izdavač, ja nakon toga više ne odgovaram
Nakon toga glavna mi je stvar da autor želi poslušati primjedbe na svoj rukopis i ono što je tada važno je njegova reakcija. Ja nisam od onih urednika koji teraju po svom, ja volim reći što mi smeta i zbog čega mislim da nešto treba popraviti, a nakon toga očekujem da autor uđe u raspravu, da brani svoje odluke, da znam da promišlja o svom tekstu i da želi pronaći najbolje rješenje, a da to, da tako kažem ostane “njegov tekst”.
Pa da rezimiramo savjete “probijačima”. Prvo, na netu ima informacija kako strukturirati tekst i što slati (idealno pismo namjere, sinopsis i nekoliko poglavlja s bilješkom autora), i informirati se o izdavaču. Potruditi se da napisano bude popeglano najviše koliko se može – dati čitati prijateljima, znancima i nakon toga fino zapakirati i poslati. Ništa od toga nije garancija, ali otvara vrata.
- Sa kojim autorom, ili možda urednikom, bi Davorin Horak najradije popio čaj/kafu ili možda neko pivo uz neobavezan razgovor?
Samo troje mi u ovom trenutku padaju napamet, prgavi Harlan Ellison, manga Gardner Dozois i Moorcock iz doba New Worldsa šezdesetih godina prošlog stoljeća.
- U Hrvatskoj Inverzija.net, u Srbiji Autostoperski vodič kroz fantastiku na istoj misiji. Kao iskusniji kolega, imate li neki savet za naš tim?
Nema tu baš puno mudrosti, što više autorskih članaka, što redovitije objave i što veća redakcija. Dobra podjela posla i specijalizacija autora da doista pišu o onome što znaju. Što više naglaska na klasično novinarstvo, jer toga najviše nedostaje pa onda to rezultira lošim tekstovima, krivim informacijama ili nezanimljivim materijalom. A to je važno pogotovo danas kada je izvora informacija na pretek i skoro sve se može provjeriti. U svakom slučaju, samo ustrajno.