Da pisci ’većinom nisu ljudi od granica’ dokazuje i ova naša čajanka. Do sada smo imali priliku da ugostimo neke divne i veoma vredne, iskrene i zanimljive ljude. Ovoga puta, gost na čaju nam je bio beskrajno duhoviti Vanja Spirin, i mi mu se ovom prilikom od srca zahvaljujemo.
- Autor ste velikog broja priča i više romana. Na Vašem sajtu dali ste, osim odlomaka tekstova, i link za preuzimanje celokupnih dela uz napomenu da ako se čitaocu svide mogu da kupe i papirnu verziju. Čime je motivisana ta Vaša odluka?
Neko vrijeme sam pokušavao prodavati knjige u elektronskom obliku za vrijednost jednog piva pa to nikako nije išlo. Ljudi jednostavno nisu još navikli na čitanje s ekrana i govore da im to nije knjiga i da to nije to. Kako se od književnosti tu, na ovim prostorima, ne može živjeti, pokušavam na taj način barem doprijeti do čitatelja. Što ih je više, ja sam zadovoljniji, a možda netko od njih poželi kupiti i papirnatu verziju. Zanimljivo je da se zna dogoditi da ljudi kupe po nekoliko primjeraka iste moje knjige, jer ih koriste za poklone. To mi je baš zgodna stvar.
- Tekstovi na blogu Vam se bave nekim svakodnevnim, nefantastičnim pojavama i predstavljaju pravi satirični biser vremena sadašnjeg. Odakle ta potreba?
Tekstove koji predstavljaju neki vid društvene kritike pišem već dugo u razkičitim medijima, časopisima i portalima. Moja potreba za ispravljanjem krivih Drina je čudna donkihotska pojava i sam se često čudim zašto to radim. I ne samo to, još nagovaram i druge ljude na tu „glasnost“. Prijatelji i obitelj mi uporno govore da ne čačkam mečku jer će me zatvoriti, ali ne bavim se ja samo nakaznostima politike, nego i drugim devijacijama u društvu. Nije samo da će me zatvoriti, nego se i zamjeram raznim krugovima ljudi. Tako sam više puta ukazivao na muški šovinizam, tzv. konzervativno krkanstvo, što je bilo dobro prihvaćeno i na sve otvoreniji ženski šovinizam, moderno krkanstvo, ali to nije bilo dobro prihvaćeno.
- Najlepši hrvatski mitovi i legende je Vaša knjiga koja je ušla u zvanični program hrvatske školske lektire. Možete li nam reći nešto o njoj?
To je knjiga koju sam napisao po narudžbi. Urednica mi jednog dana došla i pitala me jel bi ja htio napisati knjigu o hrvatskoj mitologiji, Ja sam joj rekao da rado, ali da o tom ne znam dovoljno, a ona mi je rekli da će mi dati jedan dio novca unaprijed i nek se posvetim istraživanju. Trebalo mi je oko godinu dana proučavanja raznih mitologija i lokalnih priča da skupim materijal. Također, rekao sam toj divnoj ženi da u toj knjizi neće biti politike, na što je ona pristala bez problema. Realno, hrvatska mitologija je neka mješavina općeslavenske mitologije, s lokalnim legendama iz raznih krajeva Hrvatske, kako je bilo i za očekivati. Do materijala je bilo teško doći jer su Hrvati prvi slavenski narod koji je prihvatio kršćanstvo, što je dugoročno bilo pogubno za pisane materijale i artefakte, jer su sustavno uništavani.
- Kažete za sebe da ste pisac, muzičar i hedonista. Kako funkcioniše ova kombinacija?
Ako imate neki talent, najčešće ne dolazi sam, tako da većina pisaca ili svira ili crta ili se bavi nekim drugim vidom stvaranja. Za crtanje nemam trunke talenta, ali sviram i pišem od djetinjstva, tako da su mi obje te stvari nekako podjednako drage. A i upadam pomalo u onaj gikovski kliše: kompjutori, SF, metal, žene, pivo, roštilj. Možda je predvidljivo, ali taj paket interesa mi je uvijek bio dovoljan za guštanje u životu, dakle hedonizam. Hoću ja razmišljati i o nestrukturalističkom lingvističkom determinizmu (studirao sam lingvistiku), ali to je ljudima dosadno pa se toga ipak klonim.
- Na čemu trenutno radite i šta novo spremate za čitaoce?
Trenutno pišem zbirku putopisnih priča pod naslovom „Plavuše za neznalice“. Neslaganje između žanra i imena knjige donekle nagovještava da to neće biti standardni moderni putopis tipa „nu mene, junačine, u Africi“. To će biti mainstream knjiga, u kojoj ću na humoristični način pokušati opisati moja razmišljanja dok sam putovao po dalekom svijetu. Ili dok sam sjedio na vrhu drveta na tulumu blizu Zagreba i, zajedno sa svojom dragom jeo sirove ražnjiće, jer je prijatelj pripit pao preko roštilja. Malo mesa smo na kraju i ispekli. To je priča koja čitatelje ne vodi u neobične krajeve, nego u neobične događaje.
- Sa kojim piscem (živim ili mrtvim) biste rado popili čaj/kafu ili možda neko piće uz neobavezno ćaskanje?
Imao sam tu čast piti šljivovicu s Pratchettom, a travaricu sa Silverbergom. Silverberg, veliki majstor stare škole, mi je pritom odavao i neke svoje tajne zanata. Ovo ljeto ću u Istri sasvim sigurno popiti jedno pivo, ajde možda i dva, s Goranom Skrobonjom i baš me to raduje. Naravno raduje me susret i s ostalim regionalnim piscima fantastike. Mi se svi poznajemo.
- Kako vidite stanje na regionalnoj sf sceni? Da li se stvari pomeraju sa mrtve tačke ili na bolje, i ako da, koliko inicijative kao ova naša mogu doprineti nekom budućem razvoju? Imate li neki savet ili preporuku za nas?
Pisci većinom nisu ljudi od granica. To su ljudi koji rado surađuju i ne sudjeluju u ideološkim nakaznostima modernog doba. Zbirke regionalnog karaktera se pišu na svim područjima gdje se govori jezikom za koji nije potrebno prevođenje, dakle, nije baš Jugoslavija, jer tu ne upadaju makedonski i slovenski pisci. Koliko god se političari i razni nacionalisti bunili, neosporno je da se mi u potpunosti razumijemo. Zanimljivost regionalne fantastične književnosti je upravo u različitosti. Srpski i crnogorski pisci rado pišu povijesno epsku fantastiku, a hrvatskima je draži SF. Neobičan fenomen, koji smo primijetili tek kad su se počele objavljivati regionalne zbirke. Mislim da ta inicijativa ima svijetlu budućnost, jer pisci su za suradnju i druženje te (premda nisu misice) za mir i dobro u svijetu. Samo naprijed.