Sa Vodičem na čaju: Veronika Santo

Vodič je do sada imao prilike da ugosti mnoge žanrovske stvaraoce iz regiona ali i šire. pa tako i ovoga puta imamo čast da ugostimo ‘na čaju’ jednu izuzetnu damu i vrsnog autora. Priču o svom stvaralaštvu (i još ponečem) podelila je sa nama Veronika Santo, a povod je njen roman krajnje nesvakidašnjeg naziva „Jedne noći, u šumi, koraci na stazi“.

1. Kako je došlo do toga da objavite svoju prvu priču?

• Prvu SF priču sam pročitala s jedanaest godina i to u „Politikinom zabavniku“. Nisam puno toga razumjela, ali mi se svidjelo. Do osamnaeste godine sam bila samo čitač, nakon toga sam znala da bi htjela pisati, ali nisam za to imala vremena. Čim sam diplomirala, napisala sam prvu kratku priču. Zvala se „Samoubojstvo“, bila je pomalo kafkijanska, ali se svidjela Borivoju Jurkoviću, koji je u to vrijeme uređivao časopis „Sirius“. Borivoj Jurković  je dao tada dao šansu cijeloj jednoj generaciji mladih pisaca znanstvene  fantastike.

2. Šta Vas inspiriše i pokreće da stvarate? Postoji li neka priča koja Vam je posebno draga i koja se, na neki način, izdvaja od drugih?

• Pokreće me ono što vidim i čujem oko sebe. Svijet je fantastično, nevjerojatno mjesto koje nastanjujemo i često prihvaćamo bez puno pitanja. Priče nastaju kad se poznata stvar pogleda iz nepoznatog  ugla.

Da, imam jednu priču koja mi je osobito draga. Zove se „Kraj ljeta“, govori o čovjeku, koji je u trenutku kad se odvija priča star već nekoliko tisućljeća iako zapravo nije besmrtan.  Krije tajnu svoje dugovječnosti  mijenjajući imena, seleći se kroz epohe i države. Sve dok se oko njega ne stegne  mreža  sigurnosne kontrole našeg doba.  Danas nas sistem prisiljava trampiti našu osobnu slobodu za ono što nazivamo sigurnošću. Recimo u Kini se već primjenjuje identifikacija osobe pomoću programa za prepoznavanje crta lica koji uspijevaju izdvojiti osobu i na gusto napučenim mjestima,  na primjer ulicama i stadionima. U „Kraju ljeta“ govorim o izgubljenoj slobodi anonimnosti.

3. Sarađivali ste i sa hrvatskim i sa italijanskim izdavačima. U čemu se, i da li se uopšte, ta saradnja razlikuje?

• U Italiji znanstvena fantastika nije baš popularan žanr. U posljednje vrijeme dobro  prolazi fantasy. Inače mislim da je znanstvena fantastika popularnija u bivšim socijalističkim zemljama.  U nedostatku religije, sanjalo se na drugi način. Ne zaboravimo da je u Italiji srce katoličkog svijeta. Postoji malo izdavača koji objavljuju čistu znanstvenu fantastiku, mogu se izbrojiti na prste jedne ruke. Radila sam s jednim od njih, izdavač Della Vigna iz Milana, direktor je bio Luigi Petruzzelli. Koliko znam imao je nekih problema, više nije samostalan, sada radi za jednu drugu izdavačku kuću. Najveći izdavač SF-a i literature fantasy se zove „Fanucci“ ali radi većinom s anglosaksonskim autorima.

4. Koliko se uopšte razlikuje život u Italiji od ovog našeg balkanskog?

• Italija je velika zemlja, ima 55 milijuna stanovnika. Velike su i razlike između nerazvijenog juga i naprednijeg sjevera. Italija je zemlja svetaca ali i mafije. Postoji puno dobrotvornih organizacija, ali isto tako puno rasizma, naročito prema Afrikancima. Ne može se reći da ne postoji problem ilegalnih dolazaka iz Afrike, ali se do sada nije činilo puno da se to riješi na neki civilizirani način. Talijani su maštovit i kreativan narod, imaju slikare, pjesnike ali nemaju neki osjećaj za zajednicu. Svatko radi za sebe. I to se vidi po političkoj nesigurnosti i općenito po ekonomskoj situaciji. Imamo i mi na Balkanu naše probleme, neki su slični talijanskim, recimo korupcija. Ali na Balkanu su vlade stabilnije, što ne znači da su bolje.

5. Ko je Veronika Santo privatno, šta voli sem pisanja, šta ne voli?

• Bavim se meditacijom još od studentskih dana, to me održava u ravnoteži unatoč svim vanjskim olujama. Sviđa mi se naučiti neki novi jezik. Putovati i upoznavati ljude. Sviđaju mi se kreativni ambijenti i kreativni ljudi.

6. Bavite se i politikom, bili ste u italijanskom parlamentu, koliko je to glamurozno u odnosu na ono sa filma i koliko Vam vremena oduzima, kako se uopšte organizujete za pisanje pored toliko obaveza?

• Politički sastanci teško da se mogu nazvati glamuroznim. Radim kao tajnica za Demokratsku stranku u Donjem domu talijanskog Parlamenta. Već dugi niz godina radim  na problematikama  obrane. Prošle godine sam dopratila u Beograd Predsjednika talijanske komisije za problematike povezane s osiromašenim uranijumom. Pripadam tehničkom osoblju, nisam političar. Za pisanje kradem vrijeme, pišem kad stignem. Kad završavam neki tekst onda se discipliniram, sjednem navečer i radim. Inače sam dosta disciplinirana. Pisanje me održava u ravnoteži, kao i meditacija.

7. Mnogi od nas ne znaju gde su bili i šta su radili ni prethodnih dana a kamoli jednog sparnog dana pre skoro 15 godina. Ali se Vi veoma jasno sećate tog sparnog julskog dana. Poslužio Vam je kao inspiracija za roman „Jedne noći, u šumi, koraci na stazi“. Možete li nam reći nešto više o nastanku ove knjige, kao i o tome da li ćemo moći da je nabavimo i u Srbiji u nekom narednom periodu?

• Knjiga je nastala na poticaj Vjekoslava Đaniša, urednika „Matice hrvatske“ iz Bizovca.  Svidio mu se moj novi način pisanja, magijski realizam, interpretiranje stvarnosti kroz fantastiku. Radi se o tri povezane priče, glavna ličnost u sve tri je novinar koji se posve slučajno nađe upleten u događaje koji idu izvan njegovog poimanja. Roman počinje njegovim silaskom u nedovršeno krilo metroa jednog imaginarnog balkanskog velegrada.

Da, sjećam se dobro terorističkog napada koji se dogodio 7. srpnja 2008. godine u Londonu  jer je bio povezan s nekim mojim privatnim događanjima. U jednom trenutku sam bila uvjerena da je u napadu stradao i jedan moj poznanik. Na sreću nije bilo tako, ali radilo se o četiri povezana atentata u kojima su umrle 52 osobe. Nakon toga  sam  pomno izbjegavala sići u bilo koji metro. Zapravo se sjećam straha. Emocije podvlače sjećanje.

Što  tiče nabavke knjige u Srbiji, zahvalila bi Bobanu Kneževiću koji bi je trebao uskoro imati u Čudnoj knjižari.

8. Šta biste savetovali mlade autore fantastike koji su tek počeli da objavljuju ili se tek pripremaju na taj korak?

• Da pišu o onome što znaju, da čitaju samo ono najbolje i to ne samo fantastiku. Dobro pisanje je uvijek dobro pisanje. Ne ovisi o žanru. I ne trebaju se bojati kritike jer  dobra kritika pomaže odrasti, biti bolji.

9. U novoj knjizi idete u magijski realizam, koliko se pisanje toga razlikuje od pisanja Vašeg voljenog SF-a?

• Magijski realizam mi trenutno odgovara. Radi se više s atmosferama, skrivenim stranama svijeta, nama kao ljudima koji ne poznajemo ni sami sebe. S druge strane, znanstvena fantastika radi više s činjenicama, projekcijama trenutnih znanstvenih  saznanja. To znači da se tema o kojoj želimo pisati prije svega treba proučiti i tek onda je pokušati  obraditi  na neki novi  način.

10. Uvek su vaše priče pomalo mračne, ali izbegavate da se svrstate u horor, zašto?

• Nemam dojam da su mi priče mračne, evo, ovo me pitanje iznenadilo. Nikad ne idem na to da namjerno izazovem strah.

11. Koliko su Vam urednici pomagali tokom karijere i koliko uopšte znači dobar urednik?

• Imala sam nekoliko značajnih urednika od kako sam počela pisati: Borivoj Jurković, Boban Knežević, Aleksandar Žiljak i sad Vjekoslav Đaniš. Dobar urednik je jako važan, njegova uloga je da te usmjeri, predloži izmjene teksta, ukaže na eventualne pogreške.

12. Kakvo je Vaše viđenje trenutnog stanja na žanrovskoj sceni u regionu, ima li tu talenta i šta je potrebno da ga izvučemo?

• Talenata uvijek ima, ali talenat nije dovoljan, pisanje je i tehnika koja se uči.  Konkurencija  je velika, treba dosta raditi, ne bojati se pogriješiti. I ne odustati nakon prvog neuspjeha. Sva sreća još uvijek ima onih koji vjeruju u ono što rade i ne rade to radi novca. Mislim na vas urednike, ponekog izdavača. Što se tiče poticaja, konvencije kao mjesta okupljanja ljubitelja SF-a su provjeren recept. Osim toga pisanje je stvaralački proces, ali s druge strane novčana potpora mladim piscima nije na odmet. Honorar, premda simboličan, nije samo novac nego i priznanje.

13. Koliko se scena razlikuje i po čemu od one jugoslovenske, zašto je to tako?

• Mislim da je za vrijeme Jugoslavije bio veći naglasak na SF-u. Koliko ja znam fantasy je bio  zastupljen malo, skoro nikako. Tržište je, naravno, tada bilo veće. „Sirius“ je u jednom trenutku bio došao do 30 tisuća primjeraka.

14. Šta mislite o večnom pitanju vrednosti fantastike nasuprot glavnog toka?

• Mislim da to pitanje ne postoji. Kao što sam već rekla ranije: dobro pisanje je dobro pisanje. Ne ovisi o žanru.

15. Ko su Vaši književni uzori i koliko su se oni menjali tokom vremena? Da možete, sa kojim autorom (živim ili mrtvim) biste najradije popili kafu/čaj?

• Moja omiljena autorica je Ursula Le Guin, pisala je s jednakom lakoćom SF i fantasy. Recimo njena  fantasy  trilogija „Zemljomorje“ je, bar što se mene tiče, nakon Tolkiena, najbolja. Sviđa mi se fantastika Itala Calvina. Intrigira me Neil Gaiman, roman „Nikadođija“ sam pročitala već dvaput. Ali i Zoran Živković. Eto recimo, nisam nikad upoznala Živkovića, a bilo bi mi drago.

16. Član ste udruženja AVKF-a, koliko ovakvi projekti doprinose žanru i regionskoj književnosti?

• AVKF radi dobro, ima puno entuzijazma, a to je važno. Potiče žanrovsku književnost, naročito među mladima, kojima je internet prvi način informiranja o bilo čemu. Treba vremena da stranica i ekipa koja  radi u udruzi  postane šire poznata, ali mislim da se već dosta napravilo.