Kako obuhvatiti reč mora jednom definicijom, kada ima toliko nijansi u svakoj mori i kada njihove posledice mogu biti različite po čoveka? Neke od njih prolaze vremenom i sa iskustvom. Međutim, ima onih tihih, podmuklih mora koje se uvlače pod kožu, kosti, naše misli, koje nas obuzimaju kao groznica i koje nam ne daju mira u trenucima dokolice i/ili kada veo noći pokuca na vrata. Da li ste nekad imali osećaj da se od nekih mora osećate paralisano, nemoćno da išta uradite, pod utiskom da gubite razum?
Svi mi imamo poriv da o svojim mukama pričamo. Međutim, te podmukle more – e, one su potpuno drukčije. O njima je teško govoriti. A može li se nekad o njima govoriti? Koliko je samo neuspešnih pokušaja bilo da se o njima priča sa drugima? Koliko njih je na te priče odgovorilo: Ma, to nije istina, to si umislio, to je sve u tvojoj glavi?
Da li je pravi odgovor čuti svoje vlastito ja i pobediti moru koja te proganja ili je prosto prigrliti i prihvatiti je takvom kakva je? Da li nekad stvarnost može da bude mnogo opasnija od naših unutrašnjih demona?
Možda zato stvaraoci biraju da o tim demonima naše duše pričaju kao noćnoj mori koja je na granici između stvarnosti i fikcije – jer kao što ljudi teško veruju da neki osećaji izjedaju individuu iznutra, tako je teško poverovati u nešto što se graniči sa natprirodnim. A ponekad ljudske more mogu biti užasnije od najstrašnije horor priče.
Da, možda se sve te more odigravaju u našoj glavi. Da, možda one navode da vidimo nešto što ne postoji. Ali, to ne znači da one nisu stvarne.
Dilan Dog i Sergej Jesenjin su nas u to uverili.
Noćna mora Dilana Doga i Sergeja Jesenjina
Jedan u naslovu je fiktivni lik, a drugi je pesnik koji je ostavio pozamašno delo iza sebe. Ipak, u neku ruku, jesu slični. Obojica imaju određenu dozu romantike i sete u sebi. Bude nam osećaj da su to osobe koje sa godinama nikad ne stare. Oni imaju želju da istraže novo i instinkt da opaze ono što drugi ne mogu i u naizgled običnim pojavama. Dilan je to nazvao peto i po čulo.
Slučajno ili ne, postoji epizoda Dilana Doga koja nosi isti naziv kao jedna od poznatih pesama Sergeja Jesenjina. Upravo u tom nazivu skrivaju se one najgore muke sa kojima se neko može suočiti. A njih dvojica na različiti način imaju pristup ovoj temi.
Za one koji vole i jednog i drugog (ili možda jednog od njih), evo male igre pogađanja. Dve reči postoje u naslovu. Prva je najtamnija boja u spektru, a druga je reč za biće koje za sad predstavlja poslednji stupanj u evoluciji živih bića.
Tako je. Epizoda Dilana Doga i pesma Sergeja Jesenjina nazivaju se Crni čovek.
Prvo ćemo analizirati pesmu Crni čovek Jesenjina. Zatim ćemo analizirati lik Crnog čoveka iz epizode Dilan Doga. Na kraju sledi zaključak koji bi sumirao sličnosti i razlike između dva dela. Prevod pesme Crni čovek koji je korišćen za analizu možete naći na linku: CRNI ČOVEK. Pročitali? Pa, da počnemo.
Crni čovek (Sergej Jesenjin)
Već na početku imamo stihove gde lirski subjekat govori trećem licu: „Prijatelju moj, bolestan sam mnogo, mnogo!“ Nakon pročitane pesme možemo reći da je ta bolest lirskog subjekta posledica podsvesnog razmišljanja o sopstvenom životu, kao i razdvajanja ličnosti. Taj osećaj samo pojačava motiv iz prirode. Možemo reći da sam pejzaž odražava stanje lirskog subjekta – samoću koju dodatno naglašava zvuk neprijatnog vetra i koji dodatno nagoveštava da će nešto loše da se desi.
Opis pejzaža koji se opet pojavljuje nešto kasnije ukazuje na nešto zlosutno. Postojanje motiva drveća koje lirskog subjekta asocira na oživele konjanike, takođe, nije slučajan i može se tumačiti na različite načine. Sa jedne strane, motiv oživljavanja konjanika postoji u Puškinovom delu Bronzani konjanik, gde ostaje misterija da li je čuveni spomenik Petra Prvog zaista oživeo ili je to bio plod mašte lirskog subjekta. Sa druge, svima su nam poznati jahači apokalipse i šta oni znače.
I ovde imamo naznaku o stanju lirskog subjekta – on je pod dejstvom alkohola. Neko će reći da ono što je usledilo dalje u pesmi jeste plod delovanja alkohola, ali sa druge strane osećaji koje lirski subjekat ima dok u dijalogu sa crnim čovekom preispituje samog sebe, svoja delanja, svoj život jesu istiniti.
I dolazi crni čovek. Možemo ga tumačiti na različite načine.
Sa jedne strane, lirski subjekat ga poredi sa monahom koji čita tekst za upokojenje duše. Motiv knjige koja opisuje čovekov život je motiv koji se isto pojavljuje u književnosti (recimo, u Enciklopediji mrtvih Danila Kiša postoji motiv biblioteke u kojoj postoje knjige koje detaljno opisuju život ljudi).
Sa druge strane, imamo opis crnog čoveka gde se ukazuje da nosi cilindar i frak. Zanimljivo je to što i đavo koji razgovara sa Ivanom Karamazovim, takođe, obučen u odelo, a pred Ivanom se on pojavljuje kad se ovaj bolesno, bez snage i u trenucima nesanice (ista situacija kao i sa lirskim subjektom). Crni čovek, dakle, može simbolisati i ono demonsko u nama. Sa druge strane, cilindar takođe aludira na temu dvojništva. Dokaz za to postoji i na samom kraju pesme. Ako obratite pažnju, lirski subjekat koji razbija ogledalo na kraju ostaje sam u sobi, a na glavi mu ostaje-cilindar. Pojava crnog čoveka u ogledalu takođe nije slučajna. U književnosti one površine na kojima se možemo ogledati (voda, ogledala, itd.) jesu jedna vrsta vrata za ono onostrano.
Po stihovima možemo videti da crni čovek može simbolisati racionalni (ili možda osuđujući, samokritični) deo nas koji pamti svaki naš postupak i svaku našu misao. To je onaj glas koji nas navodi da od svojih reči i postupaka osetimo najviše gnušanje, tako što i ono što je dobro u nama izgovara sa nekom dozom ironije. Stoga želimo da taj glas ućutkamo. U tom glasu vidimo pretnju, što se da videti po sledećim stihovima:
„Crni čovek me gleda,
Uporno pogled mu kulja.
Već je i skrama plava
tiho na oči pala –
Ko da mi reći želi
Da sam lopuža, Hulja,
Koja je nemilosrdno
Nekoga opljačkala.”
Ova pesma govori o poetskom stvaralaštvu, kao i posledicama koje takav način života može da ima. Iako ga crni čovek naziva hrabrim, sa “nevelikom ali ozbiljnom snagom”, možemo zaključiti da on ima osuđujuć stav prema njegovoj poeziji jer je naziva “trulom i teškom lirikom”. Stoga nije teško zaključiti zašto je lirski subjekat ućutkivao crnog čoveka koji je citirao njegove stavove. Možemo da zamislimo kako ih crni čovek sa ironijom izgovara, aludirajući na to da su to više puste uzvišene reči, lišene bilo kakvog životnog iskustva:
„Sreća je – zboraše on –
Veština uma i ruku.
Sve nevešte duše
Nesrećne su, ko cvetovi,
ne mari ništa
što veliku muku
zadaju skrhani
i lažni gestovi.
U oluji, u buri,
Kraj nedaća svih,
Uz teške gubitke
I uz tugu kletu
Biti nasmejan, prirodan, tih,
Najveća je umetnost na svetu.”
Sa druge strane, vidimo lirskog subjekta koji odbija da sebe naziva pesnikom:
„Crni čoveče!
Dosta. Kakva šala!
Ne zabadaj svud nos,
I zato ne presedaj!
Našto mi život
Pesnika od skandala!
Drugom ti to brajko,
čitaj i pripovedaj.”
Ovo možemo da tumačimo kao momenat u kome čovek u nekoj kasnijoj dobi ima osudu prema samom sebi i načinu na koji je razmišljao/delao/stvarao.
Cela pesma simboliše borbu da se očuva duša i razum lirskog subjekta. Razbijanje ogledala i teranje crnog čoveka simbolično pokazuje pobedu nad onim mračnim delom sebe. Dodatna simbolika koja se tu pokazuje je scena svitanja. Svitanje donosi dan, a dan tera sve mračne misli koje za sobom može doneti noć.
Crni čovek u Dilanu Dogu
U stilu tradicionalnog Dilana Doga, i u ovoj epizodi imamo mešavinu detektivske priče, fantastike i realnosti. Mudre izreke junaka u priči navode nas da pomislimo da te natprirodne pojave i noćne more koje Dilan istražuje jesu odraz naše svesti.
Junak koga proganja crni čovek je dečak Timoti. Na čitaocu je da zaključi da li je crni čovek stvarnost ili opsena. Ono što je zanimljivo kod Timotija jeste da i u licima odraslih nekad vidi čudovišta, a ne ljudska bića. Na prvi pogled ovo bi se moglo objasniti dečjom maštom. Sa druge strane, kako kaže Timotijeva dadilja, on vidi čudovišta na licima onih ljudi čije je ponašanje sve, ali samo ne ljudsko. To mu daje jednu vrstu intuicije koja je tako svojstvena deci, a koja im omogućava da neke stvari mnogo bolje opažaju i osećaju u odnosu na odrasle osobe.
Crni čovek proganja dečaka. Iako željan razgovora, niko ne gleda na njegove strahove ozbiljno sve dok za tu priču ne čuje Dilan. On kaže zanimljivu stvar: „Iz iskustva znam da neki strahovi lako mogu postati stvarnost.” On razume da strah kao takav može u nama da izrodi različite vizije, ali da duže prisustvo straha od bilo čega dovodi do toga da on postaje stvaran jer oblikuje svakodnevicu. Sa druge strane, Dilan savetuje Timotiju sledeće: „Imao sam posla s mnogo strašnijim morama od tvog crnog čoveka. Naučio sam da protiv nekih čudovišta ne možeš ni begom ni metkom. Katkad je dovoljno s njima malo pročavrljati. Oni su bojažljivi, ali vole razgovarati s ljudima.” Ovde Dilan pokazuje da neki ljudi u stvarnom životu, pa čak i sama stvarnost mogu biti mnogo užasniji nego strahovi i nesigurnosti koje imamo u sebi. To i sam Timoti shvata kad biva otet i kad se crni čovek pojavljuje pred njim. Kad se probudio iz ružnog sna, crni čovek mu kaže: „Ne postoje ružni snovi dečače… Uostalom, nema te noćne more koja je ružnija od stvarnosti.”
Kada je Dilan rekao Timotiju da treba da popriča sa crnim čovekom, pod tim je podrazumevao da je nekad najbolji način da se pobedi strah bilo koje vrste prosto prihvatiti da on postoji. Zatim, u razgovoru sa samim sobom treba prihvatiti da taj strah ne mora nužno da bude loš po nas ako ga racionalizujemo.
Crni čovek kaže dečaku Timotiju: „Ja se hranim strahom, teskobom, besom i svim neizraženim osećanjima. Čak i ljubavlju katkad.” Možemo reći da crni čovek, takođe, ovde simboliše onu našu stranu koja ne ume uvek da se nosi sa svakodnevicom. U primeru Timotija možemo da razumemo razlog ovog odgovora. Naime, iako su mu roditelji obezbeđivali najbolje, on je bio usamljen – nisu mu pružali dovoljno vremena i pažnje. Isto tako, bio je okružen rodbinom koja ga nije prijateljski gledala. Sve ovo moglo je biti okidač za osećanja koja je crni čovek naveo. Ali, zašto onda crni čovek kaže da se nekad hrani ljubavlju? Zavoleti svoju slabiju stranu jeste jedna vrsta pobede nad samim sobom. To je simbolično pokazano time što je crni čovek pomogao dečaku kada je bio u životnoj opasnosti.
Zaključak
Iako ova dva dela na suprotne načine prikazuju naše unutrašnje demone, možemo ipak reći da im je nešto ipak zajedničko. Crni čovek se uvek prikrada u onim trenucima kada smo prepušteni sami sebi. Prisustvo drugih ljudi tera ga od vas. Ipak, on je i dalje prisutan. Čeka i vreba momenat da budemo opet sami. Samo su drukčiji načini na kojima se sa njim hvatamo u koštac.
A kako vi postupate? Da li vaš crni čovek stoji rame uz rame sa vama ili se trudite da ga nadglasate i oterate od sebe?