Što čini dobar horor: analiza likova serije Haunting of Hill House

Brzo pitanje: koja je zajednička sfera djelovanja psihologa, političara, terapeuta, autora horora i vođa kulteva? Odgovor je naravno: emocija straha. I dok se sve navedene profesije na neki način bave izazivanjem ili proučavanjem straha u ljudima, ta je problematika posebno bitna za sve one čiji posao ovisi o pisanju ili snimanju unutar horor žanra. Ako autora horora nije u stanju brzo i efikasno natjerati svog gledatelja (ili čitatelja) da po potrebi osjeti onaj iskonski, nepatvoreni strah – onda to nije dobar autora horora. Strah je, ukratko, u samoj srži svega u vezi sa hororom i njegovo je izazivanje prvi od testova na kojem neko horor djelo prolazi ili pada.

Nažalost – većina njih pada. Hororci se u pravilu svode na izazivanje straha arhetipskim i već pomalo isklišejiziranim metodama poput „čudovišta koja ispadaju iz ormara“ ili puštanja tihe, napete muzike u trenutku dok se protagonist oprezno kreće po nekoj mračnoj prostoriji. I dok su takvi filmovi učinkoviti u izazivanju trenutnog osjećaja ustrašenosti u gledateljima, oni zapravo ne daju ikakvu dodatnu vrijednost. Ta naravno da ćemo se osjećati ustrašeno kad neko opasno stvorenje naglo iskoči pred naše junake; jednako kao što ćemo biti seksualno privučeni atraktivnim pripadnica(i)ma suprotnog (ili istog) spola; ili biti tužni kad glavnom protagonistu umre pas. Same po sebi, takve su scene već postale toliko očekivane i ustaljene da ih redatelji koriste kao brzi prečac za uspostavu neke emocije bez dubljeg zalaženja u njezinu analizu. U izboru između pokušaja da kvalitetnom razradom pokušaju dokučiti čega i zašto se ljudi boje ili prikazivanja junaka kako, nesvjestan opasnosti, ležerno korača nekim ukletim dvorcem uz škripu podova praćenu visokom i napetom pozadinskom glazbom – većina će se režisera odlučiti za ovo potonje. Taj odabir samo je površinski učinkovit: dok u gledatljima izaziva trenutnu ustrašenost, ona nema nikakvu dubinu, originalnost ili pamtljivost. Najvjerojatnije ćemo je zaboraviti sat-dva nakon gledanja.

No tu i tamo pojavi se neki hororac koji poremeti ovu ustaljenu premisu, koji odvažno krene u ispitivanje novih i kreativnijih načina kako izazvati osjećaj straha u gledateljstvu. Jedan od takvih dragulja je i američka serija „Haunting of Hill House“ iz 2018. godine.

Premisa serije prilično je jednostavna. U središtu radnje nalazi se sedmeročlana obitelj Craine – bračni par Hugh i Olivia skupa s njihovo petero djece. Tražeći novi dom, Craineovi se useljavaju u naslovnu kuću Hill, gdje se, kao i u svakoj drugoj ukletoj kući u svakom hororcu, ubrzo počinju događati čudne i neobjašnjive stvari. No naše protagoniste također paralelno pratimo i dvadesetak godina poslije, gdje već odrasla djeca Craineovih vode svoje zasebne i naizgled normalne živote; no zapravo su, baš kao i Hugh, duboko oštećena davnim misterioznim događajima u kući Hill u kojima je nekako poginula njihova majka i supruga Olivia.

Ono što naizgled izgleda kao standardna smjesa hororca i krimića ustvari je prvenstveno drama. Drama o sedmero glavnih junaka i posljedicama koje je ukleta kuća Hill ostavila na njih. Kroz deset epizoda serije pratimo ponaosob svakoga od protagonista kako se pokušavaju nositi s traumama odrastanja u Kući (s velikim K, jer naslovna kuća narativno funckionira skoro pa kao zaseban lik). Svjedoci smo njihovih sadašnjih i prošlih života, njihovih karijere, veza i odnosa koje uspostavljaju međusobno i s drugim ljudima. Svjedoci smo, ukratko, svih mogućih načina na koje je Kuća suštinski obilježila život svakoga od Crainovih.

Sasvim očekivano, posljedice života u Kući skoro su savim negativne: radi se odreda o traumama, nesigurnostima, boli, patnji i borbi protiv unutarnjih demona. I to je upravo ono što predstavlja serijin odgovor na naše početno pitanje o strahu. Naime, on ovdje nije posljedica standardnih trikova poput pojavljivanja ispijenih duhova ili škripanja podova (čega također ima, no od sporedne je važnosti), već nečeg puno dubljeg i snažnijeg. Umjesto toga, uzrokovan je samim likovima, odnosno njihovim postepenim propadanjem. Kroza seriju gledamo kako naši junaci, svi odreda pošteni, dragi i pametni ljudi, malo po malo gube bitku protiv Kuće u kojoj žive. Gledamo kako ih napušta razum, kako gube doticaj sa stvarnošću, kako podilaze svojim slabostima i manama. Čak i u kronološki kasnijoj radnji, ponovno gledamo sad već odraslu djecu Craineovih kako se i dalje bore protiv boli i trauma uzrokovanih odrastanjem u Kući. Strah, dakle, ne proizlazi od čudovišta ili natprirodnih pojava, već od promatranja likova koje Kuća doslovno psihološki slama sve dok ne postanu samo sjene onoga što su mogli biti. To je ona srž straha koju nam serije isporučuje: jer vidjeti nedefinirano čudovište u podrumu ili čuti škripu poda zapravo nije ni približno toliko zastrašujuće koliko promatranje temeljito slomljenih likova kako pokušavaju pokrpati ono što se od njihovih života pokrpati da.

Korisno je stoga promotriti naših sedmero junaka i analizirati njihov karaktere i životne puteve. Kuća je svakoga od njih obilježila na neki poseban način – i na njima je da se nose s time kako god znaju i umiju. Ostatak teksta je stoga prepun spojlera što se radnje i likova serije tiče, stoga i kačim primjereni „spoiler alert“. Dakle, krenimo na likove:

Steve – najstarije dijete Crainovih, te najracionalniji i najskeptičniji među njima. U moru događaja koji se ne mogu objasniti nikako drukčije negoli nadnaravno – Steve uvijek i uporno inzistira na svjetovnim objašnjenjima poput halucinacija, mentalnih bolesti ili mađioničarskih trikova. Dok ostatak njegove obitelji doživljava neobjašnjive susrete, čuje čudne zvukove i zna stvari koje nikako ne bi mogao znati – Steve je trajno imun na sve od navednog te još i više od toga.

Na momente Steve izgleda kao lik zaglibio u krivom žanru: u našem svijetu on bi bio hvalevrijedan primjer racionalnog znanstevno nastrojenog skeptika, no u svijetu definiranom kućom Hill – on je tek čovjek koji zatvara oči pred očitim. Sve traume koje je njegova obitelj proživjela u doticaju s nadnaravnim on je sklon pripisati šizofreniji i mentalnim bolestima općenito (i opet, u „našem“ svijetu Steve bi vjerojatno bio u pravu). No samim time što on ne uviđa nadnaravno, ne znači da ono i ne postoji – što će mu se kasnije strahovito odbiti u glavu.

Generalno gledajući, Steve je vrlo praktična i cinična osoba. I dok može biti topao i brižan prema članovima svoje obitelji, prema ostalima s odnosi s velikom dozom pragmatizma koji graniči s iskorištavanjem. Spremno će propovijedati stvari u koje ne vjeruje ili iskoristiti tuđu bol kao materijal za svoju knjigu – jer je to oportunistički izbor koji će mu donijeti najviše novca. On nema vjere u ideale, u bolje i ljepše sutra, u rad i ulaganje na sebi – što je dobro simbolizirano razlozima zašto ne želi imati djecu (napravio je vazektomiju i nije to rekao svojoj ženi). Pošto drži da je dio članova njegove obitelji mentalno bolestan, on ne želi takve defektne gene prenijeti na svoju buduću djecu. Djeca predstavljaju trud i ulaganje u budućnost, nešto za što okorjeli cinik Steve nema ni volje ni vremena.

Isto tako je zanimljivo promotriri kako odabir zanimanja svakog od likova odražava aspekte njihovih osobnosti, što je, mislim, vidljivo na svakome od glavnih junaka. Steve je pisac, osoba koja prati život oko sebe i zapisuje ga (te ga još malo i izobliči ako je to marketinški profitabilno). I čini se da je, zaista, Steve ponekad više zauzet bilježenjem života negoli njegovim življenjem. To se solidno uklapa u njegov profil cinika koji nema vjere u život te stoga podsvjesno i misli kako nema velike fajde živjeti ga. Stoga je njegov razvoj lika, njegova moralna lekcija upravo suprotna: on mora naučiti biti netko koga će, ultimativno, biti manje manje strah od života, njegovih posljedica i svih njegovih aspekata – uključujući i onog iracionalnog. U završnim scenama sezone to je dobro simbolizirano jednom velikom promjenom: njegovom konačnom odlukom da ipak želi djecu; da ipak želi nešto u što će ne-racionalno, ne-oportunistički plemenito ulagati i davati do kraja svog života. Ako su djeca budućnost, Steve se na kraju odlučuje da se u budućnost ipak isplati ulagati, čak i uz potencijalnu opasnost od mentalnih bolesti i svega iracionalnog.

Olivia –mater familias koja je u jednom trenutku tako prekrasno i precizno opisana kao papirnati zmaj: to jest kao slobodno ledbeće biće nevezano za zemaljske brige i ideje. I koliko god njezin muž Hugh ili sin Steve bili „uzemljeni“, toliko je ona odvojena od zemlje i svega zemaljskog.

Ovdje bih mogao uspostaviti yinyangovsku dihotomiju koja će mi dobro poslužiti kako za Oliviju, tako i za ostatak ovog eseja. Fenomen koji nam serija želi predočiti mogao bi se ovako konceptualizirati: na jednom kraju spektra je zemlja, sve ono logično i jasno i racionalno, sve pragmatično i svadonevno. Profano, mogli bismo reći. Na drugom je pak kraju sve ono što nije takvo: sve onostrano, kreativno, maštovito; sve neobjašnjivo i intuitivno; sve nadnaravno i magično; sve iluzije i halucinacije; sve emotivno i iracionalno. I čini mi se da, barem ponekad, serija ne radi suštinsku razliku između kategorija ovog potonjeg: osoba „izložena“ kreativnosti i intuiciji također će biti i osoba izložena halucinacijama, vizijama i nadnaravnim pojavama. Naravno, ključ bi bio naći neku ravnotežu između ta dva ekstrema: dok je recimo Steve čvrsto u prvoj kategoriji, njegova je majka apoteoza potonje.

Dakle, Olivia je vrlo emotivan i topao karakter, draga i kreativna, intutivna, osoba s vizijama i idealima, no istovremeno i vrlo fragilna, krhka duša čijim se bojaznima i strahovima, pokazalo se, može vrlo lako manipulirati. Od svih glavnih likova, upravo je Olivia ona koju je „nadaravno“ najbrže i najlakše slomilo, koja nije imala mentalne snage da mu se odupre.

Olivia je po zanimanju arhitektica: umjetnička duša motivirana smišljanjem novih koncepata kuća i njihovom prodajom. Njezin posao dakle definitivno iziskuje veliku dozu intuicije i kreativnosti. Ultimativne moralne pouke kod njenog lika nema: Olivia ne samo da nije pobijedila svoje unutarnje demone – nego nije bila ni svjesna njihog postojanja – te je zato i poginula na prilično tužan način. Šteta – jer je po mnogo drugih osobina bila vrlo kvalitetna osoba vrijedna velikog poštovanja.

Theodora – sljedeća po redu je druga kćer, odnosno srednje dijete Hugha i Olivije. Vrlo pametna, pronicljiva, prodorna, sposobna izboriti se za sebe… sve odreda osobine koje bi joj u normalnom svijetu pomogle u poslovnom i privatnom životu. No u tragediji poput Kuće, naravno da sve one zajedno moraju biti kompenzirane nekom groznom manom.

Kod Theo ta se mana dobro manifestira kroz njenu de facto magiju koju posjeduje. Ona naime, ima sposobnost osjetiti i proživjeti povijest i osjećaje osobe odnosno predmeta kojeg je dotaknula svojim dlanovima. Kako bi spriječila kakofoniju tuđih emocija koje sama ne želi osjetiti, primorala se da još od djetinjstva nigdje ne ide bez rukavica.

Mislim da se Thein problem u osnovi može svesti pod isti zajednički nazivnik kao i Steveov: a to je strah od života. Theo se boji tuđih emocija i misli koje ona, htjela – ne htjela može osjetiti preko svojih dlanova. Zato i izbjegava kontakt s drugim ljudima – doslovno i simbolički. Simptomatično je, na primjer, da kroz većnu serije najlakši i najtopliji odnos uspostavlja upravo s djecom, umjesto s nekime na svojoj razini.

Njezino zanimanje je, gle li čuda – psiholog, i dobro paše njenom karakteru. Theina se magična sposobnost može lako protumačiti kao doslovna manifestacija njene intuitivne sposobnosti da lako i točno čita ljude – karakteristika svakog dobrog kliničkog psihloga. Njezin najveći strah, koji se na maigčni način i obistinio kroz radnju serije – je potpuna otuđenost: situacija gdje njezina odvojenost od drugih i njihovih emocija naraste do te mjere da i sama postane nesposobna išta osjetiti. Njena moralna pouka je jednako očita: součavanje s drugima sa svim njihovim vrlinama i manama, simbolizirana kroz konačno bacanje rukavica u smeće. Theo na kraju priče je nesumnjivo smirenija i sigirnija osoba negoli Theo na početku.

Luke – s punim bi se pravom moglo reći da je svakoga od sedam članova obitelji boravak u Kući nekako trajno oštetio za ostatak života – no kod najmlađeg sina Lukea je ta šteta najočitija i najizravnija. Luke je teški ovisnik – prvo o alkoholu a zatim i o drogama, koji je pola svog životnog vijeka proveo uništavajući svoj život i živote članova svoje obitelji. Toliko puta ih je iznevjerio i izigrao njihovo povjerenje – da mu nitko više ni ne vjeruje, čak ni u kasnijem toku serije, gdje se zaista počinje mijenjati i postupati s najboljim namjerama.

Uz sestru blizanku Nell, Luke je najviše od svih bio u doticaju s natpirodnim/onostranim elementom Kuće – stoga nije ni čudo da su njih dvoje i njezine najveće žrtve. Luke se nagledao patnje i užasa koje mu je Kuća priuštila u samo par tjedana, što bi lako objasnilo zašto je u u odrasloj odlučio pobjeći iz stvarnog, realnog svijeta boli i trauma u neizmjerno lakši i jednostavniji svijet droge.

Lukeov razvoj kao lika mogao bi se svesti u jednu ključnu frazu: ponovno postajanje čovjekom. Od ovisničkog privida života on polako ulazi u onaj stvarni život u svom svojem sjaju i bijedi. Taj život obuhvaća i radosti i odgovornost i povjerenje i međuljudske odnose i sve ostalo što životu daje punoću i smisao. Od sebičnjaka koji posuđuje novac od svoje braće i sestara i troši ga na drogu, Luke postaje sve veći altruist – osoba koja čini i djeluje kao dio društva, kao član zajednice, ne samo za svoju dobrobit – već i dobrobit drugih ljudi oko sebe.

Još jedna stvar lako upada u oči: Luke je osoba koja strahovito želi i traži povjerenje od drugih i sve će napraviti da ga dobije. Velika većina ljudi mu to povjerenje ne daje (i teško im je zamjeriti, jer ga je već toliko puta iznevjerio), no Nell i Joey, na primjer, koji mu ga poklanjaju – zaslužuju njegovu vječnu odanost.

Nell – Lukeova sestra blizanka isporučuje nam još jednu ogromnu tragediju od života; i moram priznati da mi je njezina priča najmanje logična. Narativno je sve jasno: Nell je uz Lukea član obitelj koji je najgore istraumatiziran od Kuće, i ta ju trauma prati kroza njezin cijeli život. No čisto tematski njezin luk radnje sadrži neke nedostatke.

Nell je od majke naslijedila velku krhkost i fragilnost: nije nimalo asertivna i ne zna se zauzeti za sebe. Ima vrlo lijepu i optimističnu sliku svijeta u glavi: sliku nje, braće i sestara kako se vole i podupiru i zajedno prolaze kroza sve izazove – no takva slika zahtijeva veliku trud i mentalnu snagu da bi se i ostvarila, a tu unutarnju snagu Nell nema. Zato i operira između ekstrema: ili tiho i nenametljivo stoji po strani i ne zauzima se za sebe; ili se bijesom ranjene životinje iskaljuje na drugima kad kap prelije čašu. Što je sasvim u redu kao karakterizacija Nell kao lika; no problem je što se njezina smrt ne uklapa u taj narativ. Njezino ubojstvo u Kući desilo se nakon savjeta psihijatra da se konačno i suoči sa svojim demonima prošlosti: da posjeti Kuću i uvjeri se da se ne radi ni o čemu strašnom. Nell to zaista i čini: poput svakog heroja u svakoj priči i ona se hrabro suočava s neprijateljem – i zatim pogiba. Propalo herojevo putovanje, naravno, ali zašto? Mogu razumjeti da je njena smrt neophodna za priču i da djeluje kao motor pokretač ostalih likova, ali čisto iz perspektive njene karakterizacije, ispada da je Nell ubijena radeći ispravnu stvar radi okolnosti koje nije znala i na koje nije mogla utjecati.

Još jedna zanimljiva tema su Nelline vizije: već od prvog dolaska u Kuću ona vidi utvaru koju naziva Dama-sa-slomljenim-vratom i koja joj se kroza život pojavljuje u najgorim i najtežim životnim situacijama. Plot twist je, naravno, da je Dama ona sama – Nell je poginula od slomljenog vrata i kao takva se (nenamjerno) vraća natrag u prošlost i ukazuje mlađoj sebi. Ne znam jesam li ikada vidio išta duboko užasnije u ijednoj priči na psihološkom nivou: metaforički to znači da Nell odrasta i živi s konstantnom vizijom vlastite smrti. Ako to nije pakao, ne znam šta je. Takvo nešto bi slomilo i puno jače osobe od Nell.

Hugh – otac obitelji je generalno lik everymana, običnog obiteljskog čovjeka koji voli svoju ženu i djecu i igrom slučaja nađe se u ukletoj kući koja polagano i sistematski uništava sve ono što drži svetim, bez da je toga i svjestan. Ako je njegova žena intuitivno-kreativni yin, tada je Hugh čisti praktično-prizemljeni yang. I simbolički nije ni čudo da, kao takav, nema nikakvu posebnu vezu s Kućom, koja mu ne manifestira svoju „magiju“. Dok Hugh shvati da je nešto trulo u kući Hill, već je nažalost prekasno za njegovu ženu.

Ono što je interesantno u njegovoj priči jest kako ga je temeljito i metodički boravak u Kući oštetio za naredna desetljeća. Hugh je po prirodi vrlo praktična, do-it-yourself osoba: kadgod se negdje pojavi neki problem, on odmah i brzo djeluje da ga riješi – osobina koju je prenio i na Stevea. Dok je Olivijina uloga smišljanje velikih ideja i koncepata, njegova je praktično rješavanje svega što im stane na put. Zato tako dobro i lijepo nadopunjuju jedno drugo: metafora o Hughu kao užetu i Oliviji kao papiratnom zmaju zaista savršeno opisuje njihov odnos.

Dvadeset i kusur godina kasnije, ta i takva praktična, sposobna i koherentna osoba svedena je na mumljajuću polukarikaturu koja stalno nešto želi i pokušava, ali rijetko kad uspijeva i u čemu. Jedva složi dvije rečenice jednu za drugom, djeluje izgubljeno i potrošeno, ni sjena energičnog čovjeka kakvim je nekad bio. Hugh vidi, primjerice, u kakav su se kaos pretvorili životi njegove djece – i pokušava im pomoći koliko god može dobronamjernim (i zaista korisnim) savjetima, no uglavnom nema fajde od svega toga. Ono što ga konačno aktivira su granične, opasne „do or die“ situacije gdje ponovno na površinu izbija onaj „rješavatelj problema“, onaj stari Hugh. Nije ni čudo da je njegov nelsužbeni moto tokom serije jednostavni „I can fix this“.

Zato i njegova smrt u zadnjoj epizodi jest ujedno i tragična i katarzična: jer je umro „svoj“, u svom najboljem elementu, potpuno svjestan svog života i svega vrijednog u njemu. Možemo reći da je umro sretan i pomiren sa sudbinom – i tu se zaista nema više šta dodati.

Shirley – i konačno dolazimo do drugog djeteta i najstarije kćeri obitelji Crain. Shirley, naizgled, dijeli Steveovu sudbinu: niti je imala previše doticaja s nadnaravnim u Kući, niti je naizgled Kuća na nju ostavila previše traga. Od svih petero djece Crainovih, ona je jedina svoj život koliko-toliko uspjela usmjeriti u produktivnom smjeru – ima djecu i muža kojeg voli, kvalitetno radi svoj posao i sudeći po kući u kojoj živi, prilično joj dobro ide.

Međutim, to ostaje samo privid. Ustvari je Shirley jednako oštećena kao i svi ostali – ona je kontrol frik, vjerojatno iz opsesivne želje da svoj život koliko-toliko drži pod kontrolom, i da joj se više nikad ne ponove tjedni traume iz djetinjstva. Suočena sa sjećanjima potpunog kaosa i manjka reda kakav je vladao u Kući, Shirley kao da je odlučila prekompenzirati s previše reda.

Shirley u djetinjstvu nije bila takva, dapače. Još je tada bila, a i kao odrasla ostala – arhetip „majke obitelji“ – žene koja osjeća da se mora brinuti za sve oko sebe i osigurati da svima u obitelji bude dobro i ugodno. Shirley je u biti draga i suosjećajna osoba, no koja je morala strahovito brzo otvrdnuti kao je svijet oko nje ne bi zgazio. Po tim osobinama Shirley jako nalikuje na Oliviju: zanimljivo mi je bilo vidjeti da nakon više od 20 godina Shirley još uvijek čuva maketu Forever House-a (idealnu kuću koju je Olivia isprojektirala za svoju obitelj) kod sebe doma.

Shirley je grobar: zanimanje koje naglašava njezinu pretjeranu potrebu za kontrolom. Njezin je posao kao grobara pokojnikov leš urediti, našminkati i dotjerati do savršenstva, kako bi za posljednji ispraćaj bio u svom najboljem izdanju. Paralela sa Shirleyinim životom je očita: ona ima i više od malo od naznaka „Stepford smiler-a“ kojem je, baš kao i na lešu, važnija forma i izgled savršenstva, bez obzira koliko sadraj ispod truo (ili doslovno – mrtav) bio. Shirleyina moralna pouka je zato, suočavanje s jednim jedinim putem u svom odraslom životu kad nije zadovoljila vlastite standade površinskog savršenstva koje si je sama zadala.

Toliko o likovima u seriji – ukratko, jedna tragedija do druge. No tome usprkos, usudio bih se reći da Haunting of Hill House nije isključivo pesimistično djelo; dapače, sadrži dosta nade i pozitive. Koliko god nadnaravni zapreke koje Kuća predstavlja bili brojne – i krajnje opasne – one nisu nerješive. Osim što pratimo polagano psihološko slamanje likovima, pred kraj serije gledamo kako oni ipak, malo po malo, uspijevaju nadići Kućine probleme i transformirati se nabolje kao osobe. Zato i hepiend (u toj mjeri u kojoj hepiendom možete nazvati kraj gdje je pola glavnih protagonista pomrlo) na kraju serije i djeluje tako ispunjavajuće: jer su ga junaci svojim ponašanjem i te kako zaslužili. Sve smrti bližnjih, sva fizička i psihološka sakaćenja, sve traume i strahovi: sve je to nekako u zadnjoj epozodi dobilo smisao, nakon čega junaci, konačno oslobođeni naslijeđa Kuće, mogu početi usmjeravati svoje živote u pozitivnom smjeru.

Dalo bi se o seriji još toga puno napisati, no ovdje sam se htio fokusirati na likove – pošto su upravo oni čiji karakter i razvoj predstavljaju osnovicu serijine kvalitete. Hauning of Hill House novi je i kvalitetni predstavnik koji je obogatio cijeli žanr horora i pokazao mu nove puteve. Nadajmo se da će biti još takvih.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *