Malo što je toliko najavljivano, iščekivano i isteoretizirano kao što je to bila „Duga noć“ treća epizoda, posljednje osme sezone Igre prestolja. Epizoda je to s jednim od najvećih budžeta u TV povijesti, prikazuje najdulju bitku ikada snimljenu na malim ekranima, a predstavlja kulminaciju desetljeća dugo građene i najavljivane priče o Drugima te njihovom konačnom obračunu s likovima, napokon okupljenima u Oštrozimlju gdje je cijela priča i počela. Uzevši u obzir najave, iščekivanja i broj likova kao i pojedinačnih priča koje je trebalo zaokružiti, jasno je da je epizoda morala popuniti golem prostor. U tome je umalo i uspjela.
Prvo treba reći ono dobro. Režija M. Sapochnika bila je maestralna, gotovo svaka scena ispunjena je značenjem, napetom akcijom i upotpunjena briljantnom glumom, baziranom na gestama, izrazima lica i pogledima više nego dijalogu, kojega u ovoj epizodi ima iznimno malo. Trebalo bi odati priznanje glumcima, a posebno istaknuti Alfija Allena, Liama Cunninghama, Maisie Williams i naravno Petera Dinklagea i Sophie Turner. Posebna rečenica pripada glazbenoj temi koja nosi samu scenu vrhunca epizode. Ako glazba nije zaslužila Emija, ukinite ga. Jedini kontroverzan dio same epizode u principu jest odabir osvjetljenja. Naime, bitka je snimana po noći te je dobar dio epizode vrlo mračan, na rubu s nevidljivim. Upitno je koliko je to mudar potez s obzirom da se ipak radi o vizualnom mediju, a primjer Bitke za Helmovu klisuru u Jacksonovu Gospodaru prstenova već je pokazao kako postoji i drugačiji, bolji, odgovor na ovaj izazov. Ipak, ovakav vizual daje određenu autentičnu atmosferičnost, a u pojedinim scenama i veličanstvenu vizualnu ljepotu (zmajevi na mjesečini npr.). Sve u svemu u epizodu je uložen golem i opravdan trud, a gledatelji su do posljednjeg trenutka sjedili na rubu sjedala uživajući u spektaklu. Ipak, uza sve to ovaj ambiciozni projekt uspio je promašiti metu i brojnim obožavateljima ostavio gorak okus u ustima. Kako to?
Riječ je naravno o priči. Fantastika je žanr koji počiva na tropama i arhetipovima, a njihovo interpretiranje, mješanje, izokretanje i slaganje je ono što čini dobru priču. Igra prestolja je svoju popularnost, gledatelje i mjesto u pop-kulturi stekao upravo na toj igri, od izvrtanja tropa, izigravanja očekivanja do igre arhetipovima. Smrt Neda Starka, Crveno vijenčanje, dvoboj Oberyna Martella najbolji su primjeri tih tradicija. Od pete sezone serijala pisanje jest slabije, od samih dijaloga i razvoja priče likova do izvedbe ukupne priče. Očito je kako se autori nisu najbolje snašli bez izvornog teksta, te umjesto promišljenog pripovjedanja i realizma koji je dominirao prvom polovicom serijala stavili naglasak na vizualnu izvedbu (Bitka kopiladi) i udovoljavanju potrebe fanova za „cool“ scenama. Unatoč tome serijal je dosada držao glavu nad vodom uglavnom zahvaljujući staroj slavi i obećanju nadolazećeg raspleta, dok je kvaliteta izvedbe ostala ista i u slučaju vizuala postavila novetelevizijske standarde. No, ono što su nam glavni i odgovorni D. Benioff i D.B. Weiss priuštili u trećoj epizodi zaobilazi sva pravila dobrog pisanja i pogađa upravo sva lošeg ili jednostavnije, potpuni trijumf vizualnog i šokantnog nad bilo kakvom zaokruženom, odmjerenom i smislenom pričom.
Sama je epizoda podjeljena u tri faze, približno vremenski podjednake i uokvirene likom Melisandre, što savršeno pristaje priči lika koji je upravo stvoren za rat s Drugima. Sama bitka i doživljaji likova, kao i smrti nekih od njih isto tako se dobro slažu, konzistentni su sa serijalom iako možda spadaju u standardni Hollywoodski repertorar prije nego ono na što smo navikli od Igre prestolja. Uzevši u obzir nagađanja i očekivanja fanova čak možemo govoriti i o svojevrsnoj subverziji očekivanja. Problem predstavlja sam kraj epizode i trenutak u kojemu je pobjeda doslovno nadohvat ruke Night Kingu. Na vrhuncu pažljivo i majstorski izgrađene napetosti, Arya se pojavljuje, gotovo deus ex machina, ubija Night Kinga i čitavu njegovu vojsku. Duga noć je gotova, Drugi su poraženi, taj dio priče je završen, vrijeme je za povratak u igru prijestolja. Ovdje ne predstavlja problem to što je Arya ubila Night Kinga, nego što je to izvedeno oslanjajući se isključivo na šok i popularnost Aryinog lika, prelazeći preko svih pravila pripovjedanja i kao rezultat ostavlja priču u ruševinama.
Jedno od pravila pripovjedanja je tzv. Chekov gun, a pojednostavljeno rečeno, odnosi se na to da ako se nešto uvede u radnju bio to motiv, stvar, ideja, simbol ili problem onda on u toj priči mora biti rješen. Za primjer možemo ovdje uzeti oružje od Valyirskog čelika u posjedu tek nekolicine likova. Svako oružje ima svoje ime i razrađenog nositelja u središtu bitke. S njim se ne događa apsolutno ništa. Ipak ovaj propušteni „Chekov gun“ nije ni približno važan kao dva koja uništavaju čitavu osam sezona dugačku i sedamdesetak epizoda tešku priču.
Jedan je proročanstvo o Azor Ahaiju, Princu koji će doći, postavljano kroz sedam sezona, niz likova, dijaloga, događaja, vizija i proročanstava. Samo po sebi radi se o „The Chosen one“ tropi. S proročanstvom se ne događa apsolutno ništa. Ono se čak niti ne spominje. Prešutjeti postavljeni dio priče ili se na njega posprdno osvrnuti u sporednom dijalogu iduće epizode nije izvrtanje trope nego loše pisanje.
Drugi „pištolj“ odnosi se na samu dualnu strukturu serijala. Dio je politička igra prijestolja, a drugi klasična fantastika. Ova epizoda upravo je kulminacija te klasične priče, kao i njenih likova, poimence Jona, Melisandre, Brana i samih Drugih. Taj dio priče je završio. Bran nije učinio apsolutno ništa, čitav njegov put, sve što smo vidjeli i pratili više manje se da izbaciti, a da gotovo nikako ne utječe na priču. Valjda njegov lik postoji da bi bio ½ dokaza kako je Jon zapravo Aegon Targaryen. O samim Bijelim šetačima nismo saznali ništa, o Night Kingu također. Njegove tihe interakcije s Jonom i Branom, odnos s Djecom šume, Trookom vranom i na koncu čudni gorući simbol od leševa ove sezone, apsolutno ništa. Lik Jona Snowa izgrađen je na obrani od Drugih, njegova radnja, motivacije i težnje središnji su dio ovog klasičnijeg djela priče. Jon Snow kulminaciju i rasplet svog djela priče završio je na margini, ne učinivši ništa. Organski razvoj njegovog lika zamjenjen je s tri scene dijaloga i dva „flashbacka“ pričom o igri prijestolja. To nije igra s arhetipom ili njegovo izvrtanje nego jednostavno loše pisanje.
I na koncu dolazimo do Melisandre, čijem liku je nanesena možda i najveća nepravda. Od nje potječe proročanstvo o Princu, njen lik obilježen je pokušajem da tog Princa pronađe i pomogne mu u borbi s Drugima. Ovaj dio njene priče zaključen je njenim susretom s Aryom u dalekoj 3 sezoni serijala. Ako je Melisandre tada znala da je Arya „odabrani“ i da će ona ubiti Night Kinga i s njim prijetnju Duge Noći, što je radila sa Stannisom iduće tri sezone? Čemu marš na Oštrozimlje i spaljivanje Sheeren? Koja je poanta njene službe Jonu Snowu? Unatoč pravodobnom i vizualno prekrasnom paljenju mačeva i opkopa čitava njena priča postaje besmislena, zbunjujuća i nemalo šizofrena.
Budući da sezona još nije gotova moguće je da smo vidjeli tek dio, te da su nas pisci vrlo vješto nasamarili, a odgovori slijede u idućim epizodama. Ipak iz svega što smo vidjeli od Benioffa i Weissa u posljednjih nekoliko sezona te najava iduće epizode čini se da je ovaj dio priče stvarno gotov. Benioff i Weiss uspjeli su umjesto rezolucije ili katarze, završetka, odlučili okončati polovicu serijala na najgori mogući način, stavljanjem šoka, povlađivanja fanovima te vizualnog dojma nasuprot same priče i svega što je ona mogla, i obećavala, ispričati. Ta nepravda prema fanovima, glumcima i cijeloj filmskoj ekipi koja je stvorila nešto nevjerojatno samo dodaje gorčinu zbog onoga što je moglo biti, a zbog nepromišljenosti, brzopletosti i lošeg ukusa autora nikada neće.