Čuh jednom, u trenu strašnog muka
Mir kako zove, bez mjesta, bez zvuka
I pođoh tako tminom patnje bez boje
Tražeći u mutnim žilama zemljane noći
Manitua nekog, Boga duše moje
Na tronu od ognja klečao je, u jami studi
Gdje beskonačnost slasno guši
mišićima van bludi
Ugledao sam vihor, u pepelu kako igra
Slijepih nebesa prah, u ništavilu čigra
(I utvari priđoh toj… I gledah… I zvah… I ćutah… I pružah… I nemrtvog ne poznah…)
Poglavica straha mog bio je on
Od bijele puti ali i crne sluti
Pod ogrtačem pernatim čekao je
povod za ples od smrti
A bubanj u zemlji koji je udarao sumanuti
Bio sam ja i moj pogled zlehudi
Grč bola koji se u nebesa vrti
Koji me pozvao da u mraku sa njim ludi
I pepeo poput zvijezda oko njega je sijao
Svjedok nečastivoj muzici uz koju se micao
Pjesmu za čije izvođenje je duh moj disao
Vječni tantrum koji je u paklu blistao
I tu je ostala sjena bića moga
Jer otići ona više nije mogla
Pogled taj mrtvi u dubini je stegao
Koji je čekao, koji je iz tog magnovenja tekao
(…I reče…)
Prokletniče dragi konačno si tu,
Toliko dugo čekam da pođeš sa mnom pepelu
Gdje eon mog eha u tebi od rođenja kuca
Na srcu ovom nestani mili moj
Nek pečat mog ada bude tebi dom.
Dubina sada samo poslednjeg gospodara zna
U tami od nas sada samo jedan još sija
Tražeci “zašto” našao sam temelj svoj i ja
U haosu, u ritmu, u duši monstruma
Odjekuju gnjevno jos samo damari tantruma.
Autor: Vanja Savić
About Author
