Vila jedne Atine
Za jednog notornog apstinenta vrlo je teško pronaći ostvarenje koje kritikuje sve naizgled racionalne političke opcije današnjice (makar one koje su u načelu društveno aminovane). Kada se pogledaju mnoga ostvarenja gdje se promovišu neke ideje, lako ćemo uočiti ljevičarske ili desničarske niti koje čine određenu priču ideološki obojenom. Rijetko kada ćete pronaći djelo namijenjeno onima koji ne pripadaju nijednoj struji.
Kada sam nasumično pretražujući nova filmska ostvarenja nabasao na predlog po imenu „The Hunt“, nijesam imao pojma, naročito prema kratkom opisu radnje, u šta se upuštam. Iskreno, bolje je nego što sam mogao da očekujem…
Na početku jedan mali disclaimer. Volim da vrednujem ljude prema djelima i prema karakteru, mnogo manje po lijepim riječima ili društvenim ulogama (jer svi lažemo, samo je pitanje koliko). Zato i ne čudi skeptičnost koju imam kad god vidim u ovom modernom dobu da glavna uloga pripada ženi. Više nego često nažalost ostanem suočen sa politikantskom verzijom feminstičkih ratnih pokliča koji više pogoduju nekoji izolovanoj pagodi novog zapadnjačkog kulta u usponu, nego što imaju veze sa kvalitetnom naracijom, ili ni dao bog zanimljivo predstavljenim likovima. To je cijena koju svi ultimativno plaćamo kada nam se ideologije petnaest centimetara dugom potpeticom nabijaju niz grlo. I zato, za divno čudo, ovoga puta bio sam blagosloven sasvim drugačijom pričom i heroinom koja više odgovara onome što generalno vrednujem – djela i nebrušeni šarm.
Uvodna špica nam preikazuje prepisku između nama nepoznatih likova koji nakon međusobnog zaključka da im je dan propao, najavljuju prijeko potrebno okrepljenje lovom na određenoj količini „zaostalih neljudi“. Ono što je naročito zanimljivo je kako već u narednoj sceni izuzetno traljavo ubistvo bude zaokruženo zaključkom da je žrtva „seljačina“, samim tim određujući kojoj struji pripada Atina (antagonista) i njena srećna lovačka družina, a kojoj „zaostala lovina“.
Zamalo me je pogodilo! I to pravo u oko…
Generalno nijesam imao previše očekivanja kada je film počeo (najbolje je početi sa nule kako kažu). Već na početku postojao je taj jedan momenat kada je kamera bila isuviše fokusrana na ponajviše „namontirani“ ženski lik u priči. U dovoljno preglednoj odjeći, onaj miks južnjačkog totalnog plavetnila i poluotvorenih pesti. Tipično… Momenat kasnije tu je i mladić i onaj pogled među njima „koji ostaje“ (Svi vi prežvakani kliše momenti tamo!). Dva minuta kasnije ipak, na moju veliku radost i na uštrb bojazni da će ovo biti još jedno „Drži me!“ ostvarenje, plavojka biva upucana pravo u glavu (Pljas!) a par minuta kasnije i nesuđeni moma, koji biva isto tako dignut u vazduh. Vrijedno jednog „Feast“ (2005. godina) momenta. Na stranu što volim parodiranje svih onih akcionih poza i poteza, ubijanje na ovako traljav način (koji i pogoduje realnosti) prosto me je navelo da uložim novi nivo pažnje u odnosu na samu ideju filma. Već dvadeset pet minuta trajanja, masovnog ubijanja i još nemamo pojma ni kako izgleda ni pravi protagonista a ni antagonista. Iako je svaki drugi kadar filma prepun nekih opaski na političko-korektnu rapsodiju koja nas davi već par decenija, lijepo bi bilo sve to smjestiti u neki logićan kontekst. No, nije nasumično odlaganje. Kao u romanu „Životinjska farma“ na koji se film prilično idejno oslanja, neophodno je pripremiti pozornicu za pravu priču djela. I baš kada je pravi trenutak, tada se pojavljuje i ona…
Ideal jedne Grudvice…
Južnjački dijalekt, prilično izgužvana jeftina jakna, iskrivljeno lice prepuno sarkastičnih grimasa i usporeni govor, koji gotovo čini da pomislimo da je lik imao infarkt. Sve ove karakterne osobine svjedoče da je lik od „naroda“. Za razliku od ostalih, već u prvoj sceni u kojoj se pojavljuje uočavamo da je sposobna da primijeti detalje (kada joj jedna od prerušenih ljevičara vraća miks američke i evropske valute). Ako analiziramo ono što protagonista već sada predstavlja uočiće se drastično odstupanje od ustaljene matrice „heroine“ koja mora da bude neki oblik snažne žene, jednako od karijere, od statusa i vještine. Sposobna da žonglira svjetskim problemima i aktivno pimpla neprijatelje kao najspretniji fudbaler, cijelo vrijeme ne rizikujući jednu jedinu kap znoja koja bi joj narušila savršenu maskaru. Tek pet minuta kasnije vidimo koliko je ovaj glavni lik daleko kada u sred scene čučne da piški pred drugim likom ne hajući za predrasude ni njega, ni nas kao posmatrača. Iako je doslovan prikaz izostao, sama ideja, da heroj može da bude tako mundan, tako skroman u svojoj kreaciji da učestvuje u nečemu čemu je sklon samo obični plebs… Samo zamislite Wonder woman na WC šolji (na bioskopskom platnu) sa izrazom konstipiranog uslika?! Kao nikad ostvarena kijavica, uvijek na ivici iskazanog… Nemoguće, zar ne! Gotovo isti sam osjećaj imao kada sam čuo za „patriotski iskorak“ da se štampa Njegoš na toalet papiru. Tako su, prema ideji, ljudi mogli da spoje korisno i artističko u trenutku nužnosti. Ko kaže da obrazovanje nema senzibiliteta! Ko?!
Na stranu ovaj mali „rant“ o spojevima nespojivog, suština se svodi da smo zaboravili kako izgleda vidjeti realan život na filmskoj traci. Iako sam siguran da mnogi posjeduju kakav takav spisak ostvarenja gdje se dati momenti pojavljuju, ovdje se radi o stepenu udaljenosti mejnstrim kinematografije od onoga što joj prethodi i iz čega proizilazi. Isto tako i ovdje parodiranjem političke i kulturne realnosti kroz jedan dosta istrošen koncpet „lova na siromašne“ (i statusom i duhom) uočavamo kako izgleda svakodnevnica svih nas, bez obzira kojoj strani pripadali…
Nije ni čudo onda što je Atina i njena družina izabrala baš nju da bude Grudvica aludirajući na idealističko prase iz Orvelove „Životinjske farme“. Ali napravili su jednu grešku, a to je da da svaki novčić nema dvije, nego tri strane. Šansa da se pojavi ona treća je ipak dosta rijetka, što ne znači da ne postoji. U svijetu koji je polarizovan na interesne grupe, na marginama se nalaze i oni koji ne pripadaju nigdje, a ti ljudi (na ivicama) kako će i ovaj film posvjedočiti su najopasniji po društveni koncept svijeta. Sasvim prosto, jer ne učestvuju u njemu dovoljno da žive po svaku cijenu…
Lovljena kao Don i krizne bebe…
Još jedna upečatljiva scena je rekacija jednog od „zaostalih“ kada se nađu u vozu sa navodnim izbjeglicama (tu negdje se i otkriva da se radnja ne odvija u Americi već u Hrvatskoj). Aludirajući da je cijeli koncept vile, ubijanja i svih drugih prevarnih radnji samo okvir da je sve laž, takav zaključak se i izvodi kada se bjegunci suoče sa desetinom izbjeglica među kojima ima i beba. I dok Grudvica objektivno promatra da se djeca ne bi trebala koristiti u politički koruptivne svrhe, drugi lik zaključuje kako praksa toga tipa odavno postoji i da ni ovo nije izuzetak, što biva djelimično i dokazano. Jedno simpatično dizanje u vazduh kasnije i suočavamo se sa svom divotom Balkana oličenom u postupanjima njenih zaštitnika. Zadrigli, zaista ograničeni i priprosti branioci ustrojenja samo potvrđuju još jedan stereotip kojim ovaj film obiluje. Da li je tačno ili ne? Sad kao neko ko ima napad na službeno vozilo iza sebe i još par zapljuvavanja sa „zakonom“, mogu izričito da kažem da je tačno. Što ne znači da je dobro…
Zec, kornjača i čekić…
I dolazimo do filosofskog centra ovog ostvarenja, onaj momenat kada sarkazam i ironija ustupaju mjesto egzistencijlanom hororu, majstorski prikazanom kroz iskrivljenu basnu o zecu i kornjači. Scena nas uvodi u još jedno na prvi pogled nepotrebno ubistvo koje čini Grudvica. Na izjave da je poremećena i pitanja šta nije u redu sa njom, vrlo brzo se otkriva da je njena nova „žrtva“ još jedan ljevičarski „glumac“, a na pitanje kako je znala da laže ona odgovara: Zato što svi lažu!
Uzme li se ovaj odgovor kao vrijednost sama po sebi, bez samozadovoljnog licemjerstva, uočićemo da je zaista tačan. Jednako u svijetu djela i u realnosti. Naša potreba da vrednujemo dualne aspekte istog užasa, da vrednujemo one koji lažu previše ili one koje lažu premalo samo svjedoči koliko smo i sami saučesnici svega toga. Citirati Solženjicina i njegov stav o krivici ovdje samo bi potvrdilo nešto o čemu se promišlja od postanka svijeta (Napoleon ili vaš). Ipak, vrlina postoji kod onih koji se iskreno trude da budu bolji, to je konstanta iskupljenja koja nam je odvajkada zavještana, a činjenica da Grudvica ne pripada farmi i da nije Grudvica najviše biva potvrđena njenom pričom koja slijedi:
„Moja mama je imala običaj da mi priča priču… O zecu i kornjači. Zec je pravi seronja, jer se hvali cijelo vrijeme, iskazujući kako niko nije brži od njega. I, to je tačno… Jer svakog puta kad se trka, zec pobjeđuje! Cijela jebena šuma mora da se nosi sa njegovim sranjem, dan i noć. Kreten uvijek hoće da se trka samo da bi to potvrdio još više. Tako da kornjača zaključuje: Zašto da ne? Pokušaću! I zec počne da se smije zaključujući: Ok, ovo će biti zabavno! Hajde da učinimo to!
I bang! Ostavi kornjaču u prašini. I već je tamo, prednjači! I naravno da jeste, jer zec uvijek pobjeđuje! Ali želi da napravi predstavu od trke, da izgleda neizvjesno, da izgleda kao da će da izgubi. I zato stane i odluči da malo odspava…
Spava duže nego što je planirao… Do trenutka kada se probudio, mislim, zna da je sjeban. Zec, ide vuuuš, ide punom brzinom, ali je prekasno. Kornjača prelazi prva finiš liniju, a publika ludi od oduševljenja…
Kasnije te večeri, kornjača večera sa svojom porodicom. Priča malim kornjačama kako je to postigao: Mislim, nikad ne odustaj! Samo nastavi da puziš naprijed i možeš prevazići gotovo sve…
Odjednom vrata se razbijaju. To je zec… I ima čekić. Razbija ženu i djecu prvo, tako da kornjača mora da ih gleda kako umiru. A zatim je red na njega… Nakon što je cijela porodica razmrskana na male djeliće, zec sjeda i jede njihovu večeru. Sve do poslednjeg zalogaja…
Jer zec uvijek pobjeđuje!“
Ovo je trenutak koji mijenja žanr filma od parodije („Imao sam običaj da mislim da je moj život tragedija, ali sada razumijem da je bio komedija.“) u nešto sasvim drugo. Nije došlo sa reakcijom već shvatanjem koje prethodi stanju spoznaje. Dok su na jednoj strani licemjeri toliko zatvoreni u svoj mali nerealni, zli pravdoljubivi kosmos, a sa druge strane su oni prepuni predrasuda i tradicionalnog ustrojstva, tako su u sredini oni kojima je suđeno da budu smrskani i poraženi između dva ista polariteta društvene kohezije. Cijeli sistem je ustoličen na paradigmi pobjednika i gubitnika i linija između toga ne postoji. Zašto? Jer zec uvijek pobjeđuje! Iskušaću vas sada da se prisjetite nekog globalnog ili makar državnog akta koji je bio dobar za veliku većinu puzećih građana? Jer ja sam u srednjim godinama već i ne mogu da se sjetim niti jednog takvog čina, za svo moje godina. Sve je samo jedno perpetualno spoticanje do pada kako se čini, a povraćaj na suštinski fer odnose u šumi gotovo da nikada nije postojao, reklo bi se… Samo se o tome pisalo, nažalost…
Na samoj sredini ostvarenja, ovaj momenat nas uvodi u jedan sasvim drugi narativni okvir, a to je potraga za identitetom protagoniste.
Pravda za sve…
Tok radnje se nakon toga odvija u djelimično predviđenom smjeru. Međutim reakcije, ono koliko ih ima, na ubijanje svjedoče da se Grudvica ponaša u kontekstu koji ne odgovara nijednoj političkoj struji u filmu. Otkrivamo i da je ratni veteran, i da nema ustezanja kada je u pitanju ubijanje žene (izuzetno prijatan otklon od dogme u filmu prepunom feminizma), što joj se spočitava kao kritika od strane muškarca par trenutaka prije nego što postavi polje na pravu egzistencijalnu ravan.
„Misliš li da treba da budeš pošteđena jer si djevojka?“
„…Ne…“
Sekund kasnije izjava je potvrđena metkom u čelo.
Tek razgovor sa Atinom, i objašnjenje motivacije njihove otmice, nasilja i ideje svjedoči o nepomirljivim razlikama kada je percepcija u pitanju, između lika koji je prepun predrasuda i nekog ko je totalno van tog sistema vrijednosti. Međutim, na kraju svih nepomirljivih razlika, naročito kada su ovako sukobljene, nalazi se nasilje. Nakon prilično smiješne borbe između glavnih likova filma, i lovac i lovina se nalaze na podu umirući, i postavlja se pitanje, da li je Grudvica, internet profil po Imenu „Pravda za sve“, onaj koji je komentarisao „šalu“ odabranih o lovu na ljude? Protagonista na to iskazuje da nije, da je ona potpuno druga osoba i da su napravili grešku u svom odabiru. Oteli su i pokušali da ubiju osobu koja po svemu sudeći nije imala ništa da izgubi, koja je imala jedno „hummmm“ (kako je protuamčila svoje životno stanje) koje nije mogla nikako da razriješi. Na kraju je ipak uspjela, sve ih pobivši.
Tema ovog filma je strana na koju se ne računa, nevidljiva demografija koja počiva i „puzi“ ispod vrlina „novog“ svijeta. Ljudi u suterenima, roblje sa bijelim kragnama, oni koji su prožderani od sistema do poslednjeg zalogaja i na koje nijedan politički sistem ne računa, bez obzira koliko prave vrijednosti imali (one o kojoj se pisalo). Jer političko korektna struja je željela da ubije onu zaostalu. Scenario je bio napisan, samo je bilo ostalo da glumci prihvate i odrade svoje predodređene uloge. Ali ne i za autsajdera koji se u toj podjeli slučajno našao i koji na kraju ipak preživljava trijumfalno proždirući ostatke „zeca“, onog koji uvijek pobjeđuje.
Na kraju, veoma oštro Grudvica se odrekla tog imena, jer je postalo očigledno da ona nije idealista, ona je avatar realnosti koja se ne može poreći. I tako, Atina, poražena ne samo fizički već i ideološki preuzima tu titulu i svu uzaludnost koja je počivala sa njom… A šta se dogodilo sa Pravdom za sve?
Tek na kraju, ironično i sa jednim velikim srednjim prstom, uperenim prema mejnstrim kulturi, vidimo da žena koja je očarala svojom izuzetnom „običnošću“ posjeduje i izgled i glamur svih onih „odabranih“ heroina, samo što njoj taj kič nije bio potreban da ispriča jednu odličnu priču bez koncentracije na izgled koji na kraju se vidi da svakako posjeduje.
Treba li pogledati ovaj film? Teško pitanje. Za mnoge koji vole sopstvene predrasude i da se kriju u smradu gomile, iako je toplo, nije im se djelo dopalo. Toliko svjedoče komentari po netu, prepuni jedi jer im je ego bio povrijeđen. Međutim, ako ste osoba koja bira da je obična iako je izuzetna, ako volite sarkazam i ironiju i gledate na svijet onakav kakav jeste, onda vjerujem da nećete za dugo vremena vidjeti bolje ostvarenje, jer prikazuje sve ono o čemu ljudi ne samo da ne vole da govore, već poriču da uopšte i postoji…
Stoga… Hummmm…