Gozba.
Kada se promišlja o djelu, mnogi autori će vam reći kako je vrlo bitno da ostvarenje ostavi utisak. Snobovski zaključiće, na svom malom pijedestalu, kako je jedino važno izazvati promišljanje i autentično promatranje stvorenog (Pusti da djelo govori samo za sebe!). Onda možete zamisliti kakav je „utisak“ ostvarenje proizvelo kada čovjek nakon napornog radnog dana odluči da pogleda sa toliko strana preporučeni film da bi nepuna dva sata kasnije krenuo na počinak (Nažalost, ne vječni, sagledavajući apsolutnu tragediju ovog filma…) promatrajući na šta je kog vraga potrošio ne toliko važno vrijeme nego onaj residuum sivih ćelija koje nestaju svakog dana malo po malo ne bi li se nešto kasnije frustriran ustao zaključivši da i pored urlanja inherentno gladne bebe (apatija) mora da zaključak stavi na virtuelni papir, ne bi li pritisak popustio. Eto, takav je utisak ostavilo promatranje 336 nivoa gole besmislene mizerije koja se naziva „The Platform“.
Prepoznavanje.
Oni koji me poznaju (ako ih ima uopšte), znaju koliko sam obuzet detaljima i logikom, što ne znači da i fantastika ne može da ima metafizičku dolsednost, već se kvalitet djela oslanja baš na sposobnost da predstavi svoju priču na način koji ako neće biti dopadljiv, onda će biti makar djelimično logičan. I na stranu što ova informacija dolazi od anonimusa (za mnoge i ignoramusa), određena pravila moraju da postoje u svakoj kreaciji, a s obzirom da sam progrizao kroz „Begotten“ i svario ga, onda bi trebalo sa takvim stomakom da mogu da prožderem gotovo sve. Sve, ali ne i ovo. A zašto? Hajde da budemo sitničavi i to namjerno. Nijesmo bolji od toga… Ne!
Regresus Diaboli.
Lijepo li je biti originalan, samo kada nijesi. Potka ovog ostvarenja mnoge će podsjetiti na kratki film iz 2008. godine Denisa Vilneva pod nazivom „Sljedeći sprat“ (The next floor). Film sam po sebi predstavlja vrlo visceralnu simboličnu sliku današnjeg svijeta kada je klasna politika u pitanju. Kroz cijelo svoje desetak minuta trajanja prikazuje sasvim temeljan proces hranjenja imućnih i „posledice“ koje to hranjenje nosi (Neki će se prisjetiti svjedočenja kraljevskih gozbi na trgovima Pariza kada su se plemići gostili pred stotinama izgladnjelih gradjana u osamnaestom vijeku, koji ispuštajući izmučene duše su samo mogli da zaključe kako „kralj lijepo jede“.). Tema sasvim jednostavna je logična i lako prepoznatljiva bez većih odstupanja. Iako kratak, film je svakako imao očiglednu poentu i zadovoljavajuće (Miruj, moja anarhistička dušo!) razrješenje…
Znači, ako kradeš ideje i motive (Ima u „Platformi“ malo i „Dante01“ filma, vjerovano i drugih ostvarenja kojih se ne mogu sjetiti u dva ujutru.), gledaj da ih kradeš malo više autentično? Please. Tako i ovdje, početna scena nam predstavlja sijaset kuvara i pomoćnika, cijelu plejadu mrtvih životinja (Ah, vi gnusni karnisti! – uskliknu veganka iz gledališta.) kao i jedan strastven proces pripremanja savršenog jela. Ali za koga? Nadzornik, koji ima isuviše voštano lice, strogo propituje normative svakog božanskog zalogaja, prateći svojim oštrim pogledom podređene u ambis ako se usude da pogriješe. Zatim, proročanske riječi u tami: Postoje tri vrste ljudi… Oni na vrhu, oni na dnu i oni koji padnu (Stradalništvo anyone?) Iduća scena, gro plan starca koji kriptički objašnjava pravila (Začin!). Jedino važna stvar je hrana, i to uz pojašnjenje, ostaci hrane. Ne zvuči baš ukusno, reklo bi se, ali pružimo priliku da se djelo pojasni. Ne kritikujmo ovako oštro već sada na početku…
Očigledno!
Lično volim da kažem tipično, jer ukazuje na obrazac ponašanja koji može da bude potvrđen od strane posmatrača bez neophodne društvene konfirmacije, ali „očiglednost“ u ovom slučaju počiva na diskrepanci između spoznaje veterana i „naivnosti“ pridošlice. Stvarno bi bolji termin odgovarao jer očiglednost pretpostavlja konsenzus između makar slično spoznajnih kreatura, dok u ovom slučaju odnos je potpuno neravnopravan. Nakon prilično neukusne razmjene indonežanskog identiteta (Prženi (Goreng) – Hvala (Trimagasi). Hvala – Prženi) i ne pitajte me kako to znam, dolazimo do novog pojašnjenja statusa da je 48mi nivo, dobar nivo, a zašto je dobar nivo? Zato! Potom se preporučuje da se ne priča sa 49im nivoom jer je on ispod, i da se ne pokušava pričati sa 47im isto tako! A zašto? Zato! Očigledno je!
Par pametnih zamjerki kasnije i eto nama platforme u svoj svojoj velelepnosti. Hrana na njoj je je već prežderana, ima ostataka, koščica i svakojakih okrajaka. Prženi odbija da jede pirinač (heh ironije) i sa gađenjem odbija poziv da se pridruži. Precizno dva minuta kasnije ode platforma i pošto se protagonista najadevite jade odlučio da nekako zaboravljenu jabuku ostavi za kasnije, eto nam novog pravila u „Rupi“, a to je da sve što se ne pojede za dva minuta a zadrži na nivou (sve vi vjeverice tamo) će prouzrokovati ili zagrijavanje ili hlađenje nivoa dok se osoba ne riješi zalihe. Evo prvog matematičkog problema. Ako Goreng (protagonista) ima jednu jabuku i potom se riješi te jedne jabuke, koliko mu jabuka ostaje? Očigledno je! Minus dvije hiljade kalorija (Budimo velikodušni!).
Žali bože briljantnost filma „Glad“ Stiva Mekvina kada se čovjek mora koristiti tim primjerom da pokrije glupost ovog ostvarenja, ali je gotovo nemoguće (sem ako čovjek doslovno proždire hranu i to visoko kaloričnu) da osoba ispuni neophodni dnevni unos za dva minuta. Znači prvo pravilo je da će svi (ili izuzetna većina) biti konstantno u energetskom minusu koji će čak i na dobrom 48om nivou da proizvede izgladnjelost (Neko bude preplaćen, neko potplaćen, ali neko u cijeloj toj hijerarhiji uvijek bude prevaren! – Mr. Robot). U ovom slučaju to su gotovo svi, sem „stanovnici“ rupe (jer ima i dobrovoljaca) koji potencijalno imaju mali vremenski rok tamo (najkraći izrečeni u filmu je pak šest mjeseci). Ako nekog interesuje kako prava i to izabrana glad izgleda neka pogleda gorepomenuti film, za cjeloživotno podsjećanje na užas. Hajdemo dalje…
Slijedi reminiscencija na intervju iz prošlosti protagoniste koji se sam prijavljuje za program ne bi li dobio „sertifikat“ od strane institucije – administracije? Definitivno je u pitanju distopijski motiv koji ipak nije bio dovoljno istražen, sem da simbolički predstavlja da je on čovjek od „znanja“. Činjenica da je sa sobom ponio Don Kihota, pak je drugi simbol njegovog karaktera a to je da je idealista. Ono što je ipak dosledno je da je distopijski sistem ipak ljevičarski jer starac pripovijeda kako je posmatrajući telešop, isfrustriran prevarom svoje nabavke (Super secko!), bacio televizor kroz prozor usmrtivši ilegalnog imigranta na biciklu. Kako im je promakao taj političko korektni momenat ne znam, ali se eto desilo. Važno je da je starac ipak sa sobom kao „simbol“ ponio nož, koji će nešto kasnije i biti upotrijebljen (Živa bila Čehovljeva puška!).
Nakon kraćeg dijaloga o potencijalnom broju nivoa, Prženi kreće u angažovanu akciju „prosvjetljivanja“ gomile o stanju hrane. Znači ovako, već do tog trenutka je objašnjeno da većina zatvorenika mijenja nivoe na mjesečnom planu, samim tim svi su svjesni (makar donekle) koji nivoi raspolažu sa koliko hrane. Ipak, kako „Hvala“ procijeni inicijativu „Prženog“ kao komunizam, nekako je idealista u svom pravedničkom zaletu zaboravio logiku i dolsednost. Očigledno!
Jedno samoubistvo i priznanje ubistva kasnije i dolazimo do drugog najvažnijeg lika u filmu…
Majka! Ukulele Merilin Monro nijema majka!
Pu pu pi du… I wanna be loved by you… Pu pu pi du… Sa novom platformom jednog dana (još je prvi mjesec) spušta se na gozbi i Miharu, fizički izuzetno privlačna nijema žena (Slučajnosti, aren’t we all) koja kako pripovijeda Hvala traži svoje izgubljeno dijete? Kako on to zna? Ako je nijema? Jedino što je logično je da je mogla da govori kada je došla tamo (Pretpostavke, aren’t we all). Junakinja hrabro nastavlja spust kada je stanovnici idućeg nivoa odvlače sa “poslužavnika” da je siluju, ali ona ne bi bila ko je (Inače ubija svog sapatnika na nivou svakog novog mjeseca u nadi da će dijete da joj se pridruži) da ne ubija nasilnike, sve u roku od dva minuta, da bi se kasnije vratila na poslužavnik I nastavila dalje. Vidi se ko nosi pantalone u ovom ostvarenju, a za sada to definitivno nije naš nesuđeni vitez od prženja. Par obroka kasnije I izašao je prvi mjesec, I puf eto naših junaka na novom nivou. Srećni dobitnik je nivo 171, a to nije dobar nivo.
Goreng se budi sapet i unezvijeren. Malo pasivnog protestovanja kasnije I Trimagasi ga obavještava da će ga nakon osam dana polako sjeckati I jesti, jer ima još samo mjesec do izlaska. Biće obazriv, ješće od Prženja samo malo I gledaće da ga zacijeli jer ne valja da struli brzo. Kada vas neko bude pitao zašto želite da ga pojedete samo citirajte čiču da “Glad budi ludilo u svima nama”. Generalizacije! Pih! Na stranu što je Bobi Sends izgurao solidnih 66 dana bez zalogaja, ovim junacima je osam dana sasvim dovoljno da se pokrka bližnji svoj. Osam dana kasnije, dok uz vrlo simpatično poređenje počinje da tranžira Gorenga, Trimagasi biva ozbiljno ranjen od strane “Čudesne žene” da bi bio par minuta kasnije dokrajčen od strane Prženja. Par pogleda, previjanja I činova kanibalizma kasnije napusti nas opet divotnica tiha I protagnista ostaje sam sa crvljivom lešinom Trimagasija koga onako ranjen ipak uspijeva da pojede u solidnoj mjeri do idućeg mjeseca. Puf I eto nas na nivou broj 33.
Panakota je simbol!
I to ne baš ukusan simbol? Očigledno je? Ili nije? Nema veze… Malo zatvoreničke oniričke erotizacije i Goreng se suočava sa novim sapatnikom, ženom po imenu Imogiri (groblje?) Protagonista je prepoznaje kao osobu koja ga je intervjuisala i koja tvrdi da u cijelom sistemu nema zle namjere. Da je količina proizvedene hrane dovoljna da se nahrani dvije stotine nivoa, koliko ih prema njenoj tvrdnji ima i da je sistem ustrojen prema simbolu vertikalne socijalne mobilnosti koja je potpuno nasumična (ako niste znali, status i bogatstvo su stvar šanse a ne povezanosti kapitala i od države stvorenih propisa koji guraju taj kapital… Izvor – Platforma). Nakon što je otkrila da ima rak, odlučila je da se dobrovoljno prijavi i učini nešto dobro, pokuša da proizvede spontanu iskru socijalne solidarnosti. Jednog dana tako ona objeduje, drugog njen pas po imenu Ramzes drugi (ovaj nije izgurao ni pola mjeseca a kamoli 90 godina) i kao savjesna stanovnica tog socijalnog projekta savjetuje nivoe ispod nje da racionalizuju svoja 2 nedovoljna minuta ne bi li svi dobili makar nešto hrane. To naravno ne uspijeva, Prženje prijeti kako će da začini hranu izlučevinama (Bog sami zna kako će uspjeti sam da se najede i zagadi sve to za dva minuta) ali eto, taj čin uspijeva što biva univerzalno protumačeno kako „sila Boga ne moli“. Malo kasnije eto „snažne žene“ onesviješćene na platformi. Goreng odlučujući da se konačno isprsi kao muškarac je prenosi na krevet odričući se svoja dva minuta. Nešto kasnije te noći pošto spava na podu čuje vapaj i uočava kako do malo prije ne toliko snažna žena večera Ramzesa. Dolazi do zapljuvavanja između žena i pojašnjenje kako je „Miharu“ osoba koja je izabrala kao simbol Ukulele, koja je željela da bude azijska verzija Merilin Monro i koja gle čuda nema dijete. Misterija se otkriva. Ona se nešto kasnije spušta ponovo (treći put) dok Imogiri vene zbog srmti psa. Jedno trovanje gasom kasnije i na nivou smo, gle čuda 202. Ha, ti vladino služinče! Ha!
Svjesna da je pogriješila u vezi informacija koje je pretpostavljala da zna, socijlno spontana iscjeliteljka se ubija ali na društveno savjestan način – vješajući se, prepuštajući svoju lešinu Prženju da na njoj opstane do novog mjeseca. Jedna svarena Imogiri i par halucinacija kasnije i dolazimo do petog mjeseca i nivoa broj šest.
Baharat gori a Prženje doliva ulje na vatru… Ili tako nešto.
Eto i lika koji je izabrao kao simbol konopac (mnogo više informisan od našeg Don Kihota) i koji računa na dobrotu ostalih na nivoima iznad da mu pomognu da se popenje iz Rupe. Nakon kraćeg ubjeđivanja da je samo u prolazu, i opet tako blizu izlazu (nivo šest), on dobija šansu da se popenje na nivo pet samo da bi mu na rukohvat od uspjeha isti bio začinjen (Spice melange). Demotivisan, a sada i bez konopca, ostaje na podu, sve do trenutka kada mu Goreng predstavlja ideju da se spuštanjem do poslednjeg nivoa mogu uspentrati do nultog (Spoznaja bre!). Dvije čelične šipke kasnije i malo dijaloga o pripremi i silazak može da počne. Već na sedmom nivou Baharat biva iskušan idejom da su na tom nivou njegovi prijatelji koji su mu pomogli prošlog mjeseca, ali doslednost (Šta to bješe?) prevagnu da će hrana biti podijeljena samo ispod pedesetog nivoa. Par razbijenih glava kasnije i eto „Mudrog čovjeka“, jer svaka rupa mora da ima makar jednog. Njegov intelekt samo može (očigledno) da prati stanje invaliditeta, gdje primjećuje da su dijalog i maniri ključni aspekti prezentacije jedne ideje kao prihvatljive. Tek kada dijalog propadne, valja primijeniti silu. Na tom nivou i u tih dva minuta biva prezentovan plan kako treba dokazati da nijesu svi stanovnici rupe bezumne zvijeri (Vrlo problematično viđenje?) i kako treba jedno savršeno netaknuto jelo da se vrati nazad na nulti nivo. A taj simbol je naravno panakota…
Nivo devet – saldo, jedna razbijena glava. Očigledno dva minuta nijesu dovoljna da se jedna ideja prezentuje elokventno kao na prethodnom nivou. Potom slijedi brza sukcesija par desetina nivoa dok naši vrli vitezovi ne dođu do nivoa na kom počinju da dijele hranu. Pedesetak nivoa kasnije i već je očigledno da je prava gozba na dnu počela. Negdje još ispod, Miharu biva iskasapljena od strane nasilnog bijelog patrijahata (očigledno) i nakon sukoba sa dvojicom prilično nabildovanih i naoružanih grubijana, naši ranjeni junaci se vraćaju na platformu i nastavljaju silazak. Dvjesta nivoa „Apokalipse danas“ u Rupi kasnije i eto nas na nivou 333, gdje pronalaze dijete! Ha! Vi zla administracijo! Ha! Izgleda da je ipak dijete u zatvoru cijelo vrijeme i da je njena, sada već pokojna majka, nekako išla dolje-gore mjesecima bez mogućnosti da je pronađe, navodno, ili je nasumično pronalazila i gubila… Nije ni bitno u ovom trenutku više. Na stranu da svakog mjeseca se dodjeljuju novi zatvorenici na nove nivoe. Na stranu to što je vjerovatnoća da niko nije vidio to dijete je ravna nuli, na stranu što ipak tu na dnu izgleda solidno održano, na stranu sva doslednost, logika i „rupe“ u priči. To je dijete! I sada valja previdjeti sve nekonzistentnosti jer treba da budemo ganuti emocijama. I to posle činjenice da smo vidjeli dobar dio repertoara koji je samo „Salo – 120 dana Sodoma“ mogao da ponudi“ (Nevinost u rupi – Aren’t we all!).
Naravno par značajnih pogleda kasnije i simbol završava u stomaku izgladnjelog djeteta, a naši junaci usled šoka zaboravljaju da se ukrcaju na platformu i nastave silazak. Ali gdje ode taj metaforički pladanj? U mračni ambis naravno…
Konsenzus je napravljen. Panakota je pojedena, tako da onaj koji je pojeo, postaje novi simbol! Očigledno! Sasvim nejasno odakle dijete u zatvoru, odakle više nivoa od onih pretpostavljenih, sve to metaforičko artističko – pametno (If you don’t see it, you’re stupid!) argumentovanje pada u vodu, kada Goreng narednog dana pronađe Baharata mrtvog, siđe u ambis I odluči da u njemu ostane.
Pročišćenje korupcije – Get woke, go broke!
Suptilna metafora o zagađenosti duše učešćem i svjedočenjem djelima ljudske prirode nije dovoljno suptilna da prođe. Činjenica stoji da ne postoji čisti svijet ni napolju ni na nultom nivou. Svako precizno zna šta radi (Ako neko želi da vidi kako izgleda prava vrlina i volja neka pogleda Glad a ne ovaj glorifikovani promašaj.). Sistem koji je spustio dijete tu unutra, nije to učinio nasumično, niti je cijela rotacija isto tako bila nasumična i nesvjesna. Aludirati da nevinost postoji u totalno korumpiranom sistemu, svjedoči baš nedostatak logike i doslednosti, nečim čega je ovaj film prepun (Rekao bih nečeg drugog ali…). Razumijem ja da u ljevičarsko modernom svijetu gdje sve što dolazi iz Španije ili nekog drugog egzotičnog mjesta mora da bude dobro (Gledam tebe Pedro!), pravila moraju da postoje u svakoj kreaciji ako pretenduje da bude valjana. Ni činjenica da ostavrenje posjeduje sva tri jedinstva (doduše istegnuta) ne čini da ono bude konzistentno, naročito kada kraj ostaje tako nepoznat…
Šta bi trebali da pomislimo da će se dogoditi na kraju? Šta je moguće razrešenje? Da sistem ne zna da je dijete unutra? Teško… Da kuvari i voštano lice to ne znaju i da će spoznaja o tome išta promijeniti? Zar bi učestvovali u ovako čemu da imaju mrvice humanosti? Teško… Znači dobijamo kraj u kom Prženi odlazi kao Džon Vejn u suton praćen sjenkom čovjeka kojeg je pojeo, uz zaključak da će ona „da uspije“ i da je ona „poruka“? Fat chance friend’o…
Aluzija na Don Kihota otkriva koliko je ovo književno djelo univerzalno neshvaćeno, naročito od strane kreatora ove mizerije. Dok na kraju djela Augusto Kihano se na samrti odriče svijeta u kom je želio da postoji (svijet vrline i ljudskosti i univerzalne humane vrijednosti) tako četiri stotine godina kasnije dok svijet i dalje vjeruje da je u pitanju satira a ne egzistencijalna tragedija mi treba da pomislimo kako će ona da „uspije“. A gdje to i u kom svijetu? Samo oni koji misle od lokve da je okean i da postoji nešto van ovog zatvora. Ljudska priroda može da postoji kao valjana devijacija samo kada je pojedinac u pitanju, kolektiv će uvijek postojati kao „Rupa“. Čisto da se ne varamo. Zato neka svako zahvali Bogu na „blizini bližnjeg svog“ u ovim teškim vremenima i neka se ne vara da ideali završavaju igdje sem na dnu…
Bon appetit…