Tigana, iliti balada o izgubljenoj domovini i epskim nastojanjima nekolicine neznanih junaka da je vrate pod svoje okrilje
Potajno se nadam da ste upoznati s opusom ovog cijenjenog kanadskog pisca koji je relativno dobro objavljivan na području ex-yu u novije vrijeme. Laguna je objavila Tiganu i romane o Istočnom rimskom carstvu u dva toma – Jedrenje u Sarantiju i Gospodar careva. Hrvatski Algoritam objavio je većinu njegovih knjiga u zadnje dvije decenije, a ukoliko čitate na izvornom engleskom, onda vam je nadohvat ruke cijeli njegov opus. Njegovi romani, koliko god bili pogodni za prikazivanje na malim ili velikim ekranima, nikad nisu bili adaptirani za ekranizaciju. Kako bilo, i ja se moram ubrojiti u obožavateljsku kliku ovog spisatelja, iako sam se relativno kasno uključio u priču. Nemojte se zavaravati da je za slavu zaslužna samo promocija, Kej je izvrstan pisac, i tko god se primio njegovih knjiga, vjerujem da je iz tog iskustva izašao zadovoljan, nerijetko i oduševljen. Uostalom, ne morate mi vjerovati, uzmite knjige u ruke te se bolje sami osvjedočite.
Svi Kejevi svjetovi
Gaj Gavrijel Kej je u ranoj mladosti ušao u spisateljske vode radeći na životnom djelu jednog od najvećih pionira epske fantastike. Kao student na Sveučilištu u Manitobi, došao je u kontakt s Kristoferom Tolkinom, sinom Dž. R. R. Tolkina. Kristofer je trebao asistenta za uređivanje očevih neobjavljenih djela, te je kontaktirao Keja koji se zatim prebacio na sveučilište Oksford i počeo raditi s Tolkinom juniorom na uređivanju „Silmariliona“, zbirke Tolkinovih nedovršenih priča. Kasnije Kej odabire svoj vlastiti put te kreira sopstveni književni svijet, epskofantastičnu pustolovnu trilogiju pod nazivom „Fionavarska tapiserija” od 1984. do 1987. godine. Prema njegovim riječima, on se osamdesetih naumio pisati epsku fantastiku u Tolkinovskom maniru, kad su svi brijali po nekoj urbanoj fantastici. Naposljetku, uranja u svojevrsni fantastični žanr s karakteristikama povijesnih romana (iako on izbjegava svako žanrovsko određivanje) i, što je karakteristično za njegove romane, sa svakim sljedećim magije u svijetu postoji sve manje i manje. Roman „Tigana” je objavljena (davne) 1991. godine i za tu knjigu Kej je primio nagradu Prix Aurora za najbolju dulju formu, koju dodjeljuje „Kanadsko društvo za naučnu i epsku fantastiku”.
Kejevi romani su međusobno naizgled nepovezani, zbog drugačije radnje, različitih likova, kao i raznih svjetova koje posjećujemo u njegovim pričama. No, pogledamo li detaljnije, uočit ćemo malene naznake zajedničkog multiverzuma u kojem postoje sve one čudesne Zemlje koje posjećuje u svojim romanima. Središte svih tih svjetova je upravo svijet zvan Fionavar i do njega se može doći iz raznih svjetova. I sve što se događa u Fionavaru, ima posljedičnog odjeka u svim svjetovima. Multiverzum i centralni svjetovi nisu neobična pojava u književnosti ili stripu. Sjetimo se Stivena Kinga i njegovog serijala o Revolverašu i nedostižnoj Mračnoj kuli ili Murkokovog multiverzuma s Vječnim šampionom. Likovi iz „Fionavarske tapiserije” prelaze u fantastični svijet Fionavara iz naše redovne Zemlje, a primjerice u „Tigani” jedan od junaka prelazi u Fionavar preko umjetno induciranog sna u noći Kvatri. A to znaju jedino sljedbenici karlocinške hereze, koja odgovara albigenskoj herezi iz stvarnog svijeta 13. stoljeća. Što je opet dobar uvod u sljedeću knjigu „Pjesma iza Arbonu”.
„Ono što je meni pričala moja dadilja isto je što je njoj ispričala njezina majka, a ovoj bez sumnje njezina; a to je da se neki od nas rađaju više puta u različitim svjetovima sve dok se napokon, ako smo to svojim načinom života zaslužili, posljednji put ne rodimo u Finaviru ili Finvairu, a on je od svih svjetova najbliži onom mjestu na kojem obitavaju istinski Bogovi.“
O svijetu Tigane
Radnja je smještena na egzotični poluotok Palme, koji podsjeća na srednjovjekovnu Italiju, a izgledom na Peloponez. Nalazi se na južnoj polutki neimenovanog svijeta. Sastoji se od devet kneževina koje imaju dugu povijest međusobnih čarki i ratova, a istovremeno dijele zajednički jezik i kulturu. Kao što je svojedobno postojao i jedan san o zajedničkoj državi na području Balkana. Tih devet kneževina su Asoli, Astibar, Kertando, Čiara, Kort, Feraut, Senzio, Tregeja i Tigana (ili Donji Kort). Međusobnu neslogu tih kneževina iskoristili su dvojica čarobnjaka osvajača, Alberico, vojskovođa iz Barbadiorskog carstva, i Brandin, kralj Ygratha. Posljednja od tih kneževina, Tigana, čarolijom moćnog Brandina iz osvete zbog ubojstva njegova sina Stevana biva izbrisana iz kolektivnog sjećanja stanovnika poluotoka, sjećaju je se jedino oni koji potječu iz nje. I upravo taj Brandinov čin postaje motiv grupice Tiganjana, odanih patriota, koji žele svrgnuti s vlasti oba tirana i povratiti ime i slavu njihove rodne pokrajine.
Glavni junaci pod krinkom trubadura putuju zemljom, novače pristaše, i pletu mrežu zavjere. Vođa družine je Alesan, sin posljednjeg kneza Tigane, njegovi suradnici Baerd, Katriana, Devan, vojvoda Sandrino i ostali manje ili više važni pristaše misije. Svaki od njih ima svoju priču, i svaki od njih ima svojih osobnih razloga za svrgavanje tirana s vlasti. Sudbina ih je sve povezala istom svrhom i, iako dolaze iz različitih staleža, djeluju kao jedna obitelj. Zapravo, stranci u tuđoj zemlji gotovo uvijek se drže zajedno, jer ih veže spona podrijekla. Istovremeno pratimo paralelnu radnju na otoku Čiari, gdje stoluje Brandin. Njegova prva od žena iz harema je Dianora, Tiganjanka koja se zaklela na osvetu, i godinama u Brandinovoj prisutnosti čeka svoj trenutak. No, između njih se tijekom godina rađa duboko poštovanje, privrženost, pa čak i ljubav koja bi mogla poremetiti njezine planove koje je kovala od samog početka. Ovdje sam samo projurio kroz važnija imena pripovijesti, no vjerujte mi, svaki od njih imao je ovdje svoj dobar dio kolača i putem čitajući jako ćete ih dobro upoznati. I svaki od njih je baš poseban.
Religija Palme sastoji se od trijade božanstava, Boga Adaona i njegove žene i sestre Boginje Eane, kao i njegove kćeri Morian. Godišnja svetkovina slavi patnju i bogoubojstvo Adaona od strane njegove žene i kćeri, jedenja njegova mesa, kao i uskrsnuća nakon toga. Tu je i božanstvo zvano Riselka, temeljena na biću rusalki iz slavenske predaje. Palmom hodaju i razni čarobnjaci koji moraju skrivati svoj magični potencijal, jer magija tirana ne trpi nikakav drugi oblik magije osim njihovog.
Sve Kejeve ideje
Kej se opsežno bavi temama poput domoljublja, ljubavi, identiteta, osvete i magije; i svi će ti elementi podjednako pasti u prvi plan. Za junake romana, ili Keja, ovisno kako promatramo odnos autori-likovi, domoljublje je na najvišoj razini svih osjećaja koji se potenciraju u priči. Tuga za izgubljenom domovinom najjači je poticaj osjećaju domoljublja. Jedna druga junakinja borit će se između osjećaja odanosti prema domovini i ljubavi prema svom muškarcu. Iako naizgled čisti patriotizam često zna biti zasljepljujući, Kej pokazuje da istinska ljubav ide i preko domoljublja. Je li to zbog same naravi ljubavi ili jednostavno slabosti koji je prirođena čovjeku, nećemo znati. U svakom slučaju, ljubav mijenja čovjeka, i biva ponekad jača od magije.
Kej je izjavio u nekom od intervjua da je za njega važno da čitatelj percipira ideju, temu koja je njega potakla na pisanje određene knjige; ali ne način da te ideje udaraju direktno u glavu već da se polagano uvuku u čitatelja i ostanu u njemu nakon čitanja. U slučaju Tigane složio bih se s drugim dijelom izjave, ali ne i s prvim budući da su ideje jasno izrečene, čak i na vrlo dramatičan, sugestivni način. Iako je bol za izgubljenom domovinom vrlo jaka, u više navrata likovima je sugerirano da je glavni razlog potpadanja Palme pod čizmu tirana nesloga naroda poluotoka, kao i bahatost najbogatije pokrajine od svih. Sljedeći citat najbolje opisuje razlog propasti…
„Takvi su ljudi iz Tigane bili prije pada Palme, slavni po svojoj uzvišenoj moći, a jadni zbog svojih mržnja i ratova koji su i naveli tirane da dođu i zauzmu pokrajine, jednu po jednu, u njihovoj oholosti.“
Iako mnogi napominju da je Tigana najbolja od Kejevih romana, meni su osobno ipak draža kasnija djela, poput „Pjesme za Arbonu”, „Jedrenja u Sarantiju” ili „Posljednje svjetlosti sunca”. Vjerujem da se kasnije riješio nekih boljki koje su bile prisutne u ovoj knjizi, primjerice dužine ili dugih i kićenih unutarnjih monologa. Neki dijelovi komotno bi se mogli izrezati iz knjige, no svi znamo o njegovoj sklonosti epskim pripovijestima. Osobno mi se nije svidjelo toliko potenciranje domoljublja, ili naglašavanja boli i tuge poradi izgubljene domovine. Njegova poglavlja znaju biti koncipirana poput jedne duge kazalište scene, situacija vrlo dramatične (ljubavne ili ratne). I bez obzira što je u pitanju nešto vrlo nalik epskoj fantaziji, teme znaju biti vrlo moderne i ozbiljne. Snaga Kejevog pripovijedanja su zanimljivi i, također, vrlo dobro portretirani likovi, koji bez brige nose radnju u svakom trenutku uz bok ostalim junacima.
Roman je nenamjerno nazvan „Tigana” prema slavnom nogometašu Žanu Tigani, ako ste se slučajno pitali, s naglaskom na zadnjem slogu. A evo vam i jedan citat za kraj, o snazi i moći ljubavnih riječi, kako izrečenih tako i napisanih, koje nas mogu slomiti koliko god vedri bili ili dignuti ma koliko god nisko pali. Ili pak jednostavno vezati uz nekoga…
„Riječi su moć, riječi te nastoje mijenjati, one stvaraju mostove čežnje preko kojih nitko nikad ne može prijeći.“