Muzici se sredinom ranih 2000-ih desilo nešto što savršeno opisuje trenutno stanje filma. Naime, tadašnji novi rok sastavi iako bi bili uspešni, nisu bili globalni fenomeni kao ranije i nisu imali rok zvezde na čelu, koje svako prepoznaje. Onda industrija kao da je rešila da umesto toga, unapred sama iskonstruiše mlade pop zvezde kojima će oni dati i tekstove i muziku, a te zvezde treba samo da pokažu harizmu prilikom izvođenja tih sterilnih stihova. Slično se otprilike događa i sa ovim silnim filmskim univerzumima, u smislu da producenti imaju isplaniran tok radnje za narednih deset i kusur godina i onda samo unajmljuju reditelje koji se najbolje uklapaju u pojedinačne filmove. Rezultat možemo voleti ili mrzeti, ali ono šta ne može niko da porekne je da u solidnom broju slučajeva, studiji poput Marvela zapravo, uspevaju da naprave filmove kojima se ne može mnogo šta zameriti! Takav je slučaj i sa novim Torom!
Da se razumemo, taj film daleko je od savršenog filmskog ostvarenja, ali opet retko koji film to zapravo i jeste, kao prvo… Kao drugo, dovoljno je dopadljiv a opet dovoljno simboličan da može imati više od jednog tumačenja i samim tim izdiže se iznad ranijih Tor filmova, koji su pokušavali da estetički izraz i stukturu priče smeste u okvire već postojećih pod-žanrova epske fantastike sa malim primesama Šekspira, što nije samo po sebi loše, ali se u primerima dva prethodna filma o Toru ispostavilo kao dosadno i nekako… obično. Nakon prvih Osvetnika i Čuvara galaksije, Marvel je bio spreman za novu etapu po pitanju pričanja priča, ne samo u smislu širenja univerzuma već i u samom načinu pripovedanja. Prosto rečeno, iskoristiće svaku priliku da situacije, koje su ranije bile ozbiljne i filmične, okrenu naglovačke radi dobre fore na račun likova. Na taj način zasmejavaju publiku pre svega time što bi neko od likova lako prešao preko, na primer, izvesne pretnje antagoniste i samim tim narušava ozbiljnost te pretnje i čitave situacije. Drugi deo ovog poduhvata je što publika datu situaciju poznaje iz ranijih filmova, pa im je situacija tog tipa smešna jer su okolnosti koje su im inače bile nerealne, sada prikazane bez ozbiljnosti i imaju totalnu svesnost toga da jesu preuveličane ili nerealne. Kada je korišćeno u meri, pokazuje zrelost žanra koji prepoznaje svoje elemente koji postaju zastareli i demistifikuje ih, ali mnogi filmovi kao da izjednačuju humor kao takav sa ovim načinom filmskog pripovedanja, i to nije dobro.
U tom smislu, najveća zamerka mi je možda baš to, što film nema nikakav vid strpljenja ili suzdržanosti prilikom pričanja priče već ima potrebe da svaki živi momenat seče nekom forom. Džejms Gan je reditelj koji je po tome poznat, ali on zna da balansira te elemente dobro i iznese konzistentnu i jako emotivnu priču tako dobro, da se problem slabog negativca i iste strukture priča, ni ne oseti jer je film emotivan. Tor Ragnarok sa druge strane deluje kao film kojem fali nasnimljeno smejanje posle svake fore koju neko napravi, kako bi to još naglasili. Nisam siguran u kom se trenutku to desilo i odakle je to poteklo, ali se odjednom stvorila neka vrsta predrasude da su imrpovizacije likova dobre i da je zapravo to prava gluma i umetnost. Scenario tu nekako dođe kao nužna odskočna daska za improvizacije. Dobra improvizacija svakako da može dobro zasmejati jer nekako dođe niotkuda, ali ukoliko to ne radi neko poput Pitera Selersa, onda samo ispadnu bespotrebne digresije. Tako nešto ne iznenađuje, s obirom da je prethodni film reditelja Taika Vaititia, bio Šta radimo sakriveni (2014), koji je niskobudžetni mokjumentari (mockumentary), koji ima strukturu epizode reality show-a, o grupi vampira iz različitih epoha koji žive pod jednim krovom. U filmovima poput tog, improvizacija je ono šta filmu daje šarm, dok u filmu poput Tora to može na trenutke biti previše, ali Vaititi opet nekako uspeva da drži fokus na odmotavanju priče, a ide mu u prilog i to što je Džejms Gan već probio led po tom pitanju. Vaititi navodno tvrdi da je preko 80% filma čista improvizacija! Što će reći, fino su sveli gomilu improvizacija na neku formu koja ipak deluje koherentno, ali se na nekim mestima tačno primeti da se glumci smeju svojim provalama, a ne kao likovi koje igraju.
Što se tehničke strane tiče, kao rezultat onog rezanja, na nekoliko mesta može se naići na par čudnih rezova, ali nije to nešto što bode oči. Kadriranje scena uglavnom je rešeno na najprostiji način sa širokim i krupnim kadrovima glumaca… Na takav pristup su se verovatno i odlučili zbog onih imrpovizacija, jer na taj način mogu u širokom da puste glumce da improvizuju u par dugih tejkova, a kada fora postane bajata režu na krupni kadar nekog od njih. U tim situacijama je takav pristup opravdan, ali kada posmatramo film kao celinu, manjak motivacije iza kadriranja mnogih scena prosto deluje lenjo. O tome da Hela, iako ima razrađenu pozadinsku priču, deluje kao lik tanko i nezanimljivo ne treba ni pričati, jer se svi već ponavljamo kao papagaji. Marvelovi filmski negativci prosto jesu takvi, i verovatno će takvi i ostati. Kejt Blančet donosi svoj šarm liku, iako ne deluje kao da se trudi da ulogu nešto posebno izdigne, već je igra na prvu loptu (što se od nje i traži). Ostaje nada da će Osvetnici: Beskonačni rat (2018) promeniti problem slabih negativaca, ali se ja lično ne nadam previše. Strukturalno, ono šta je mala zamerka je to što najzanimljiviji deo filma, nije deo glavne radnje već sporedna narativna linija, dok je sve što se tiče glavne radnje u prvom delu filma malo dosadnjikavo. U drugoj polovini svtari dođu na svoje mesto i film zapravo postaje poprilično zabavan, ali mu treba vremena da dođe dotle. Zapravo, dosta tih filmova ima nekih zanimljivih i interesatnih stvari da ponude, ali ono što najviše boli je što ukoliko se interesantne pojedinosti sklone… ostaje struktura priče koja je poprilično bajata.
Počeo sam sa negativnim utiscima kako ne bi završavali sabiranje utisaka o jednom zanimljivom filmu, sa negativnom notom. Ovaj film, pored svih mana, koje zapravo nisu preterano velike, ima dosta interesantnih elemenata, takođe. Tor Ragnarok, u isto vreme, ima i elemente mita a na trentutak ima i izvesnu retro estetiku. Ovaj film svoju publiku ‘razume’, tj. ovaj film zna šta najbolje odgovara takvoj publici i u čemu najviše uživaju. Što može imati i negativne posledice kada je film unapred iskalkulisan da se dopada doslovno svima, ali ovaj film je primer kada je to urađeno dobro. Umesto oslanjanja na Šekspirovske motive porodice i likova koji su željni moći, ovaj film mi nekako deluje bliže Egipatskoj mitologiji. Pre svega u grubljim potezima četkicom gde lik Odina možemo tumačiti kao Ozirisa koji je prema Egipatskoj mitologiji predstavlja duh onog starog, onaj duh koji je ujedinio i uspostavio državni poredak ali je sada star i nema dalekosežni vid koji gleda u svetlu budućnost već je kralj podzemlja. Što je nešto što se događa u većini kultura, i to su i Egipćani prepoznali, da su društvo i kultura produkti ljudi i vremena koji su davno iza nas… na neki način mrtvi. Oziris stoga ne vidi nove potencijale društva i nema snage za promene i napredak. Sa druge strane, njegov prkosni brat Set želi da vlada kraljevstvom. Samo njegovo ime sugeriše kakva je to figura, i na osnovu imena možemo da uočimo povezanost sa likom Hele. U mitologiji Set napada Ozirisa kada je najslabiji i rastavlja ga na delove koje je posle razbacao po čitavoj zemlji. Što će reći, duh na kom civilizacija počiva se ne može skroz uništiti, uvek je prisutan, ali se može oslabiti i rasparčati… Nastaje haos. To nam govori da su Egipćani uvideli da društva počinju da se urušavaju onda kada postaju zastarela i kada ljudi u moći postanu prkosni. Nisam siguran možemo li uzeti jedan konkretan lik kao reprezentaciju Izide, ulogu koju Izida igra u mitu nekoliko likova vrši u samom filmu, ali mi neka povezanost za konkretan lik deluje tanko. Izida je kraljica podzemlja koja pokušava da novonastali haos smiri tako što će sastaviti Ozirisa, i u procesu obuzdavanja haosa rađa spasitelja Horusa. Mislim da Tora možemo gledati kao na reprezentaciju Horusa, koji je mesijanska figura i koji ima glavu sokola (s obzirom da je soko jedna od retkih životinja koja ima bolji vid od čoveka). Ovde vidimo da se iz opšteg haosa, rađa nova ideja koja ima dalekosežniji pogled ka budućnosti, u odnosu na tradiciju. On odrasta u podzemlju, van domašaja kulture, jer zapravo svaka kultura guši buntovništvo svoje dece koja se uvek osećaju kao da ih ta kratkovida tradicija guši. Horus odlazi da se bori sa Setom kako bi povratio svoje kraaljevstvo, i u toj bitci gubi jedno oko (događaj koji je doslovno predstavljen u filmu). Bitka koju Horus dobija! Nakon bitke Horus uzima svoje iskopano oko, odlazi u podzemlje i ‘daje vid’, sada već polu-mrtvom, Ozirisu. Sada i Oziris ima viziju koju ima i Horus, zajedno odlaze na površinu i udruženi vladaju kraljevstvom.
Taj momenat možda najbolje oslikava Torovo shvatanje da narod i kultura nisu geografsko mesto ucrtano na mapi univerzuma, već su zemlja i kultura tamo gde je narod. Kako bi otvorio mogućnost za novu i lepšu budućnost svog naroda, Tor je morao da raskrsti sa starim i otvori novo polje mogućnosti za njegov narod i sebe kao kralja tog naroda. Zapravo poprilično duboke refleksije na pitanja o društvu. Čak je aktuelno i u svetlu silnih migracija koje se dešavaju kod nas poslednjih godina, jer u sličnoj su situaciji i akteri ovog filma, samo imaju petlju da na ta pitanja odgovore iskrenije nego mnogi ljudi kojima je to profesija. Mnogi su uočili da u filmu postoji i odnos prema istorijskom revizionizmu, gde ona figura koja je aktivni vladar kraljevstva uspostavlja vrednosti, pa samim tim diktira tumačenje istorije i zataškava ona koja mu ne odgovaraju. Nešto što se odslikava kada Hela razbija religiozne freske u Azgardu, na kojima su prikazani Odin i njegova dva sina, a ispod tih freski su zapravo sakrivene ikone i freske Odina i Hele koji zajedno pokoravaju ostala kraljevstva.
Osim ovih tematskih kvaliteta, film je zapravo poprilično zabavan, iako mu treba dosta vremena da se pokrene sa početne tačke. Čuti Pesmu emigranata od Led Cepelina (Immigrant song) na bioskopskom ozvučenju uz scene napete borbe bio je ogroman užitak. Često u raznim najavama za filmove, stave neku pesmu koja neće uopšte biti deo filma, a ovde je ima na nekoliko mesta i još je tematski vezana za ono o čemu se film pita! Hemija među glumcima je odlična, svi deluju kao da im je bilo zabavno na snimanju i da uživaju u onome što prave. Dizajn čitavog sveta, za razliku od prethodna dva Tora deluje interesantno i šarenoliko. Iza svega Mervelovskog i modernog, u ovom filmu povremeno izviru retro momenti. Ponekad u vidu dizajna, kroz pozadinsku muziku, a i borba Hulka i Tora podseća na arkadne Sega igrice… Ovo je do sada možda najbolje pojavljivanje Hulka na filmu. Kao lik dobija potpuno novu dimenziju kakvu nije imao ranije. Na neki način to vidimo i u likovima Lokija i Tora, takođe. Sve u svemu, u poređenju sa filmovima iz te branše, Tor Ragnarok premašuje očekivanja, iako kada sitne interesantne momente sklonimo, ostaje već viđen film. Marvel kao studio uspeva da napravi filmove koji tehnički nemaju neku veću falinku, ali ono šta će se tek za niz godina pokazati je to da ukoliko se hajp za scenama posle odjavne špice skloni, mi imamo jako prosečne i sterilne filmove od kojih ćemo pamtiti zapravo jako mali broj njih.