U BAKARNOJ ŠUMI IKAR

Izgrizla rijeka ljuti kamen klanca, oznojila naslage brda, provukla svoju žilu toka dalje u svijet, u novo i neznano, ostavila izvorišta (dijete ostavi majku) za nepovrat i neznan, za nedođini i brigu, odgurnula pred sobom gnjilu ilovaču, ojačala i osnažena, okružena svojom moći i silinom svojih talasa-tek nazirućom slikom snage-probila se modra zmija iz bakarne šume i provukla sobom Ljubisava, narečenog Ikar. Tim klancem, tom bakarnom šumom, vuče Ljubisav glavu oca svoga Klonimira, narečenog Dedal, za pokop i smiraj, za trajanje u truljenju, prati ga lavina potjere-mrkih tjerača, što na ramenima i u glavama nose džide i strijele, topove i ljute vrhove kuršuma, atomske i ine bombe, plamen što gmiže i zadah crnila smrti. Uspijeva da vješto zavara im put, pokušava da glavu do bezbjeda dovuče, da je u šumi mira, ispod svijetlosti i vrhova jela zabodenih u nebo, sahrani.  Za modru zmiju i njene okrajke veže ga vrpca majčinske krvi, i prvog mlijeka, i sladosti golokrakih godina, i straha od kazne zbog dječijih nestašluka, i mudrost prvih slova, i tanani treptaj ljubavi što mu prvi put u prsima pod sisom prokuca, i slast topline ženske puti, i curenje muškog sjemena, i odmjer snage u nadmetanju, i sve što životom zovu. Tu, na obalama rijeke, bujao je njegov prkos i otpor, uvjerenje i pouzdanje da se mudrošću i knjigom može mijenjati put svih potjera, da se gnoj vremena može iscijediti a rane negdašnjosti novom travom melemiti. Sve to struji Ikarom dok vuče glavu i traži nove puteve da zavara potjeru, dok mu plamen liže pete, zna jedino da glavu mora smiriti, to ga krv goni, šumi i pjeni u njemu, zatvara razum, zna da mora(kako?), samo da je iz klanca izaći, samo oklop surih stijena probiti, dohvatiti se polja i ravnine, smirenom modrinom vode otploviti, prepustiti zaboravu(može li?) sve tjeraće i njihove uboje, besmisao i ispraznost goniča i gonjenih. Zapahnjuje ga vrelina plamteće okoline, guši miris prerovane zemlje i sagorelog života na njoj i u njoj, oči peče vatra iza, ispred, s lijeva, s desna, u mozak se zariva sijev bola, vuče sebe i glavu, nikad kraja bezizlazu, tjerači su blizu, snaga vatre i razaranja to kazuje, samo stijene proći, samo udahnuti miris svježine, samo zdravu travku naći, ljigavo ljepilo smole krati mu korak, žeže kiša vrelog sumpora, ključa klanac. Sijevnu misao blagorodnog spasenja:poletjeti. Izdići se iznad svih potjera, svih klanaca, zamki i uza, bestjelesno lebdjeti, nadvisiti miris smrti, straha i besmisla. Ostavlja glavu(dobro je i duboko skrajniti-gonici se i mrtvoj glavi svete) i snagom volje nadvisuje prostor bijega, uzdiže se u visine i prostranstva, prate ga pramenovi dima i ključale pare, leti, lebdi. Iz plavjetnila visina nazire čopore goniča, riju kamen, šuma gori, oblaci dima nad rijekom, kopaju, traže(Ikara ili glavu?), dijele se, međusobno se proždiru, bakarna im šuma i stratište i trpeza, tope se stijene, zemlja mijenja oblik. Zatvara oči, polusan, nije više ni gonjen ni gonič, nema ljutih mirisa ugaženog života, blagost, ne osjeća sebe, ne osjeća ništa, lebdi. Moždanom masom plovi neko bivše vrijeme, predprogonsko, blešti osunčani vijenac planine, bjelasa se pjena riječnih slapova, miruje šuma, po koji snop svjetla rani krošnju drveta i ozari tle, miriše život. U tim mislima Ikar se kao odlazeća tačka gubi ka suncu. Rastopljeni kamen zatrpava šumu, rijeku, goniče, Dedalovu glavu. Po tekućoj lavi padaju i lijepe se čestice Ikarovog praha, posljednji znakovi sunca. Hladi se bakarni krš. Iz Ikarova praha isklijava Milidrag, još nenarečeni sin, i povlači Ikarovu glavu. Arlauknuse bakarne urvine. Potjera!

 

Autor: Paunica

About Author