Na cesti je mrlja krvi.
U bilo koje drugo doba godine, previdjela bi. Ljeti kotači bicikla podižu prašinu pa vozi stisnutih očiju, napola slijepa. U jesen, okolno drveće pokriva uski puteljak mrljama crvene, žute i jantarne i utopilo bi grimiznu točku kao more kad otme život. Zimi ne bi ni došla tako daleko od kuće.
Ali proljeće je i zelenilo mlade trave stvara savršenu pozadinu za mrlju. Zato ona ne prolazi kroz nju. Skreće u posljednji čas, smilovavši se onome što smatra nekim čudnim pupoljkom. Pa nastavlja, otpisujući zapuh zimske hladnoće kao prolazak kroz sjenu, iako je skoro podne i sunce je ravno nad njenom glavom.
Živi umovi znaju otpisati stvari koje su im nepoznate. Naročito kad su mladi i žele samo što prije stići do grada, da obave što treba i provedu ostatak dana s privlačnim trgovcem koji drži štand u redu najdaljem od crkve.
Morat ću se više potruditi.
* * *
Mara je ušla u grad i skrenula desno, prema crkvi i vijećnici i trgu. Pogled joj je odmah poletio prema rubu trga. Plave i zelene pruge kotlokrpinog štanda isticale su se među crvenim i žutim tendama tkalaca i postolara. Mara se nasmiješi. Odavde nije vidjela pod tendu, ali nije ni morala. Ako je tenda ovdje, ispod će biti on.
Natjeravši se da skrene pogled, sišla je s bicikla, zaključala ga za metalni prsten uglavljen u zid vijećnice i uzela torbu iz košare. Nije joj bilo teško trgovati: med i ulja i čajevi bili su luksuzna roba. Većina trgovaca ih je lako uzimala, za preprodaju ako ne već za sebe. A, naravno, svako toliko, netko bi spustio glas i pitao za… druge stvari.
Prolazeći među štandovima, Mara proguta osmijeh. Nisu imale drugih stvari, samo pčele i vrt na zaklonjenoj strani brijega. Ali ako su ljudi tražili ljubavne napitke ili zaštitu protiv uroka, njena baka, majka i tetke rado bi im udovoljile. Bar su ljubavni napitci sigurno djelovali. Ne dugo, istina, ali daj im dovoljno želje i ljudi će izmisliti ljubav i gdje je nema. Tako je bar baka uvijek govorila.
Mara strese glavom. Octar se uvijek volio cjenkati; morala se usredotočiti da spusti njegovu cijenu na nešto razumno. Potrajalo je dok se nisu pogodili, a onda, baš dok je stavljala bocu u torbu, zvuk više nalik prijetnji galeba nego ljudskom glasu natjerao ju je da se okrene.
Luđak je stajao tri koraka od nje, uperivši prst u nju. “Vještice!” povikao je.
Mara sklopi oči i osjeti kako joj se obrazi žare. Ne sad.
Nitko nije Luđaka shvaćao ozbiljno. Grad ga je puštao da luta ulicama, hranio ga otpacima, jer svi su oni bili u duši dobri ljudi, ali nisu ga shvaćali ozbiljno. Svi znaju da vještice ne postoje, a duhovi ne hodaju među drvećem u sumrak. Ali svejedno su se svi zagledali u nju. Ljudska priroda: nisu mogli odoljeti.
Prljavi dlan krenuo je prema Marinim prsima, zastao u zraku.
“Čuvaj se”, reče Luđak tiho. Krvave oči djelovale su neočekivano mirno. Mršavi prsti stisnuli su se u šaku u zraku iznad Marinog srca pa nestali pod prljavosmeđim rukavom. “Proljeće je.” Ugrizao se za usnicu kao da zaustavlja još riječi. Onda se okrene i nestane jednako naglo kao što se i pojavio.
Široka žuljevita ruka spustila se na Marino rame.
“Gnjavio te?” upitao je privlačni trgovac sa štanda u redu najdaljem od crkve.
Mara strese glavom.
Tijelo privlačnog trgovca grijalo joj je leđa.
“Ne”, promrmljala je, užurbano kalkulirajući koliko može ostati tako.
“Ne, sve je u redu”, reče napokon, okrećući se dovoljno polako da mu ruka ostane na njenom ramenu. “Dobro sam.”
“Sigurno te prestrašio”, reče privlačni trgovac. “Daj da ti platim piće da se zagriješ i smiriš.”
Mara spusti glavu da sakrije osmijeh. Daj im dovoljno želje i ljudi će izmisliti ljubav.
* * *
Večer rasteže sjene preko šumskog puteljka kad se pojavi druga mrlja krvi. Veća je od prve, i leži na mladoj travi poput plišane krpe.
Bicikl stiže u punoj brzini, Mara se smiješi. Piće s privlačnim trgovcem pretvorilo se u dva, a zatim u kratko hvatanje u uličici iza trga. Djevojka nije mogla tražiti više od prvog koraka nakon tri mjeseca pogledavanja preko štanda.
Pazila je da zaustavi stvari prije nego što odu predaleko; htjela je da ju pamti kao nedovršen posao, a ne laku zabavu. Sajam se održavao u gradu jednom mjesečno. To je bilo dugo vrijeme za sjećanje na samo jednu djevojku.
Prednji kotač prelazi preko krvave mrlje. Lišće u šumi šapuće na vjetru Marinog prolaska, ili se možda smije od zadovoljstva.
Upalilo je. Sad još samo treba čekati.
Čekanje je lako kad ga jednom svladaš. Godišnja doba prolaze u tren oka ako se možeš stopiti sa šumom, poprimiti ritam drveća. A ne trebam toliko: ni pola ljudskog sata ne prolazi kad se na cesti iz grada pojavi obris koji slijedi uski trag gume bicikla. Obris je visok, plavokos i privlačan, ako voliš takve tipove.
Obris ugleda razmrljanu krv. Staje, ne može odoljeti. Poseže.
Tek što nisam iskoračila iz šume kad mi se oko zapešća stegne nečija ruka. (Ovo nije nimalo točan opis onog što se događa, ali je najbliže tome što živi umovi mogu shvatiti.)
“Nemoj”, govori poznati glas. “Snaći će se ona.”
Pokušavam osloboditi ruku. Nije lako kad to nije ruka niti je drže dugi, prljavi prsti.
“Dvjesto šezdeset i četiri godine čekam na ovo. Nećeš me sad zaustaviti.”
“Molim te.”
“Samo zato što ona ima tvoje krvi –”
“I tvoje.” Ne-prsti oko moga ne-zapešća se smekšaju. “Znam da nismo uspjeli zaštititi –”
Okrećem se i zamahujem u istom pokretu, pretvarajući drugu ne-ruku u oštricu. Prljavosmeđa tkanina se cijepa, kao i ne-meso ispod nje.
“To mi je dužnost”, govorim hrpici tkanja na tlu. “Ti si ga pustio da te živog spali.”
“Da ti možeš spasiti naše dijete.”
“Moram ga zaustaviti.”
“Ne ovako”, govori Luđak umirući. Ne da će ga to dugo zadržati.
Istrčavam iz šume, ali obris na cesti je već otišao dalje. Ali krvavi trag mogu slijediti i ja. To mu je bila i svrha.
Jurim. Kao što sam jurila prije dvjesto i šezdeset i četiri godine, kad bi mi samo malo više brzine možda bilo spasilo život; možda muža. Teško je reći što bi se dogodilo; progonio nas je demon.
Tada sam bila prespora. Danas lako sustižem obris.
On ide prema maloj kući na zaklonjenoj strani brijega. Duge sjene pretvaraju kuću u stilizirani crtež, obrisu daju prijeteću dimenziju, crna krila.
Točno tako zapravo i izgleda, ako vam se um očajno ne trudi zavarati se i vidjeti nešto drugo. Moj više nema tu potrebu.
“Stani!” vičem što glasnije (ne) mogu. Obris se okreće i širi ruke.
Luđak, i opet. Iza njegovih leđa, obris nastavlja prema kući.
“Ne!”
“Ako ga sad ti zaustaviš, nikad se neće naučiti same štititi! Sa sljedećom generacijom opet ćemo prolaziti istu stvar!”
“Nikad dosad još nisu naučile!”
“Pa? Tako misliš provesti cijelu vječnost? Štiteći svoje potomke?”
“Zašto bih je inače imala?”
Jurim prema kući ne obazirući se na njegov odgovor. Grabi me, kao toliko puta dosad. Moje ne-ruke pretvaraju se u oštrice, njegovo ne-meso u metal da spriječi još jedan pokolj. Pretvaram se u vatru da ga istopim; on je led, sikće ali izdržava. Ja sam hobotnica, plazim preko njegovih zamrznutih udova; duge vlati morske-on-trave ovijaju se oko mojih.
Obris kuca na vrata kuće.
Ja sam tisuću crnih leptira koji uzleću u mračno nebo. Treba mu trenutak da smisli odgovor; to je sve što sam htjela.
Zgusnem se u ogromnu pticu i pikiram na obris prije nego što se vrata otvore. Iza mene, Luđak postaje ris, skače prema mojim krilima.
Obris se okreće, privlačno lice pokazuje svoju pravu prirodu. Prije nego što mi čaporci stignu do njegovih crvenih očiju, risove šape sklapaju mi se oko repa i povlače prema dolje. Vrištim i vrištim i vrištim dok me ris odvlači, dok se vrata kuće otključavaju, dok nam obris okreće leđa i znam da mu je lice opet plavooko i mlado i nevino iako je upravo suprotno.
Mara otvara vrata.
* * *
Opet smo duboko u šumi. Rep mi je očerupan, jedno mi krilo krvari. Ris rastvara čeljusti, liže mi otvorenu ranu. Ja ustajem i odustajem od pojave. Ris me promatra tužnim ne-očima koje me još uvijek vide.
“Do sljedećeg proljeća?” govori rezignirano. “Ili možda…?”
“Ne”, govorim, i opet sam samo lišće i sok koji teče deblima, i čekanje.
U daljini, stup dima podiže se sa zaklonjene strane jednog brijega. Moje ne-oči vide jedno ljudsko tijelo kako juri niz suprotnu stranu. Bar si je spasila život. Zasad.
Sklapam sva čula.
Ponekad, sve što mrtvoj vještici preostaje je strpljenje.
Autor: Milena Benini