-
Najčešće…
Odavno već imam običaj da kažem onima koji me poznaju (pošto prođe onaj trenutak benignog laganja o prirodi naših karaktera) kako mi je životni san da odem na motoru u Černobil, naložim vatru u nekom ćošku i počnem da sviram na gitari. Sad, nemojte me pogrešno shvatiti jer nemam ni motor, a ni gitaru, a ne umijem ni da sviram. Ipak, kad me neko pita o čemu sanjam, najčešće na čelo gomile još mnogo većih nebuloza (na prvi pogled) navedem ovaj. A zašto?
Davno je prošao trenutak kada sam po prvi put instalirao igru Stalker, Troika Games-a, do tada meni nepoznatog razvojnog tima i jednako nepoznate igre. Ono što sam u njoj pronašao nijesu bili bagovi, niti gomila drugih nedolsednosti koje igrački puritanci vole da navode kao razlog zašto je vrijedjelo propustiti to iskustvo. Ne! Ono što sam pronašao tamo, a što je kasnije došlo da formira temelj mog kreativnog promišljanja je vrlo neobična ideja o potrebi za stvaranjem i našem mjestu u cijelom tom nepoznatom melstromu. Kroz mnogo sličnih nedoslednosti, pokušaću dosledno da vam ispričam nešto o onome što ja zovem…
-
Primijenjena struktura u praznini
Za početak u pitanju je naslov muzičkog albuma, o kome sam siguran da ne želite da znate išta. Da bi čovjek naišao na njega mora da zna šta traži u nepoznatom i mora da prepozna da vjetrovi koji ga gone ka nekom nedostižnom cilju ipak imaju smisla. Mene su moji poveli da porazmislim zašto pišem i za koga? Zarad čega bi bilo ko iole nenormalan (jer normalni ljudi ne stvaraju umjetnost već proizvode) odvojio dio od svog vrlo malog ograničenog vremenskog fonda da bi počeo da gradi (nadajmo se) Vavilonsku kulu?
Zašto baš nju? Zbog ideje, zbog potrebe da se ide ka višem, boljem, snažnijem. Da se dokaže da je ta granica dostižna! Ali zašto? Zašto je ljudima bilo potrebno da se odvaže da kreiraju nešto što im je bilo krajnje nepotrebno, što je na kraju generalno nepraktično, neprofitabilno, čak očigledno suvišno (jer svi već stvaraju, zar ne znate)?
Tokom godina prebiranja raznih varijanti na koje sam nailazio tokom studija, a kasnije prosto življenjem života, zaključio sam da je generalni motiv stvaralaštva (makar u današnjem vremenu) validacija. Pogledajte slikare, poete i naročito poetese, vajare, ma gotovo sve što se smatra arhitekturom u imaginaciji i pronaći ćete onaj trenutak kada tvorevina “živi” i kada nerijetko isprazna validacija dolazi od rodbine, prijatelja i beta orbitera (makar kada su poetese u pitanju). Pretpostavimo li da se čovjek drznuo da piše o nečem strasnijem od egzistencijalne površnosti, možemo da očekujemo da snaga validacije počiva na kisjelim osmjesima koji saopštavaju – do kad još moram da budem ovdje?! Noć se završi, o djelu se govorilo, malo lokalno, ako ima “sreće” možda i regionalno, i eto, još jedna recka na rezimeu svih onih uspjesnih ljudi što negdje griju stolicu za minimalac, a tako visoko smo letjeli, zar ne?
-
Raison d’etre
Pišem, dakle postojim. Ma šta god da moja ruka stvori dovoljno je dobro! O tome vrijedi pisati, to valja oslikati, ovjekovječiti? Ali šta to meni predstavlja? Mislim, zar je dovoljno zadovoljiti se promišljanjem da je vaša kreatura dovoljna, ili mora da bude najbolja?
Dođe tako i taj trenutak kada čovjek sagleda cjelinu egzistencijalne provalije pred sobom, milenijume istorije ušuškane duboko na njenom dnu. Posmatrajući ostatke na smetlištu stvaralaštva bilo je vrlo teško prihvatiti konačnost ne samo čovjeka, već i vašeg nesuđenog djeteta, jer zar bi imalo smisla praviti potomčiće koja će živjeti samo jedan dan, da bi već sjutra bila progutana, zaboravljena od svakog, čak i nas samih. Taj jaz između napisanog i proživljenog, taj ideološki demon koji tjera čovjeka da živi priču svom dubinom je počeo da mi šapuće tada. Rekao je sasvim jednostavno: Oblik nestaje, a suština ostaje. Materija je neuništiva, a glas o utisku će trajati daleko nakon vremena kada i poslednjeg čitaoca nestane – živjeće kroz uticaje onog koji je tu priču živio.
Onako cinično okrenem se i kažem: šta mene briga za domete drugih, spoznajne granice naroda i generalne beneficije budućih naraštaja? Vidiš ja ne pravim skloniste za ostale, već dom za sebe! Nije mi stalo da drugi pročitaju najbolje djelo koje je napisano za njih, važno mi je da napišem najbolje djelo koje ću ja pročitati, jer vidiš to mi je potrebno, moj svijet, moja pravila, moj usud. Malo mi je da pripovijedam, ja, dragi moj, ne želim manje od toga da živim svaki trenutak tog stvaranja.
Svojevremeno sam slušao jednog od modernih otaca balkanskog stvaralštva kako je navodio na tribini na fakultetu kako mu je cilj da prestigne nekog Argentinca i napiše preko stotinu novela (valjda je ovaj bio zaglavio negdje na toj brojci). Sagledavajući njegovu popularnost kao i činjenicu da se prodaje nerijetko na kioscima uz novine i cigarete, nijesam mogao da ne promislim kako je dobro biti on. Tapšao sam sebe po ramenu jer sam spoznao tu veličinu. Eto, od stotinu romana (nije još tu, ali biće, ne sumnjam u taj potencijal) nije mu važno da je napisao par djela koja su odredila njega i ono što je. Ne, ne. Ovo je sistem ćorave koke, pa gdje ne ubode kljunom valja pokušati opet. I “to” da mi bude uzor (namjerno kažem to, jer autor bi morao da bude entitet koji ne živi izolovano od svoje kreacije)? Neka, preskočiću, ionako ne pušim.
-
O izborima…
Ne mogu da ne primijetim trvenje među ljudima kada im se umjetnički izraz kritikuje, bilo da je kritika opravdana ili ne. Moj nivo lične spoznaje znam da niko ne može da ima jer je baš moja, motivacija koja me goni, jezik kojim duša govori, sve je moje, lično. Naravno onda je logično da drugi ne govore tim jezikom i da im je ono o čemu pišem nerijetko strano. No, ne pogađa me, štaviše generalno najviše mi znači kada mi neko kaže da nema pojma o čemu pišem. Kažem tada radosno: Znam da ne znaš. Hvala ti! Generalno smatram kako čovjek kada stvori nešto samo za sebe, bez prevelikih pretenzija ka publici, je čovjek koji je odsvirao pjesmu samo za sebe, u totalnoj začaranoj pustoši u kojoj nema nikoga drugog. To djelo, taj trenutak je važniji od ijednog drugog jer ima dokaz lične spoznaje i zadovoljan je svojom kreaturom kao Bog na početku sopstvenom.
Volim da predložim autorima svih medija da kada stvore nešto im izuzetno važno, to sagledaju dobro i onda to spale, da niko drugi to nije vidio, da ne posvjedoči onome što je otkrivanje poslednjih vrata svog postojanja donijelo, jer za mene stvarati znači graditi mjesto u kome smo jedini gospodar utvrde u kojoj postojimo.
Malo je reći da je negodovanje ogromno kada ljudi čuju ovako nešto. Bude tu dosta negiranja, odbijanja, nerazumijevanja, tvrdnji kako ljudi to moraju da vide, kako djelo nije “živo” ako mu drugi nijesu svjedočili… Ja samo odgovorim: Pa ti znaš, zar to nije dovoljno?
I gle čuda, nije. Nikako nije, jer opet dolazimo do generalnog razloga zašto neko stvara a to je da bi se dobila ona eksterna validacija, da bi vam neko rekao da valjate, da ste odlični, neponovljivi, jedinstveni, da ste vi mnogo više nego drugi. A nijeste… I oblik nije bitan, i život kreacije nije obavezan nikako. Potrebno je da stvaralac izgradi sebe do te mjere da bude samodovoljan, da bude svjestan da Hronos guta sve i da mu nije potrebno da zna iko sem njega samog.
-
At the end…
Odete tamo i sjednete. Udahnete duboko onaj blagi radioaktivni zrak, pustite da vam blaga smrt napuni pluća (maštam, šta mogu). Nije vam stalo jer ste i vi prolazni, kao i sve ostalo. Uzmete gitaru i počnete da svirate, sada napokon pošto ste prešli toliki put. Dozvolite sebi neke greške, prihvatite da niste majstor oruđa, jer ko bi samo za vas otišao u pustoš da vam priča o vama, bolje od vas. Traje ta melodija, ta infernalna rapsodija vase duše. Klimate sebi s ponosom jer vas niko ne gleda, niko vas ne poznaje, i nikome nije stalo. A nije ni vama do drugih. U tom trenutku ne postoji ništa sem vas i te melodije, i nikada ništa neće biti dovoljno dobro kao taj trenutak.
Kad završite, okrenete se memljivoj publici vaše unutrašnjosti i duboko se poklonite. Niko neće znati da ste jednog dana putovali hiljadu milja da bi priredili sebi samo jedan nezaboravan trenutak u pustoši svijeta. Može to biti pravo putovanje, može biti djelo koje nikada nećete objaviti ali koje ste napisali za sebe, može biti slika koju stidljivo ponekad izvučete iz sefa da je pogledate, može biti na kraju sjećanje na trenutak kada je čovjek prisustvovao prvim danima stvaranja svijeta. Ali rekli su nam da tamo nikog nije bilo… A uvijek smo mogli otići…