Odin je maramom stezao glavu. Vjekovima nije osjetio ovakvu glavobolju. Zbog nje je i napustio skandinavsko nebo. Taman je stvorio život po mjeri u jednom dijelu planete kad primijeti da nije sve onako kako izgleda.
Bio je ubijeđen da je jedini Bog na ovom nebu. Da je tvorac svega. Nije primijetio pojavu drugih Bogova u njegovom zemaljskom carstvu. Zalud je poput vjetra lelujao sa jednog kraja poluostrva na drugi dok je svojim čarobnim kopljem pokušavao iskorijeniti sve što mu je izmaklo kontroli. Trebalo je na vrijeme uništiti prikriveno zlo. Bolesti koje su se nizale i uništavale njegovo djelo. Prirodu koja je riješila da nastavi dalje po svojim pravilima. Sve to se zajedno komplikovalo dalje…. Hel je bila ta zbog koje tada odustao. Uzimala je život svemu što bi stvorio.
Više se nije osjećao kao Bog. Sebi je ličio na potrčka koji pokušava da sačuva iluziju tvorca.
Osim umora i iscrpljenosti osjetio je da njegovo koplje više nije bilo tako ubojito. Njegovi moćni konji koji su ga poput vjetra nosili skandinavskim nebom ličili su na iscrpljene rage spremne za klaonicu. Shvatio je jednog jutra:
„Dosta je bilo!!! Napustit će ovo nebo”.. Ostavit će svoju tvorevinu, na milost i nemilost drugim Bogovima i mogućim slučajnostima.
Pokušat će još jednom ovaj put na nekom boljem mjestu. Sad zna gdje je pogriješio. Neće se više baviti stvaranjem svijeta na javi. Proces stvaranja na drugom mjestu obavljat će u snu.
Samo da nađe malo pitomije mjesto… Ono bi trebalo biti brdovito i da ima dovoljno vode. Treba da bude malo toplije i mnogo zelenije od ovoga… Lutao je tako danima nebeskim svodom. Gledao u zemlju iz svih uglova. Samo na njoj činilo mu se njegova tvorevina bit će moguća. Okretao je planetu lijevo i desno poput lopte. Malo bi je nakrivio ne bi li bolje vidio…. Tražio je, uporno. Nije htio da pogriješi i onda je primijetio….
Tu odmah ispod planinskog vijenca, između tri mora nalazilo se jedno poluostrvo. Tu će pokušati ponovo. Krenut će sve ispočetka. Odreći će se svega što je stvorio, čak i svoga imena. Njegovo ime više neće značiti prvi i najstariji. Sad će biti sinonim za sunce, i svjetlost.Ovaj put zvat će se Svarog, a stvaranje svijeta će prepustiti svojim snovima.
Ispočetka je sanjao lijepe snove. Sanjao je predivne livade i zelene voćnjake. Biljke su rasle nesmetano sve dok se u njegovim snovima nisu pojavile prve životinje. Ponovo su neke njegove tvorevine nestajale.,,, ali bi se periodično i obnavljale. Životinje su se slobodno kretale i hranile. Za svaku od životinja poneka biljka je bila hrana. Tako je uvijek ostajalo dovoljno do ponovnog obnavljanja.
Njemu su najljepše bile jabuke. Često bi ih brao za sebe. Bilo je nešto božansko u tom voću. Mirisalo je poput planinskih vrhova. Bilo je puno soka ko vode na izvorskim vrelima, a kora…. Ona bi mu pucketala pod zubima. Volio je taj osjećaj dok ih je žvakao. Osjećao se ponosno zbog svoje tvorevine. Nastavio je on sanjati mirne snove, sve dok se u njegovim snovima nisu pojavili ljudi. A onda!!!
Snovi su postali sve čudniji i čudniji. Ljudi u njegovim snovima su ga oduševljavali. U svakom narednom snu bili su sve domišljatiji. Njihova kreativnost, umjetnička djela, naučna dostignuća, iznova bi ga ostavljala bez daha. Nije više znao kolika je njegova uloga u ovoj ljepoti koja je nastajala.
Nije ni čudo što mu je ovo mjesto sve više ličilo na raj. Posljednju stanicu, mjesto koje im je obećao kao nagradu u zagrobnom životu. Čak su i oni to primijetili pa su u šali sebe nazivali nebeskim narodom. Veselio bi ga njihov napredak koji je primjećivao nakon svakog novog buđenja. Zbog toga bi im opraštao sve one pojedene jabuke. Pravio bi se da ne vidi njihove greške. Toliko se posvetio stvaranju da je zaboravio na sve ostalo.
Zaboravio je na svoju porodicu, kćeri i sinove. Nije primijetio ni Morenu,,, Doduše nju nikada nije ni upoznao. Bila je ljubav njegovog sina Striboga. On je i doveo na ovo poluostrvo. Pojavljivala se samo kada bi on spavao. Imala je čarobne moči. Jedna od njih bila je i šetnja po tuđim snovima. Shvatila je kako je nastala Stribogova tvorevina. Vidjela je tu svoju priliku.
Znala je da će zaspati kad se oberu sve jabuke. Prvi mrazevi bili su siguran znak da je Svarog otišao na spavanje. Imala je vremena do prvog behara. Redovno bi se šunjala njegovim snovima. Bajalicama bi ih mijenjala. Strpljivo bi mu šaputala… Ponekad bi izgubila strpljenje. Umiješala bi se iz prikrajka, i promijenila bi mu san. Posebno one dijelove sna koji bi se odnosili na ljude. Sakrila bi važne dokumente, uticala na ishode rasprave, i tako započinjala ratove. Servirala bi im rješenja za razne probleme. Zatim bi pronašla načine da te pronalaske iskoristi za njihovo uništenje.
Imala je ona i svoje sljedbenike. Nekolicinu onih koji nisu željeli čekati na obećani raj,,, a ovaj koji su ovdje imali nije im bio dovoljan. Previše su voljeli trenutnu moć i zbog nje su rado bili u službi Morene.
Svarog je bio uvjeren da je tvorac njihove inteligencije, a oni…. Oni su inteligenciju crpili iz sopstvenog zla.
Često bi se budan zapitao „Šta mu bi da opet sanja ratove?” Prečesto su mu se u snovima javljali. Bio je pravedan,,, a u njegovim snovima nepravedni su pobjeđivali. Znao je da svima želi izobilje, i zemlja je bila plodna,,, pa opet većina je bila siromašna.
Šta li se to desilo sa njegovim snovima??? Bio je potpuno siguran da je ispravno želio. Zašto je onda pogrešno sanjao???
Pokušao je smanjiti ili produžiti vrijeme spavanja. Nadao se da će tako sve ispraviti. Samo je napravio gore… Promijenio je klimatske uslove, i tako uticao na usjeve. Izazvao bi suše ili poplave. I jedno i drugo bile su prirodne katastrofe za obične smrtnike. Nikako da primijeti grešku. Greška nije bila u njemu,,, niti u običnim malim ljudima. Greška je bila u onima koji su sebe smatrali Bogovima. Uporno je ignorisao njihove moći i pokušavao „popraviti sebe”.
Nakon petsto godina ponovo je osjetio umor. Mučila ga je strašna glavobolja. Pokušao je mokrom krpom držati misli na okupu. Zatezao je čvor na zatiljku. Gledao je razočarano u zemlju i pitao se:
„Gdje li sam ponovo pogriješio?” Morena ga je nadjačala… A on je nije ni primijetio. Možda bi trebao ponovo da napusti sve. Dići će ruke i od ove tvorevine. Ponijet će sa sobom samo svoje nade. Neće se više baviti stvaranjem. Pronaći će mjesto za sebe i svoje najmilije. Tu je ubrajao samo neke bogove. I nestao je….
Na Svaroga su svi zaboravili, ali Morena i dalje nije bila zadovoljna. Ovaj mali raj bio je sada njen. Samo bez Bogova bio je potpuno izgubljen. Umjesto da nastave svoj napredak, bez Božje pomoći, vratili su se vjekovima unazad. Vratili su se na početak. Mnoga njihova dostignuća zaboravljena su. Postojala su ali više nisu bila korištena.
Zaboravili su ljudi na svoga tvorca. Ni imena mu se nisu sjećali. Pojavljivali bi se ponekad oni koji su govorili da još postoji… Da pazi na njih… Da će im pomoći, nagraditi ih spasenjem… Samo oni ga sada zovu Bog.
Niko više nikada nije vidio Svaroga. Niko nije imao čvrste dokaze za njegovo postojanje. Sumnjali su i u postojanje raja. A on… Odustao je od ljudi. Zadali su mu previše glavobolja. Posvetio im je previše vjekova.
Odustao je od stvaranja.
Autor: Vječeslava