2035. godina
„Mama, evo još jednog!“
„I još jedan je tamo malo dalje!“
„Mama, daj pogledaj!“
„Ovi imaju i prugice!“
Lana i Muro uživali su u brojanju guštera kao što bi zasigurno i ona da može sjesti na jutarnjem suncu i ispružiti noge na susjedni stolac, kao nekad. I to na dulje od deset minuta, koliko imaju na raspolaganju. Povjetarac joj nije nosio samo pramen kose u usta, donosio je i poznati miris koji je označavao kraj njihove šetnje i ona duboko uzdahne negdje u sebi ne želeći da djeca vide koliko je tužna i umorna. Tužna što su životi njene djece toliko drastično drukčiji od njenog vlastitog djetinjstva da to nije mogla zamisliti ni u najluđim snovima, i umorna, pa, umorna od tog života koji izgleda kao da pripada nekom drugom. Nekom tko živi u dalekoj budućnosti koju ona sama nije bila spremna doživjeti. Kao da je zabunom prošla kroz neki vremenski prolaz i odjednom se našla ovdje, u ovom trenutku. Sve je bilo poznato. I ništa. Osjećala se kao stranac u svom tijelu koje otkazuje i u vlastitom dvorištu koje je više sličilo nekom uvrnutom predgrađu prljavštine u kojem su se susreli tornado, pustinja i blato, negoli onome što je ona poznavala. Njene oči uzalud su tražile nešto zeleno na obzoru, neki znak da je ovome kraj, no uzalud. Pitala se kako li uopće izgleda…
„Mama? Jesi li dobro?” Prekine ju glas voljenog djeteta i ona silom skrene svoju pozornost na njega.
Muro, njen prvorođeni sin koji je udahnuo zrak prije petnaestak godina, zabrinuto ju je gledao. Izgledao je nekako zrelije za svoju dob. Iako, možda ju sjećanje vara i u vezi s tim, kao i s mnogim drugim detaljima iz njene mladosti. Nevoljko podigne oči prema njegovom lijepom licu koje je nedavno počelo poprimati obilježja muškarca, i slaže.
„Dobro sam. Umorna sam, moramo krenuti.“
On dozove sestru i svi krenu prema natrag. Još pedeset metara do kuće.
Četrdeset.
Nikolina uzdahne i primi se za srce. „Još samo malo izdrži, još samo malo…“, govorila si je no tijelo ju nije poslušalo. Ne ovaj put. Desna noga joj zapne kao da se zabila u nevidljivu prepreku preko koje ne može prekoračiti. Posrne i nespretno se uhvati za rukav svog sina. Padajući na tlo, posljednje što je vidjela bile su njegove zabrinute crne oči, a onda je začula zapomaganje njegove sestre. Kao u magli, čula je svoju djecu i paniku u njhovim glasovima kako je vremena za spas bivalo sve manje. Htjela im je reći još puno toga, ali ništa nije prešlo preko njenih umornih usana. Voljela bi da je sve bilo drugačije, voljela bi da su joj djeca živjela u vremenu u kojem je ona odrasla, voljela bi da nisu vidjeli svijet ovakvim kakav jest… Voljela bi puno toga, ali nije imala snage više za ništa od toga. Pa ni za ustajanje s prašine u kojoj se valjala dok ju djeca bezuspješno pokušavaju odvući na sigurno, u kuću. Natrag u zatvor. Izvukla je svoju ruku iz Murove i potapšala Nikolinu. Vrijeme je da ju puste.
Shvatili su da je to njena odluka.
I da nemaju više vremena ukoliko se žele spasiti. U gotovo nestvarnom trenutku, ostavili su svoju majku u žutoj prašini i potrčali prema kući. Na vratima ih je čekao otac, očigledno uznemiren i u panici promatrajući borbu koja se odvija na dvorištu. Djeca su naposlijetku potrčala prema njemu obraza umrljanih od suza i blata a glava njegove žene dotakla je suho tlo i ona se napokon nasmiješi.
Ne sjeća se kada ju je zadnji put vidio nasmiješenu.
Ostvarila joj se želja.
Vidjela je posljednji izlazak Sunca.
„Ostavi ju! Požurite se!“, vikao im je otac s vrata i mahao iz sjene. Njegova ruka na svjetlu izgledala je pomalo nestvarno, kao da samostalno lebdi u zraku i doziva ih nekim vlastitim glasom.
Muro i Lana ostave majku kojoj Sunce uskoro neće moći nauditi više nego što jest, i potrče u zaklon. Noge su ih nosile naprijed, a srca su im ostala iza, s majkom. Svjetlost izlazećeg Sunca slijedila ih je poput oštrice osvetoljubivog mača koji je palio sve što se našlo na putu. Miris paljevine ušao je za njima u kuću. Ovog puta nisu nastradale samo rijetke male životinjice koje su se u krivo vrijeme zatekle na otvorenom. Ovaj put smrad je bio puno intenzivniji i uvukao im se u nosnice zauvijek. Miris njihove spaljene majke.
„Budale! Rekao sam vam da ne izlazite, nisam li? Ali ne, vi ste morali svaki dan izazivati vraga!“
Otac je vikao na sve i nikoga oko sebe. Možda najviše na sebe. I njih dvoje su to znali. Zato su šutke sjeli jedno pored drugoga i čvrsto se držali za ruke. Upravo su izgubili majku. Ali njihov otac izgubio je mnogo više – ljubav svog života, najbolju prijateljicu i partnericu. I zato su ga pustili da viče. I zato su ga zagrlili kada je kleknuo pred njih a suze veličine kamenja ispadale su iz njegovih očiju na njihove prašnjave cipele ostavljajući mokre tragove.
I zato su ostali tako još dugo.
Sve dok Ekran nije zaživio.
Ekran je prekrivao cijeli južni zid dnevnog boravka i bio je više-manje jedini izlaz u svijet kojeg su imali. Preko njega organizirali su druženja, zabave s drugim ljudima i prijateljima, koji su većinom živjeli predaleko a da bi ih mogli posjetiti jer putovati tijekom dana nisu mogli, ali i poslovnim i školskim kolegama. Ekran je služio i za gledanje filmova i serija. Služio je i za održavanje nastave jer već godinama nitko nije išao u pravu školu. A dobro je koristio i za obavijesti, hitne vijesti i obraćanja vladajućih narodu. Ekran je zamijenio ljudsku interakciju i bio je portal u trodimenzionalni svijet kojeg se ne može opipati, ali ga se može vidjeti i doživjeti. U ovom trenutku, prekinuo je obiteljsko žalovanje zbog važnih vijesti. Ukoliko bi se nešto prijelomno događalo, tada bi se palio sam bez obzira na doba dana i noći. Tako je bio podešen i nikome nije palo na pamet petljati po postavkama tako važne stvari. Još uvijek su otplaćivali kredit za to čudo koje je obećavalo vraćanje ljudskosti i bliskosti prije, sada se čini tako davnih deset godina kada život nije izgledao toliko ugrožen i kada su svi još gajili nade u budućnost. Ili barem u njeno postojanje.
Pred njima sjedila je zgodna žena u crvenom kostimu i naočalama s crnim okvirom. Činilo se kao da sjedi u produžetku njihova dnevnog boravka te je došla s važnom obavijesti. Čitala je s blesimetra negdje iza kamere i gledala ravno u Murijeve oči kao da se obraća direktno njemu. Muri se nesvjesno nagne prema naprijed i kimne glavom u znak da ju sluša kada je žena progovorila, iako bi ona nastavila i bez njegova odobravanja.
„Dobili smo upozorenje o novoj razini opasnosti. Od sada je na snazi Protokol 1“, obznanila je ozbiljnim glasom a zatim ponovila ovo posljednje još jedanput. „Protokol 1, jeste li razumjeli?“, upitala je a Muri nehotice ponovno kimne glavom.
Razumjeli su. I on, i njegova sestra i njihov preostali roditelj koji je još uvijek klečao na dovratku i promatrao gošću kroz prste u koje je bio zario uplakane obraze.
Učili su Protokole na satovima nastave, no u ovom trenutku jedino čega se mogao prisjetiti je osmijeh svoje majke kad je dotakla tlo i ugledala Sunce. Sreća. Ne sjeća se da ju je ikad vidio tako sretnu.
Njegov otac odigne se s koljena i otare suze. Ramena su mu još uvijek podrhtavala dok je vadio mali uređaj iz ladice i počeo pretraživati Protokole. Nikolinino lice na početnom zaslonu ga pomalo iznenadi i uređaj mu skoro ispadne iz ruku. Ne može vjerovati da je više nema. Ne može vjerovati da je upravo promatrao kako se njegova žena pretvara u pepeo.
„Tata…“, Lana ga nježno pogladi po šaci i drhtavim blijedim rukama preuzme uređaj. Imala je samo trinaest godina, tek je dobila prvu mjesečnicu a već je izgubila majku. Pruži uređaj bratu i on hrabro prijeđe preko majčine fotografije snimljene za Božić. Smiješila se ispred kuće u mrklom mraku pored umjetnog drvca kojeg su za nju iznijeli napolje da glumi pravo.
Muro počne čitati upute drthavim glasom. Nekako je znao što u njima piše, ali nije to bio spreman prihvatiti sve dok ne pročita svako slovo pravilnika:
„Protokol 1: Terminalna faza. Povucite se u podzemlje ako imate spremna skloništa. Ako nemate vlastita skrovišta, probajte se snaći kod prvih susjeda, ukoliko su vas voljni primiti. Ako nemate alternative, žao nam je što niste slušali naše upute ranije…“, čitao je i zastao. Preskočio je pravne članke i pozivanja na ranije obavijesti koje su bile slane ljudima kako bi ih upozorili na to da ovaj dan dolazi.
„Predviđa se oluja koja će uništiti sve što se nalazi na Površini“, završio je i odložio uređaj na stol ispred sebe.
Oni su spadali u onu grupu koja nije imala podzemni zaklon, i to iz dva razloga. Prvi je da nisu vjerovali da će se ta opasnost ovako rano dogoditi. Drugi, i važniji, je taj da je njihova majka bila protiv toga. Govorila je da bi radije umrla nego živjela poput štakora. I jest.
I upravo je povukla cijelu svoju obitelj za sobom.
„Ubila je i nas“, progovori Lana bez imalo ljutnje. To je činjenica. Njihova majka je odbijanjem nužnosti promjena koje su ih zadesile u tako kratkom razdoblju i životom u sjećanjima nehotice ubila i svaku priliku za život svoje vlastite djece. Jednostavno nije na to gledala tako. Nije mogla. Osoba koja se stalno osvrće ne vidi ono što se događa ispred nje. Čovjek koji živi u prošlosti ne mari za budućnost, on samo čeka neizbježno: oslobođenje od okova trenutka, povratak u blaženstvo… Smrt ima mnogo lijepih eufemizama onima koji su izgubili povjerenje u život.
Lanine riječi ostale su visjeti u zraku. Otac nije znao što bi rekao. I on je odgovoran kao i Nikolina što nije slušao upute i upozorenja. I on je kriv što nije vjerovao da budućnost nije nešto što će se dogoditi idućeg stoljeća, budućnost je svaka sekunda koja slijedi iza trenutne. A nakon informatičke revolucije tijek vremena ubrzao se stostruko.
Kao i uništavanje planeta na kojem žive.
Ono što nisu htjeli priznati jedno drugome je da su znali da je njihova majka donijela tu odluku za njih, da je svojom voljom odlučila za sve njih, ne zato što je bila zla i sebična, već zato što je smatrala da će ih tako osloboditi muke. Živjeti poput štakora ili ne živjeti uopće? Odabrala je za sebe i za svoju djecu ono što je smatrala najboljim, uporno izbjegavajući sagledati život iz drugog kuta i priznati da je smisao života održati život.
Dočekali su kataklizmu zagrljeni na kuhinjskom podu, grčevito se držeći sjećanja na dane kada su bili sretni. Otac se prisjećao mladosti, trenutka kada se zaljubio, dobio sina, pa zatim kći… Misli su mu se pretvorile u slajdove fotografija koje su neviđenom brzinom prolazile pred njegovim očima i izazivale najdublje osjećaje. Muro i Lana dijelili su većinu svog života pa tako i sjećanja na one najljepše zajedinčke trenutke. Lanini prsti pobijelili su od siline kojom ga je držala. Samo još malo, samo još malo…
Oluja koja je došla bila je zaista najveća koju je svijet ikad vidio. Osušila je njihove suze i odnijela njihove nade na neko drugo mjesto.
15 godina ranije
Godine 2020. održan je tajan sastanak na još tajnijoj lokaciji s uglednim uzvanicima koji su krojili sudbinu čovječanstva već desetljećima. Tečajevi, cijene barela, ratovi i primirja, sukobi i pomirenja, regije proizvodnje i područja gladi – to su samo neke teme koje su bile na dnevnom redu ove skupine tijekom godina. Osim već poznatih tema, ovaj put na red je došla i ekologija, točnije: ekološka katastrofa koja prijeti Zemlji u vrlo skoroj budućnosti.
„Svemirski program nije donio očekivane rezultate“, govorio je postariji čovjek u odijelu koje mu se pomalo napinjalo oko struka. „Nismo pronašli alternativu Zemlji, i ne mogu obećati da hoćemo u ovako kratkom roku.“
„Sve i da uspijete u tome, ne stignemo organizirati selidbu“.
„Što onda?“, upita gospođa čije je lice sigurno nekad bilo mlado, ali otad je minulo previše ljeta i njena koža se tako tužno mreškala po upalim obrazima da je bilo teško zamislivo kako je izgledala ranije. Crveni ruž naglašavao je bore oko njenih usana. „Zaustavit ćemo sve? Od čega ćemo živjeti?“
Jedan stariji gospodin otkopča odijelo i tužno odmahne glavom. Našao se na ovom skupu po prvi puta zbog svoje stručnosti na području ekologije, posebice katastofa, i bio je nervozan zbog onog što im mora priopćiti.
„Mislim da ne razumijete ozbiljnost situacije…“, kaže i ustane.
Jedanaest pogleda fiksira ga oko ovalnog stola spremni skočiti na bilo koji prijedlog koji se kosi s njihovim interesima. Takvo razmišljanje je i dovelo do kraja, mislio je ekolog znojeći se usprkos hladnoći.
„…Vrijeme za reakciju je prošlo već odavno. Čak i da ovog trena zaustavimo sve, kako je gospođa rekla“, kaže i rukom uperi prema njoj, „…ništa se ne bi promijenilo. Proces je pokrenut i jednostavno ga je nemoguće zaustaviti preko noći. Čak, ne samo da je pokrenut, nego se nalazi u posljednjoj fazi“, dopunio se i tupo zagledao u stol od mahagonija.
Pogrebna tišina bila je prigodna reakcija.
„Hvala Vam na Vašem izlaganju“, obrati mu se naposlijetku ovogodišnji organizator susreta, mršavi gospodin u savršeno skrojenom sivom odijelu sa satom na lijevoj ruci čija bi vrijednost vjerojatno mogla nahraniti pola Afrike.
Ekolog se nezgrapno pokupi sa sastanka pomalo zbunjen što neće dočekati kraj rasprave koju je započeo.
„Što ćemo sad?“, upita jedan glas iz pozadine.
„Nešto što nikad do sada nismo učinili“, odgovori organizator u sivom i svi naćule uši.
„Reći ćemo istinu.“
„Kome?“
„Svima. Tko god želi slušati. Objaviti ćemo studiju na dvjesto stranica o Zemljinoj kataklizmi i obavijestiti javnost što se sprema.“
„Kako će to pomoći?“, upita gospođa s crvenim ružem.
„Neće pomoći za spasenje ovog planeta, ali biti će ključno za koloniju koju ćemo organizirati kroz pedesetak godina“, kaže on i zapali kubanku. Oštar miris proširi se prostorijom a kad se dim oko njegova lica malo razišao, nastavio je svoj monolog.
„Kada pronađemo planet koji je naseljiv, a učinit ćemo to uskoro, neće biti mjesta za sve. Ovo, Zemljinu kataklizmu, možemo gledati kao na prirodnu selekciju: opstat će samo najpametniji i najsnažniji. Oni će biti pozvani na kolniju kada je uspostavimo. A ostali će… Pa, njih ionako neće više biti.“
„Znači, mirno ćemo sjediti i čekati da više od polovice populacije umre od poplava, oluja, požara i potresa?“
„I vrućine“, složi se muškarac u sivom.
„A dotad poslujemo kao inače?“, upita srednjovječni gospodin s uredno oblikovanom bradom.
„Imamo pet godina da razvijemo integracijski sistem koji će podržavati 3D sliku, konferencije i video-pozive. Usput ćemo izbacivati dijeliće tehnologije i time financirati finalni proizvod. Kad uvjeti na površini postanu toliko ekstremni za izlaske, a dok je sva populacija još uvijek na životu, lansirat ćemo tehnologiju koja omogućuje druženje bez napuštanja doma, posao i nastavu. Milijarde koje zaradimo na tom projektu uložiti ćemo u ubrzano koloniziranje najbližeg planeta na kojem je život moguć“, završio je organizator sastanka i zadovoljno se zavalio u svoj naslonjač.
„A što ako nitko ne preživi do tada?“, upita najmlađi sudionik sastanka ono što je i drugima proletjelo kroz misli.
„Sinko… Bez brige, ljudi su poput žohara – uvijek netko preživi.“
Autor: Ivana Kršić