Smatrat ću uspjehom ako jedan posto čitatelja stigne do kraja ovog mastodontskog eseja o Zvjezdanim Ratovima. Vjerojatno će biti zanimljiv samo nekolicini okorjelih fanova voljnih čitati naklapanja jednog razočaranog ljubitelja franšize koji filmove prequel trilogije smatra djelima ogromnog potencijala i vrlo mlake realizacije. Cilj ovog teksta je to ponuditi bolju alternativu – to jest dati kvalitetniji prijedlog scenarija za ta tri filma, zaobići rupe u radnji i manjkavu karakterizaciju likova te omogućiti trilogiji da bude ono što je oduvijek trebala i mogla biti: epska svemirska priča o političkom padu Republike i moralnom padu Anakina Skywalkera.
Premisa je jednostavna: moja verzija, baš kao i tri originalna filma, mora sadržavati iste likove i istu radnju s istim početnim i završnim točkama. Nema novih likova, novih moći ili novih koncepata koji bi iz temelja promijenili premisu originalnih filmova. Želimo ostvariti promjenu nabolje isključivo unutar gabarita koje je postavio redatelj George Lucas. Uz obaveznu – i pomalo očitu – napomenu da ovaj tekst pretpostavlja da ste pogledali filmove o kojima govorimo; jer ako niste, bit ćete zatrpani spojlerima i detaljnom analizom vama nepoznate radnje i likova.
Krenimo od likova. Dok su se originalni filmovi vrtjeli oko Anakina i Obi-Wana, naša priča imat će nešto širi fokus s četiri glavna junaka, redom:
1) Anakin – je sličan svom pandanu iz originalnih filmova. Mladi i nabrijani heroj velikog talenta i potencijala koji malo-pomalo gubi povjerenje u Republiku i Jedije, na kraju kulminirajući njegovim padom na Tamnu stranu. Više nije Izabrani (Chosen One) –to proročanstvo ovdje ne postoji. Ionako je samo stavljalo dodatni teret na Anakina, bez da je ičim bitnim pridonosilo radnji. Njegov lik funkcionira sasvim dobro i bez toga.
2) Dooku – je i dalje Jedi apostat te vođa separatista koji se žele odcijepiti od Republike, no tu ujedno i prestaje svaka sličnost s njegovim filmskim predloškom. Naš Dooku bit će pomalo megalomanski, no vrlo karizmatičan te plemenit idealist koji je poveo rat iz iskrenih motiva reforme stare, ustrajale i neefikasne Republike. Također, ovdje nije Sith i nije pod Palpatineovim utjecajem. U originalnim filmovima Dooku se pokorava Palpatineu, što nema nikakvog smisla. Niti bi netko toliko ponosit pristao biti običan poslušnik, niti Dooku i na jedan način ikako ovisi o Palpatineu. Štoviše, Palpatine puno više ovisi o Dooku, čija karizma i popularnost drži sve separatiste kao okupu. Dooku već drži sve konce moći u svojim rukama – i slušanjem Palpatinea ne postiže apsolutno ništa.
3) Palpatine – kao i u originalnim filmovima, on je i ovdje ambiciozni političar te kasnije kancelar; prikriveni Sith s imperijalnim ambicijama. No ima znatno teži zadatak. Držim da je u filmovima Palp zapravo imao prelagan posao: s jedne strane on je tajni vođa separatista, s Dookuom kao poslušnom marionetom na koncu. S druge strane, on je i kancelar koji pod svojom komandom ima genetski modificirane klonove koji će na njegov mig, bilo kada i u bilo kojim okolnostima, smjesta pobiti Jedije, njegovu glavnu prepreku na putu prema ostvarenju diktatorskih težnji. U mojoj verziji Palp neće imati ni jedno ni drugo, već će morati koristi vlastitu pamet i lukavost kako bi manipulirao Jedijima, senatorima i klonovima te tako realizirao svoje planove. I to će ga činiti zlikovcem znatno vrjednijim poštovanja.
Ipak, pošto Palpu moramo dati barem neki utjecaj na događaje mimo njegove direktne kontrole, zadržat ćemo Dartha Maula kao njegovog naučnika i agenta iz sjene. Ciljana prijetnja nekom senatoru ili potajno ubojstvo nekog Jedija koji je previše otkrio mogu itekako koristiti Palpovim planovima – i to je uloga koju Maul može ispuniti.
4) Obi-Wan – kao Anakinov mentor i kasnije najbolji prijatelj. Kao i njegov drug, tako i Obi-Wan polako postaje svjestan zastarjelosti i samodopadnosti Jedi ideologije – no za razliku od Anakina, vjeruje u reformu iznutra kao optimalno rješenje. Kroz radnju možemo suprotstavljati stavove njih dvojice i pokazati njihove slične dijagnoze stanja no dijametralno različita predložena rješenja. Dok Anakin gubi vjeru u instituciju Jedi Reda, Obi-Wan ih i dalje smatra nužnima za funkcioniranje galaksije. Nijedan od njih nije ni posve u pravu ni posve u krivu – svaki prezentira svoju stranu istine i pokazuje rupe u razmišljanju ovog drugog.
Uz njih, zadržat ćemo i određene sekundarne likove, poput Padme – senatorice i Anakinove žene; Maula – koji obavlja prljave poslove za svog gazdu Palpa, Yodu – koji je ikoničan lik i utjelovljenje svih vrlina i mana Jedi Reda, te klona (nazovimo ga Rex, po liku iz animirane serije Clone Wars) – jer nam treba neki klon kako bi nam približio točku gledišta te bitne skupine.
Kao i Lucasova verzija, tako i radnja mog prvog filma počinje kronološki nekoliko godina prije radnje drugog. U centru zbivanja opet je sukob između dvije članice Republike: planeta Nabooa i Trgovačke Federacije, čije rastuće napetosti malo pomalo eskaliraju prema otvorenom ratu. Prva velika promjena dolazi odmah na početku: Qui-Gon Jinn više ne postoji kao lik, i njegovu ulogu u potpunosti preuzima Obi-Wan Kenobi. Qui-Gon ničime posebno nije pridonio ni radnji ni razvoju likova u prvoj trilogiji (šteta, jer je apsolutno mogao da su scenaristi bili imalo vještiji) – i najjednostavnije je samo ga izrezati i dobiveno vrijeme posvetiti razvoju drugih, bitnijih likova. Dok rat polako vrije, promatramo sve glavne aktere kako polako čine svoje prve poteze.
Galaktička Republika, kao glavni politički entitet – reagira tromo i loše. Umjesto da obuzda svoje dvije članice, ona gubi vrijeme u beskonačnim prepucavanjima, birokratskim zavrzlamama i zakulisnim igrama. Vidimo, primjerice, kako se predstavnici Nabooa i Trgovačke Federacije prepiru po Senatu, optužujući ove druge za izbijanje sukoba. Vidimo kako oboje okupljaju svoje saveznike u političkoj areni – koji više gledaju kako izvući nekakvu osobnu korist iz eskalirajućeg sukoba negoli kako ga okončati. Vidimo tajne i javne dogovore, ucjene i podmićivanja. Vidimo senatore kako na svoju političku karijeru gledaju manje kao na služenje narodu članice koja ga je izabrala, a više kao na poligon za vlastito bogaćenje. Vidimo demagogiju i populizam najgore vrste. Ukratko – vidimo kako Republika nimalo ne funkcionira ni u mirnodopskim uvjetima, a kamoli u vrijeme krize. Povijesno gledano, kod velikih multikulturalnih političkih institucija uvijek postoji vjerojatnost da će se raspasti po etničkim ili religijskim linijama: i to je upravo ono što se događa našoj Republici.
Takvo stanje koristi perspektivni političar Palpatine, namećući sebe kao jedan od rijetkih glasova razuma u Senatu. Palp tako poziva na mir, priča o demokraciji i suradnji kao temeljima Republike, poziva na zajedništvo i prekid sukoba i okuplja oko sebe rastuću frakciju dobronamjernih političara kojima je dosta ovakvog stanja – jezgru kasnijih separatista. Kao jednu od solucija Palp predlaže osnivanje Republičke armije – koja za razliku od vojski članica neće služiti nikome doli Republici samoj. Palp predstavlja svoju ideju kao prvu od mnogih osmišljenu od ojačaju identitet i osjećaj zajedništva u Republici. I iako uspijeva okupiti određenu podršku ostalih senatora – ona nije ni izbliza dovoljna da osigura natpolovičnu većinu. Korisno je odmah u startu uspostaviti Palpa kao vještog i prodornog antagonista, koji se lako snalazi u političkim igrama te koristi svoju inteligenciju i karizmu kako bi prikupio podršku i progurao svoje ideje. Nasuprot tome, Palpovo upravljanje separatistima iz sjene (što je samo po sebi nonsens. Zašto bi pobogu Nute Gunray i ostali separatisti uopće slušali naredbe misterioznog holograma?) kakvo vidimo u originalnim filmovima, tu ideju jednostavno ne dočarava.
U međuvremenu, Jedi Red također se nalazi u stanju spiritualnog i društvenog propadanja. Ljudska povijest prepuna je religijskih institucija koje su se prolaskom vremena počele udaljavati od svoje izvorne duhovne funkcije i ogrizle u isprazne rituale i posve svjetovne poroke (novac, moć i vlast, politički utjecaj…). Nešto slično dogodilo se i Jedijima u mojoj verziji priče. Nekoć davno oni su možda i bili mudri spiritualisti poštovani po cijeloj galaksiji zbog svoje prosvjećenosti i borilačkih vještina, no u današnje doba više nisu ni sjena toga. Nisu postali pokvareni ili korumpirani, ne. No svakako jesu zaostali i arhaični, posve neprilagođeni suvremenom dobu unutar kojeg operiraju. Dok su nekad pomagali ljudima i bili zaštitnici Republike – danas su izolirana organizacija koja se bavi prvenstveno sama sobom i svojim ispraznim tradicijama. Inertna i spora priroda Reda manifestira se i u njihovoj reakciji na novonastalu političku krizu, prema kojoj se ponašaju kao da ih se uopće ne tiče. Iako imaju osigurano mjesto u Senatu, oni u raspravama uopće ne sudjeluju (možda čak ni ne dolaze na njih). Jednostavno ih nije briga ni za što izvan zidina njihovog hrama.
Naravno, nijedna toliko velika organizacija nije monolitni blok – pa tako ni Jediji. Određen broj njih i dalje vjeruje u izvornu zadaću Jedija i zalažu se za drukčiju ulogu Reda u politici i društvu. Među njima nalaze se i naši glavni protagonisti – Obi-Wan i Dooku. Imamo jednu ili dvije scene koje uspostavljaju ideološku i osobnu bliskost njih dvojice: jednog mladog i tek novopečenog Jedija, a drugog starog i iskusnog člana Jedi Vijeća – njihovog najvišeg tijela. Dooku vidi sukob između Nabooa i Trgovaca kao izvrsnu priliku da Jediji prestanu s izolacionističkim tradicionalizmom i ponovno počinju djelovati kao zaštitnici galaksije. Na kraju, na njegov nagovor Vijeće konačno popusti i šalje Obi-Wana i njegovog padawana Anakina kao Jedi predstavnike za zadaćom da izvide situaciju i riješe sukob ako mogu. Za Dookua ovo jedva da i ima smisla – umjesto tima iskusnih Jedi diplomata Vijeće je odlučilo poslati jednog neiskusnog Jedija i njegovog padawana. No svaka pobjeda, ma koliko mala bila – i dalje je korak u dobrom smjeru. Dooku je zasad zadovoljan.
Ovdje je ključno prikazati sve mane Jedija i Republike u njihovom punom „sjaju“, te na taj način demonstrirati kako su separatisti i te kako imali dobre razloge za svoju buduću pobunu. Umjesto banalne moralne dihotomije dobra Republika vs zli separatisti ovdje vidimo kako obje strane imaju legitimne razloge činiti to što čine. Republiku čine kako plemeniti wannabe reformatori tako i iskvareni birokrati i političari. Separatisti se sastoji od idealista jednako koliko i od oportunista, sklepanih zajedno u labavu koaliciju baziranu isključivo na zajedničkom interesu odcjepljenja od Republike. Mnogo veći emocionalni efekt postiže se promatranjem kvalitetnih ljudi s valjanim motivacijama kako malo pomalo podliježu svojim unutarnjim demonima i tonu u propast, negoli ljudi pokvarenih od početka kako čine zle stvari.
I svim očekivanjem usprkos, mladi Obi-Wan nekako nadmašuje sva očekivanja i uspješno posreduje u okončanju sukoba. Krvav rat, s tisućama mrtvih i rastućom mržnjom između dvaju frakcija – zaustavljen je prije nego što se stigao razmahati, a jednu od ključnih uloga odigrao je onaj za koga nitko, pa ni Jedi Vijeće koje ga je tamo poslalo, nije očekivalo bogzna što. I dok Trgovci i Naboo vidaju rane, Anakin je jako impresioniran svojim mentorom, njegovom požrtvovnošću i spremnošću da čini herojska djela (poput prekidanja rata). Nekoliko godina kasnije, kada si Anakin odabire prezime Skywalker („onaj koji hoda nebom“), imat će upravo Obi-Wana na umu. I on će htjeti biti, baš kao i njegov mentor, netko tko će hodati nebom (to jest, putovati po galaksiji) i biti agent u službi onog dobrog i plemenitog. „Skywalker“ je herojsko ime, i nije na odmet imati ovakvu malu priču koja pokazuje kako je Anakin do njega došao.
Na svog štićenika ponosan je i Dooku, no uskoro doživljava hladan tuš. On je, naime, smatrao da bi Obi-Wanova misija trebala biti tek prva u nizu, jedna od nebrojeno mnogih kojim će Jediji utabati novi put kojim bi odsad trebali ići: ne više kao samodostatni izolacionisti već kao aktivni zaštitnici Republike. Međutim, Jedi Vijeće ima drukčije gledište. Niti su posebno ponosni na Obi-Wanov uspjeh, niti mu pridaju neku veliku važnost, a najmanje od svega planiraju druge misije na istom principu.
Ionako indisponiranom Dooku-u ovo je kap koja je prelila čašu. Konačno prelama i jednom za svagda odluči napustiti Red, povlačeći za sobom još nekolicinu istaknutih istomišljenika Jedija, razočaranih mlitavošću i zaostalošću Vijeća. Godinama kasnije, tijekom građanskog rata – oni će se boriti na suprotnim stranama.
Nisu svi reformatorski nastrojeni Jediji izašli iz Reda, dapače. Mnogi od njih, uključujući i Obi-Wana, odlučili su ostati i pokušati postići promjenu iznutra. Koliko god bili razočarani u Red, i dalje vjeruju da on nema alternativu i da je potreban galaksiji. Žele svojim primjerom pokazati da njihov red može i želi bolje. Kao jedan od njihovih novih neformalnih vođa nameće se upravo Obi-Wan, čija mu je uspješna misija izdigla ugled među njegovim istomišljenicima. Obi-Wan i Dooku opraštaju se po posljednji put. Ne slažu se s pristupom onog drugog, no obostrano si poštuju odluku i prijateljski si zažele sreću pri rastanku. Životni će ih putevi odvesti u potpuno različitim smjerovima: Dooku će postati karizmatični vođa separatista, dok će Obi-Wan polako napredovati u jedijevskoj hijerarhiji i pokušati mijenjati Red iznutra.
Uspješno okončanje rata podiglo je ugled još jednom od naših glavnih protagonista. Dok se većina ostalih senatora pokazala kao lako manipulativna i sklona tribalističkim podjelama, Palp je od početka figurirao kao pristaša Republike i demokracije, sklon reformama i rješavanju nagomilanih problema. Na valu novopečene popularnosti on biva izabran za novog kancelara, ne malim dijelom zahvaljujući glasovima reformistički nastrojenih senatora. Kao svoj prvi akt Palp ponovno predlaže osnivanje državne vojske, koja će se izdignuti iznad frakcionalnih podjela i biti odana samo Republici. Pošto su sve članice, potresene nedavnim ratom, i dalje relativno nepovjerljive jedne prema drugoj – Palp predlaže da vojsku čine isključivo klonovi jednog čovjeka, vojnika iz neutralnog planeta odabranog prema svojim visokim kognitivnim i fizičkim predispozicijama. Nova republička vojska, tvrdi on, bit će oslobođena vjernosti onom ili ovom planetu i služit će da spriječi buduće ratove poput onog između Nabooa i Trgovaca. Palpov prijedlog lako prolazi i on nalaže početak kloniranja. Prvi klonovi/vojnici bit će spremni za nekoliko godina – no jednom kad budu u pogonu, bit će sila kojoj će malo tko moći odoljeti.
Jedan od ključnih momenata cijele trilogije – osnivanje vojske klonova – u originalnim je filmovima strahovito loše riješeno. Kompletna vojska, najmoćnija sila u cijeloj galaksiji, naručena je bez znanja Senata i Jedija, navodno od strane osobe koja je poginula baš nekako u to doba, a čovjek kojeg su klonirali je sumnjivi lovac na glave upitne lojalnosti. Sve ovo bi trebalo oglasiti toliko zvona za alarm da ni Yodi, ni Jedijima ni Senatu – nikad ne bi palo na pamet koristiti toliku jaku vojsku stvorenu u takvim dubioznim okolnostima. Moja klonovska vojska stvorena je javno, na nalog kancelara nakon suglasnosti Senata. Kloniranje se odvijalo pod budnim okom republičkih znanstvenika, tako da Palp više nema deus-ex-machina alat zvan „Naredba 66“ kojim klonovima genetski ispranog mozga naređuje ubojstvo svih Jedija. Ovdje će Palp morati koristiti svoju pamet i lukavost kako bi postepeno okrenuo Jedije i klonove jedne protiv drugih umjesto oslanjanja na jeftine tehnološke trikove koje su Jediji, da su imali imalo pameti, trebali prozreti već u startu.
Tome usprkos, formiranje vojske klonova definitivno je pametan potez za Palpa. Zašto? Jer su sve dosad upravo Jediji bila najveća i najbolje organizirana vojna sila u galaksiji, i upravo su oni ti koji će se posve sigurno i posve žestoko oduprijeti svakom Sithu na kancelarskoj (ili kasnije diktatorskoj) poziciji. Osnutkom klonovske armije u jednadžbu ulazi još jedna vojna sila, snage usporedive s jedijskom. Ako Palp uspije pridobiti klonove na svoju stranu, ima velike šanse za uspjeh čak i ako ga Jediji prozru i pokušaju svrgnuti.
I tako završava naš prvi film: svi protagonisti stigli su u odličnu početnu poziciju za daljnje djelovanje u preostala dva filma. Obi-Wan je obavio odličan posao u svojoj misiji, i kroz daljnju radnju on će polako postajati jedan od najvažnijih figura u Redu. Anakin je oduševljen svojim mentorom i želi koračati njegovim stopama, štititi galaksiju i činiti dobra djela. Sam Jedi Red je potresen odlaskom Dookua i njegovih istomišljenika – i konačno počinju razmišljati o prijeko potrebnim promjenama (jer Jediji nisu namjerno tromi i svjesno zaostali. Nenadan Dookuov odlazak dovoljno ih je šokirao da se mic po mic počinju reformirati, iako je ta reforma spora i mučna). Dooku je pak, izgubio vjeru u postojeći sustav i okrenuo se izgradnji koalicije između bivših Jedija, senatora, političara i drugih moćnih figura koji dijele njegovu želje za novom, boljom Republikom i Jedijima. Palp je zasjeo na čelnu poziciju u Republici, i to će mu omogućiti da brže i lakše kuje svoje imperijalističke planove. Klonovi će, za par godina postati relevantna vojna sila, spremna da mijenja sudbinu galaksije. Nekoliko godina od sad, svaki od njih imat će svoju ulogu u događajima koji će uslijediti.
Godine su prošle, i radnja drugog filma spremna je za početak. Naši protagonisti nisu ih proveli vrteći palčevima, već su u međuvremenu napredovali svatko u svojoj namjeri. Krenimo od Senata, kojim i dalje drma kancelar Palpatine, držeći uzde vlasti u svojim rukama jače nego ikad prije. Smjesa karizme i populizma učinila ga je vrlo popularnim među biračima. A vještina manevriranja među političkim spletkama, spremnost na klijentelističke pogodbe i njegova zapaljiva retorika osigurale su mu trajnu većinu među senatorima. Recentna je ljudska povijest puna autoritarnih populista, izabranih u demokratskim društvima no čija želja za totalitarnom moći demokraciju podriva iznutra. Palp nije ni prvi ni zadnji, samo pametniji i lukaviji od većine.
Njegovi originalni saveznici, reformatori, prilično su razočarani pošto obećanih promjena nema na vidiku; i sve se više okreću protiv njega. Palp, sa svoje strane, koristi agresivnu retoriku protiv njih – prikazujući ih kao sabotere Republike i protivnike stabilnosti koju on simbolizira. Njegove politike su duboko populističke, smišljene tako da donesu malo rezultata, no puno PR poena. Možda je otpustio nekoliko korumpiranih činovnika ili povećao plaće za koji postotak, ignorirajući kritike o prevelikom zaduživanju. Sistemske probleme Republike – poput manjka jedinstva, sporosti i neefikasnosti u procesu donošenja odluka, frakcionalističke borbe u Senatu, raširenu korupciju i drugo – on ne rješava niti pokušava riješiti. To bi ga učinilo nepopularnim i stvorilo mu brojne neprijatelje, a to Palp nikako ne želi. Osim toga, upotrebljava dosta zapaljiv i militantan rječnik, smišljen da se svidi masama, ljudima koji sve gledaju na relaciji crno-bijelo i prije svega – klonovima. Palp je svjestan da će kad-tad morati koristiti klonove protiv Jedija, i odmah počinje manipulirati njima, koristeći vojničke termine poput „borbe protiv neprijatelja“, „rat protiv Republike“, „izdaja i sabotaža“ i drugo. Klonovi, odgojeni i trenirani po strogim militantnim principima, polako u Palpa počinju gledati kao u svog čovjeka.
Razočarani u Palpa, reformatorski nastrojeni senatori okreću novoj zvijezdi na političkom nebu – razvojačenom Jediju Dooku-u. Otkad je napustio Red, posvetio se politici i ušao u Senat kao izabrani predstavnik svog planeta. Brzo je oko sebe počeo okupljati nezadovoljne političare, biznismene, vladare i utjecajne ljude željne promjene, kao i brojne oportuniste koji u njegovom novom pokretu vide šansu za vlastito bogaćenje. Dookuova retorika je pak, prepuna kritike Republike kao i Jedija, organizacije čiju je trulost imao prilike iznutra spoznati kroz decenije provedene u Redu. Reformatori se brzo okupljaju oko svog novog lidera, a njegov utjecaj u Senatu postojano raste.
Ako je Dooku novopečeni senatski celebrity broj jedan, onda zastupnica Padme Amidala ne zaostaje mnogo za njim. Novoizabrana senatorica s Nabooa još se uvijek sjeća rata protiv Trgovačke Federacije, huškačke retorike i „oni protiv nas“ mentaliteta. Stoga ju zabrinjava rastuća polarizacija koju vidi u Senatu i nemogućnost dviju strana da uopće i sagledaju perspektivu one druge, a kamoli surađuju s njom na bitnim pitanjima (kad smo već kod toga – ako nekog zanima kako izgleda duopol u parlamentu s krajnje polariziranim nasuprotnim stranama: dovoljno je baciti oko na suvremenu američku politiku). I dok reformatori s jedne te statusquo-ovci s druge strane na svakoj sjednici glasaju prema političkoj lojalnosti – Padme glasa iz uvjerenja, podržavajući čas jedne, a čas druge – ovisno o prilici. Ona i mala joj naklonjena skupina senatora često budu jezičac na vagi, što joj daje određenu količinu moći u utjecaja u senatskim redovima. Padme je borbena idealistica – i nada se iskoristiti tu moć da razbije duopol u Senatu i natjera senatore na međusobnu suradnju za dobrobit Republike. Jedino jaka a ne razjedinjena Republika, drži Padme – može spriječiti nove ratove poput onoga koji je pogodio njen planet prije samo nekoliko godina.
Određenu transformaciju prošli su i sami Jedi Red. Djelomično zbog utjecaja Obi-Wana i ostalih progresivaca, a djelomično zbog šoka što su ih Dooku i društvo napustili, Jediji su se konačno trgnuli i barem počeli pokušavati ispravljati svoje propuste. Trude se biti otvoreni prema kancelaru, senatorima i društvu općenito; čak su nekoliko puta i prisustvovali senatskim sjednicama. Naravno, ne očekujemo drastičnu promjenu preko noći – Jediji su i dalje tradicionalistička organizacija usmjerena prvenstveno na samu sebe – no neki pozitivni pomaci ipak su vidljivi. Obi-Wan, kao jedan od vodećih progresivaca, sada je član Jedi Vijeća i ima dobru reputaciju među ostalim vijećnicima. Reforma Jedija, iako dalekosežna, izgleda sasvim moguće. Ključno je ne prikazati Jedije kao okorjele tradicionaliste i reakcionare, inače će publika izgubiti sve simpatije prema njima. Dok smo u prvom filmu vidjeli sve negativne strane Reda: autarkičnost, izolacionizam, robovanje besmislenim tradicijama i drugo; ovdje pak vidimo i drugu stranu medalje, neke razloge zašto Jediji, takvi kakvi jesu, ipak zaslužuju neku dozu respekta od gledatelja i drugih likova. Vidimo kako su u suštini dobri ljudi, iako zalutali na potpuno krivi put. Prikazat ćemo ih kao sposobne učiti na vlastitim greškama, kao voljne i željne promjene, koliko god ona spora bila.
I dok se Obi-Wan uspješno uzdizao u jedijevskoj hijerarhiji, ni njegov (sad već bivši) padawan Anakin ne kaska mnogo. Promoviran u Jedi viteza, on je poznat nadugo i naširoko po cijelom Redu: kako po izvanserijskom talentu i sposobnostima, tako i po nepromišljenosti te naglosti. Iako je jedva izašao iz puberteta, Anakin (sada s prezimenom Skywalker) već važi za jednog od najvještijih mačevalaca među Jedijima – možemo primjerice ubaciti scenu gdje on i Obi-Wan treniraju dvoboje i prikazani su kao približno jednako vješti. Scena također služi i za utvrđivanje njihove bliskosti i prijateljstva, koje se nastavilo i nakon Anakinove promocije u viteza. Obi-Wan bio je vrlo mlad kad mu uzeo Anakina za padawana, tek nekoliko godina stariji od potonjeg; te se prema njemu ponaša manje kao mudri mentor, a više kao stariji brat. Osim što je iznimno vješt u mačevanju i uporabi Sile, Anakin je i temperamentni dobričina koji Jedije vidi kao najbolju šansu da pridonese dobrobiti svijeta. Vidimo kako je samopouzdan i karizmatičan, i to ga skupa s fenomenalnim sposobnostima čini vrlo popularnim među vlastitim vršnjacima. Vidimo kako mu je put do vrha Jedi hijerarhije praktički zagarantiran kroz koje desetljeće ili dva. Te naposljetku, vidimo i njegove naglašene mane: Anakin je nestrpljiv i nagao, nemajući sluha za postepeni napredak i dugoročno planiranje. Kad vidi problem, želi ga riješiti odmah i sada – bez suvišnog okolišanja. Možda vlastiti streloviti uspon vidi kao paradigmu po kojoj bi svijet i inače trebao funkcionirati. Uz to, također pokazuje vrlo dobronamjeran, no usto i prilično rigidan te nerafiniran moralni kompas, dijeleći ljude na čisto dobre i iskonski zle. I dok ga takav stav čini efikasnim u borbi protiv kriminalaca koje lovi tijekom svog jedijevskog posla – on će se pokazati kontraproduktivnim u kasnijim nijansiranijim okolnostima senatske politike i građanskog rata, gdje nijedna od strana neće biti ni potpuno bijela ni potpuno crna.
Anakina odmah želimo pokazati kao nekoga s plemenitim i vrijednim karakterom, no ujedno i podložnog značajnim nedostacima. Njegov kasniji pad na Tamnu stranu mora biti emocionalno snažan, a da bi to postigli, Anakina moramo odmah razraditi kao lika i uvjeriti gledatelje da ga razumiju i suosjećaju s njim. Originalni filmovi rade grešku ne investirajući dovoljno vremena u izgradnju njegova karaktera; a i ono malo što vidimo prikazuje ga kao nezrelog cmizdravca, a ne poštovanja vrijednog mladog Jedija. Naš će Anakin biti odmah pokazan kao sposoban i pošten, no također i s manama koje predstavljaju klice njegove kasnije propasti.
Recimo da je uvodni dio filma gotov: prolazimo kroz trenutne situacije svih glavnih likova te gledamo Obi-Wana i Anakina kako se druže, treniraju zajedno i usput raspravljaju o Republici i Jedijima. Pozornica je postavljena i zaplet može početi.
Kao i u originalnim filmovima, i ovdje radnja počinje prijetnjama Padme: mladoj političkoj zvijezdi u usponu. Iza njih se stoji Palp, već (kako kasnije doznajemo) radikali nebitni u široj slici, no posljedica je jednaka: Jedi Vijeće šalje Obi-Wana i Anakina da štite Padme dok ne istraga ne provede. Jediji su napola svjesni da ih je njihov izolacionizam odvojio od hektičnih društvenih zbivanja po Republici i ovakvim se djelima nastoje približiti bitnim političkim akterima. Njih dvojica stižu i provode vrijeme čuvajući senatoricu i vodeći političke rasprave s njom. Anakin je, očekivano, Palpov fan – privlače ga njegova odlučnost i karizma. Padme, s druge strane, je znatno skeptičnija i upravo pokušava progurati zakon koji ograničava moći kancelara i prebacuje ga natrag na parlament: i to na običnu nego na dvotrećinsku većinu. Radi se o očajničkom potezu koji vjerojatno neće proći, Padme je svjesna – no mora nešto poduzeti protiv rastuće polarizacije u Senatu. Ako je za donošenja bitnih odluka potreban dvotrećinski konsenzus – možda će dvije strane biti prisiljene na bolju suradnju.
No raspravama usprkos, Obi-Wan ne može ne primijetiti rastuće iskre na relaciji Anakin-Padme. Politički se možda razilaze: no oboje su mladi, lijepi, prodorni i pametni te uživaju u društvu ovog drugog. Te uz to, kao jak Jedi s iskustvom, on lako može osjetiti emocije privlačnosti koje naprosto pršte iz dvoje mladih zaljubljenih.
Ovo je prvo mjesto gdje se Obi-Wanov lik nalazi u dilemi. S jedne strane – on bi morao prijaviti Anakina Jedi Vijeću – jedijevski kod jasno zabranjuje romantične odnose i Anakin ga svjesno i očito krši. Obi-Wan, kao legalist i netko tko vjeruje u Jedije – osjeća se obaveznim nešto poduzeti. No s druge strane, također mu je drago vidjeti svog najboljeg prijatelja sretnim. Uz to, zabranjivanje ljubavnih odnosa nikad nije imalo smisla Obi-Wanu. Upravo su takve stare i arhaične tradicije razlog zašto smatra da je Jedijima potrebna temeljita reforma. Slijediti jedan besmisleni i glupi propis koji ljude bezrazložno čini nesretnima – za njega nema nikakve logike. Stoga naposljetku ipak odlučuje prešutjeti Anakinovu aferu. Ovakvi momenti, žalosno malobrojni u originalnim filmovima, daju dubinu glavnim likovima i približavaju ih gledateljima. Dodatni benefit je razrada odnosa između Padme i Anakina, koja je u originalnoj „Fantomskoj prijetnji“ bila blago rečeno loša. Bazirati romansu na susretu koji se dogodio kad je on imao 9, a ona 14 godina – i pokazati ih kao sudbonosne ljubavnike… Ne drži vodu, niti malo. U mojoj verziji Anakin i Padme su oboje mladi odrasli ljudi privučeni karakterom i izgledom onog drugog.
Boraveći blizu Padme, Anakin se susreće i s ostalim bitnim političkim figurama: poput Dookua i samog kancelara. Palp i Anakin se brzo sprijateljuju: uviđaju da dijele poglede na mnogo bitnih stvari. U ovom trenutku Palp još nema nikakvih grandioznih planova za Anakina: eventualno na njega gleda kao na pijuna kojim će destabilizirati Jedi Red. Palp Anakinu ne priča o Sithima legendi o Darth Plaegusu i sličnim glupostima, već o svojim velikim planovima za promjenu Republike. Govori o brojnim reformama koje nije uspio provesti jer nije imao dovoljnu potporu u Senatu. Suptilno implicira kako bi s većim ovlastima mogao više postići. Na Anakinovo iznenađenje, Palp o Padme govori vrlo pozitivno, opisujući je kao perspektivnu mladu senatoricu koja mu se, istina, protivi po nekim pitanjima – no čije su pamet i entuzijazam hvalevrijedne odlike na kojima Palp planira graditi novu i bolju Republiku. U ovom trenutku, a i mnogo kasnije – nama gledateljima još nije jasno je li Palp dobronamjerni (iako pomalo vlastohlepni) lider koji iskreno hvali svoju političku protivnicu ili manipulator koji se uvlači pod kožu povodljivom mladcu hvaleći mu curu. Anakin misli da je ovo prvo, gledateljima je u retrospektivi očito da se ipak radi o potonjem.
Jedna velika promjena u odnosu na prvi film tiče se izgleda Senata: u njemu se posvuda nalaze klonovi. Trojica njih prate Palpa kao tjelesni čuvari, možemo ih vidjeti na senatskim hodnicima i sjednicama kako pružaju kao osiguranje. I dok Palp ovo pokazuje kao sigurnosnu mjeru predostrožnosti, njegovi protivnici na to gledaju samo kao na još jedan dokaz njegove sklonosti militantizmu. Pravi motiv mu je, pak, postepeno davati što veću moć klonovima kako bi ga oni u ključnom trenutku podržali ukoliko se Jediji okrenu protiv njega.
U međuvremenu, oštra retorika uz senatskih klupa očito se prelila i izvan zgrade parlamenta. Nekoliko utjecajnih reformatora ubijeno je – a njihove rane nalikuju onima nastalim svjetlosnim mačem. I dok su Dooku i društvo bijesni i traže krivca i okrivljuju Jedije (tko drugi uopće ima svjetlosne mačeve), njihovi politički protivnici nonšalantno izmjenjuju doskočice kako su se reformatori okrenuli sami protiv sebe: nekoliko reformatora su naime bivši Jediji otišli skupa s Dookuom. I dok situacija u Senatu eskalira, vidimo kako se planeti ubijenih senatora rapidno okreću protiv Republike. Možemo, recimo, ubaciti koju scenu kako je neka republička ambasada zapaljena ili kako su republički konzuli napadnuti ili protjerani. Klonovi, kao novoformirana republička vojska – također su česte mete omalovažavanja ili čak zasjeda. Ovdje prvi puta uočavamo reformatorska rogoborenja kako je Republika očito fundamentalno nesposobna i za kakvu reformu, te je stoga možda i najbolje odcijepiti se od nje: zato se oni sve više počinju nazivati separatistima. I dok Palp potajno uživa u nastalom kaosu, Padme je jedina koja ostaje hladne glave. Predlaže istragu koja će hitno utvrditi krivca iza smrti reformatora – a kao glavnog voditelja istrage predlaže Obi-Wana: jednog koji uživa visok ugled među Republikom i Jedijima, a opet Dookuovog prijatelja koji će biti prihvatljiv reformatorsko-separatističkoj frakciji. Klonovi nisu zadovoljni – dok su smrti senatora u središtu pažnje, njihovi napadnuti u ubijeni drugovi nikome nisu zanimljivi osim Palpu (koji se, ponavljam, želi što više slizati s klonovima).
Prijedlog prolazi u Senatu, a naš novopečeni istražitelj brzo se baca na posao. Kao kompromisno rješenje smišljeno da ad hoc spriječi građanski rat, Obi-Wan je svjestan koliko je breme očekivanja na njemu. Posjećuje mjesta zločina, razgovara s prijateljima i protivnicima ubijenih i pokušava zaključiti koji bi bio motiv iza serije ubojstava. Njihov politički utjecaj bio bi očiti odgovor, no Obi-Wanu nešto ne štima. Senatori možda i jesu pokvarenjaci i gadovi – no nikad nisu bili ubojice. Eliminacija političkih suparnika nikad se nije dogodila u republičkoj povijesti, pogotovo ne u ovim razmjerima. Muči ga i oružje ubojstava – koja su očito počinjena ili svjetlosnim mačem ili nečime vrlo nalik. Ali tko bi ih počinio – bivši Jediji među separatistima nisu imali razloga napasti svoje drugove. A njegovi kolege Jediji možda i jesu tromi i zastarjeli – tko to zna bolje od njega samog – no u osnovi su spiritualni učenjaci, a ne hladnokrvni egzekutori. No osim tih dviju skupina – on ne poznaje nikoga tko je ovladao teškim i zahtjevnim umijećem borbe svjetlosnim mačevima. Obi-Wan je zbunjen i njegova istraga tapka u mraku.
U međuvremenu, prijetnja Padme je otklonjena – a ona i Anakin se nastavljaju potajno viđati. On nastavlja komunicirati s Obi-Wanom i razgovara o istrazi ovog potonjeg – no Anakin ima sve negativniji stav prema separatistima. Malo iz vlastitih zaštitničkih poriva prema Padme, a malo pod utjecajem Palpatinea – on je uvjeren da je nalogodavac prijetnji separatistička frakcija unutar Senata. Iako bi razumnija analiza dokaza upućivala na suprotan zaključak, Anakin je spreman vjerovati u ono najgore o suprotnoj strani i podliježe vlastitim predrasudama. Njegov crno-bijeli pogled na svijet već je Dookua i društvo strpao u „crnu“ kategoriju – i ništa ga više ne može odgovoriti od takvog stava. Također gledamo i klonove kako sve više negoduju i razvijaju rastući animozitet nauštrb separatista. Tako će se neki od njih i povezati s Anakinom, kao jednim od rijetkih Jedija koji se slaže s njima u agresivnoj retorici prema separatistima.
Tragedija Anakina jest, u biti, kako se on zapravo u puno toga slaže sa separatistima. Republika po njemu jest zastarjela i neefikasna, te joj je potrebna temeljita reforma. Rastući separatistički militarizam paralela je sve oštrijem stavu koji druga strana – primjerice Anakin i njegov novi idol Palpatine – i sama ima. Ovdje vidimo prvi tip opasne predrasude: Anakin, iako ne zna ništa o separatistima (nikad nijednog nije dublje upoznao) automatski im, iz neznanja i straha, pripisuje sve najgore osobine.
Daleko od senatskih klupa, vidimo Dookua kako pomaže Obi-Wanu i surađuje s njim oko istrage. Dinamika između njih dvojice se promijenila otkad su se zadnji put vidjeli: oni više nisu mudri Jedi učitelj i njegov mladi perspektivni štićenik. Dooku se bacio u politiku i trenutno je jedna od najmoćnijih figura u Senatu, dok je Obi-Wan među najutjecajnijim Jedijima i zagovornik upravo onih ideja o reformaciji za koje se jednom i sam Dooku borio. Promatramo njihove rasprave o temeljima na kojima bi se buduća Republika trebala graditi: Obi-Wan je čvrsti institucionalist i zagovara unutarnju reformu, koja je – kako je vidljivo na primjeru Jedi Reda – itekako moguća. Dooku reformu smatra presporom, ako ne i nemogućom, i pobornik je radikalnijih solucija poput traženja veće autonomije ili čak odcijepljena od Republike. Obi-Wan pak smatra kako će to dovesti do još većeg frakcionalizma i borbi među planetima te poništiti temeljne razloge zbog kojih je Republika formirana. Dooku i to smatra manjim zlom i ukazuje Obi-Wanu na mnoštvo gorućih problema na separatističkim planetima koje je Republika ili nevoljna ili nesposobna riješiti. Ovaj pak kontrira s rastućim militarizmom unutar samog separatističkog pokreta i napadima na republičke ambasade i klonovske vojnike. Dooku na to naglašava kako je on osobno jedan od miroljubivijih separatista – te kako je sve jača borbena frakcija unutar pokreta nagovara na poduzimanje oštrijih i radikalnijih poteza. Ukratko, vidimo kako njih dvojica – u osnovi plemenitih ljudi s dobronamjernim idejama – fundamentalno drukčije gledaju na društveno-političke odnose unutar Republike. Jedan kao predstavnik Jedija i Republike koju podržavaju i drugi kao njihov protivnik. Nitko od njih nije posve u pravu i vidimo kako obojica imaju valjane argumente za svoja stajališta.
I dok Palp potpiruje napetosti svojom retorikom, klonovi sve više negoduju protiv separatista, a Anakin i Padme uživaju u mladenačkoj romansi, Obi-Wan konačno dolazi do prekretnice u istrazi. Uspijeva naći dovoljno dokaza koji ga vode ravno do misterioznog ubojice, odlučan da ga napokon privede pravdi. No ubojica se ne da – vadi vlastiti svjetlosni mač i kreće u borbu protiv Jedija. Obi-Wan je iznenađen – njegov protivnik ne samo da zna koristiti svjetlosni mač, već je i vrlo vješt s njime. Nije Jedi, očito – jer da je, Obi-Wan bi kao jedan od najslavnijih Jedija i član Vijeća znao za nekoga tolike vještine. No izgleda kao Jedi i bori se kao Jedi – to je sigurno. Ne mogavši se nositi sa žestinom svog neprijatelja, Obi-Wan je uskoro nadvladan. Ubojica ga je onesvijestio i taman prije negoli prima smrtonosni udarac, biva neočekivano spašen od strane Dookua. I dok je Obi-Wan vješt i naširoko poznat mačevalac, Dooku je ipak mnogo talentiraniji i iskusniji. Posve zatomivši stare (i po njegovom mišljenju zastarjele) ideje o napuštanju emocija, Dooku se po prvi puta u bitku upušta odlučan i bijesan. Osoba pred njim nanijela mu je mnogo zla: eliminirala je njegove saveznike separatiste i skoro je ubila dragog mu prijatelja Obi-Wana. I dok je pridošlica nesumnjivo vrstan u dvoboju, ne može se mjeriti s jednim od najvještijih duelista u povijesti Jedija. Dooku ga smrtonosno ranjava i razoružava, i odmah ga kreće ispitivati. Tko je on? Zašto je ubio separatiste? Za koga radi? Pridošlica naravno šuti, no Dooku se ne libi igrati prljavo. Koristi Silu da pridošlicu sprži strujom, uguši, izbode i nanese mu takvu bol kakvu ovaj nije u životu iskusio. Pritisnut nezamislivom torturom, ubojica prije smrti prizna da radi za kancelara Palpatinea.
Buljeći u truplo svog neprijatelja, Dooku ne može vjerovati što je upravo čuo. Znao je da su Republika i Jediji truli i mlitavi – no nije držao da su ovoliko pokvareni. Znači kancelar osobno je naređivao ubojstva svojih političkih protivnika i za to koristio Jedije – jer ubojica nema biti tko drugi nego Jedi; njegova vještina sa svjetlosnim mačem i uporabom Sile to dokazuju. Ovoliku razinu korumpiranosti u samom vrhu Republike Dooku nije mogao pretpostaviti. A Jediji su… izgleda to ne samo promatrali, već i aktivno sudjelovali u tome, poslavši jednog od svojih (Dooku ga ne prepoznaje, što znači da je obučen u zadnjih nekoliko godina) kao agenta da iz sjene obavlja prljave poslove za kancelara. U njegovoj glavi, Jediji su od spiritualnih dobričina odavno spali na birokratske dosadnjakoviće (ta zato je i otišao), no da će postati ubojice na zahtjev – to nije očekivao. Čak su bili spremni ubiti jednog od svojih – i to člana Vijeća – očito jer je otkrio nešto što nije smio.
Za Dookua, ovo je kap koja je prelila čašu. Saziva sve važnije separatiste i stavlja na glasanje prijedlog o odcjepljenju od Republike i vjerojatni rat koji će uslijediti nakon što Republika na to neće pristati. Militaristička frakcija separatista, kojoj je Dooku dosad uspješno odolijevao – konačno je došla na svoje i gromoglasno prihvaća njegov novi prijedlog. Čak su i oni miroljubiviji među separatistima zgroženi najnovijim razvojem događaja i u većoj mjeri podržavaju Dookuov prijedlog, koji prolazi s ogromnom većinom. Separatisti i službeno proglašavaju odcjepljenje od Republike i počinju s naoružavanjem, svjesni da ih čeka dug i iscrpljujući rat. No ne misle odustati tako lako – bijesni su i motivirani maknuti se od ove smjese korupcije, muljaže i traljavosti koja se naziva Republikom. Oporavljeni Obi-Wan nalazi se pod njihovom kontrolom, i neki separatisti drže da ovog člana Jedi Vijeća treba držati zarobljenim, ili ga čak i smaknuti kako bi se poslala jasna poruka svijetu. Dooku to oštro odbacuje. Neće nauditi svom prijatelju i, kako kaže, „jedinom časnom Jediju“ koji je skoro poginuo pokušavajući uloviti zloglasnog ubojicu separatista. Naređuje da ga se najbržim brodom smjesta vrati na planet Coruscant – u sjedište Jedija. Dooku i Obi-Wan pozdravljaju se po posljednji put. Ako se ikada ponovno sretnu, biti će kao ratni neprijatelji – i obojica su toga svjesni.
U Senatu je vijest o odcjepljenju dijela planeta dočekana uz podsmijeh i prezir. Ajde konačno da su ti prijetvorni separatisti pokazali svoje pravo lice – sad kad znamo tko su, smlavit ćemo ih u ratu poput žohara. Klonovi su napokon došli na svoje – bit će mobilizirani da se bore protiv onih koje su ionako mrzili i prezirali. Senat više nije podijeljen između različitih frakcija – odlaskom separatističkih senatora Palpovi podržavatelji odjednom su postali nadmoćna većina. Mala frakcija okupljena oko Padme – koja je prije bila jezičac na vagi između palp-ovaca i separatista, sad je postala jedina oporba vladajućima, no daleko preslaba da išta poduzme. Padme i njezine pristaše jedini pokušavaju predložiti pregovore i pokušaj pronalaska mirnog rješenja sa separatistima, no Palp i društvo ih lako nadglasavaju. Ako separatisti žele rat – imat će rat.
Budućnost je nesigurna i svako je svjestan da u novonastalim ratnim okolnostima može poginuti svaki čas. Znajući to, Anakin i Padme odlučuju da nema smisla više čekati te se odmah potajno vjenčaju (fun fact: izbijanje ratova zaista i povećava stopu vjenčanja). Ujedno, to je i zadnja scena drugog filma naše trilogije.
U cijeloj toj priči Dooku zapravo funkcionira kao protuteža Anakinu. Za razliku od potonjeg koji je pun predrasuda prema separatistima i brzo sklon povjerovati u gadarije koje mu Palp servira bez valjanih dokaza, Dooku objekt svog prezira (Jedije) poznaje dobro i predobro – i toliko je ogrezao u nepovjerljivost i cinizam spram njih da će smjesta i bez propitivanja pretpostaviti ono najgore o njima. Njih dvojica zapravo čine svije suprotne strane istog novčića: obojica su plemeniti ljudi koji iz drukčijih motiva padaju kao žrtve vlastitih predrasuda.
Jer upravo je to srž kvalitetne tragedije: činjenica da se ona mogla spriječiti. Baš kao što Antigone ne bi bilo da je Kreont progutao svoj ponos i dopustio joj da pokopa svog zaručnika; baš kao što bi Otelo i dalje bio živ i zdrav da se nije dao zavesti od pokvarenog Jaga – tako ne bi ni došlo do galaktičkog rata da su Jediji i Republika s jedne te Dooku i separatisti s druge strane pokazali samo malo više povjerenja i dobre volje jedni prema drugima. Da se, primjerice, Dooku javio Jedijima umjesto da pokrene rat – možda bi i shvatio da misteriozni ubojica nije i ne može biti jedan od njih. Možda bi i posumnjao da postoji neki moćan igrač iz sjene koji manipulira svima njima i (uspješno) pokušava potencirati sukob koji pomalo eskalira u građanski rat. Štogod da se dogodilo, ishod bi zasigurno bio bolji od onog koji se dogodio.
Radnja trećeg i posljednjeg filma smještena je, baš kao i u originalu, kronološki koju godinu poslije drugog dijela. Naši glavni protagonisti raštrkani su po galaksiji, svaki od njih sa svojim motivima, vrlinama i manama.
Krenimo od Dookua, zamišljenog i zabrinutog u svojoj ulozi vođe separatista. Rat ne napreduje dobro: njegovom sposobnom vodstvu usprkos – Republika je jednostavno od početka imala više planeta, više vojnika i više oružja pod svojom kontrolom. Te kao da to nije dovoljno, za njegove neprijatelje bore se Jediji i klonovi: dvije možda i najbolje vojne sile u svemiru. Dooku ne može biti sretan: karte su bile nejednako podijeljene još od početka sukoba. Suočen s nadmoćnim protivnikom, Dooku i dalje ne posustaje. Toliko je snažna njegova mržnja prema Jedijima i svijest kako je Republici potrebna hitna reforma da niti ne pomišlja na predaju. Odlučan je ostvariti pobjedu u ratu pod svaku cijenu – ta budućnost čitave galaksije ovisi o njemu (ovdje vidimo znakove samodopadnosti i megalomanije).
Njegov glavni protivnik – kancelar Palpatine, nalazi se pak na vrhuncu svoje moći. Senat je prepun njegovih saveznika i poslušnika koji mu glatko osiguravaju novi mandat za mandatom. Rat ide dobro (a ratni pobjednici uvijek su popularni), polako nagomilava sve veću količinu moći u vlastitim rukama, javnost i klonovska vojska su mu otvoreno skloni i nema ozbiljnijeg protivnika među svojim senatorskim rivalima. Jedinu opoziciju čini mu glasna ali mala skupina senatora (jezgra kasnijeg pokreta otpora protiv Carstva) predvođena Padme. Iako je ona donekle efikasno smetalo, ipak ne uspijeva značajno poremetiti Palpove planove jer nema dovoljno moći za to. On je jednostavno premoćan i prepopularan, a njegova sve jače militaristička i polarizirajuća retorika pada na plodno tlo među populacijom ionako traumatiziranoj od rata.
I kad smo već kod toga, valjalo bi posvetiti značajan dio vremena prikazujući kako se rat odrazio na prosječnog republičkog čovjeka. Jer, primjerice – u Lucasovoj Osveti Sitha to se uopće ne primjećuje: glavni grad Curuscant izgleda isto prije građanskog rata kao i tijekom njega. Za film koji se bavi ratom, nedostaje jak i jasan set podsjetnika kako i zašto rat toliko destruktivno utječe na društvo. Mogli bismo, na primjer vidjeti kako građani gunđaju jer je država podigla poreze da bi mogla financirati sukob: i to se odnosi kako na Republiku, tako i na pobunjenike. Ili redukcije energenata; ili redove na štandovima za hranu. Možda antiratne prosvjednike. Medije kako vrše propagandu. Uštede na svim aspektima društva koji nemaju veze s vojskom. Mlade muškarce kako se skrivaju ili bježe u nadi da će tako izbjeći regrutaciju – i vojnu policiju koja ih lovi. Krijumčare i ratne profitere kako trljaju ruke zbog novonastale situacije. Profesionalnu vojsku klonova kako održavaju željeznu disciplinu – na kraju krajeva, radi se o ljudima genetski modificiranim da budu efikasni vojnici; i sad konačno ispunjavaju svrhu zbog koje su stvoreni. Cilj je, ukratko, pokazati da rat nisu samo bitke na bojnom polju, već pojava koja obuhvaća čitavo društvo te ga mijenja iz temelja.
Te naposljetku, moramo se pozabaviti i našim jedijevskim glavnim junacima: Anakinom i Obi-Wanom. Krenimo s potonjim, koji je dospio skoro pa do vrha Jedi hijerarhije: jedan je od najutjecajnijih članova Vijeća; poštovan i hvaljen zbog svoje mudrosti, pameti i borbenih sposobnosti. Po popularnosti i utjecaju nadmašuje ga jedino Yoda i možda još pokoji stariji član vijeća – no svima je jasno da pravo Obi-Wanovo vrijeme tek dolazi. Za koje desetljeće ili dva on će biti predsjednik Vijeća i de facto vođa Reda – što je prepoznao i Yoda te ga počeo tretirati kao svog nasljednika. Yoda simbolizira prošlost Jedija, dok je Obi-Wan njegova budućnost. Upoznajemo Yodu i njegovu filozofiju – i primjećujemo kako on ni u jednom trenutku nije bio ni pokvaren ni nesvjestan problema u kojima se Jedi Red nalazi – tek preslab i nedovoljno prodoran da te probleme zaista i riješi, te je naposljetku i pokleknuo pred njima: postajući dio oronulog sustava kojeg je isprva želio promijeniti. No zato je vrlo optimističan kad gleda Obi-Wana: u njemu vidi onu volju i snagu koja će konačno možda i pokrenuti reformu koja je Redu tako prijeko potrebna. Yoda s ponosom i odobravanjem gleda na svog nasljednika: jednom kad rat završi, Jediji će pod Obi-Wanovim sposobnim vodstvom konačno krenuti u novo i bolje doba.
Jer Obi-Wan upravo to i jest: kvalitetna ličnost i sposoban karakter koji je nešto najbliže arhetipu heroja koji će naša verzija Zvjezdanih ratova imati. I dok nije ni najlukaviji ni najbolji borac; on svakom problemu pristupa pametno i pokušava ga riješiti u cilju opće koristi. I evo još jedne tragedije: Jedi Red napokon je bio na pragu dugo iščekivane transformacije pod vodstvom poštenog i mudrog lidera – no uništen je prije negoli se stigao reformirati. Da je Obi-Wan rođen generaciju ili dvije ranije, Jediji danas ne bi bili u ovoj gabuli te bi možda i uspjeli na vrijeme prozreti Palpove planove i spasiti Republiku.
Drugu stranu medalje čini Anakin Skywalker – nekoliko godina stariji, pametniji, vještiji; no nažalost ne i mudriji. U vremenu između drugo i trećeg filmova on je usavršio svoje mačevalačke vještine do te razine da je postao možda i ponajbolji borac u cijelom Redu. Njegove vještine i karizma osigurale su mu poziciju u Jedi Vijeću kao najmlađem članu u povijesti. U biti, Anakin zrcali Obi-Wanov položaj jedan film ranije: obojica su mladi i sposobni novopečeni članovi Vijeća čiji utjecaj polako no sigurno jača, te koji oko sebe okupljaju mlade Jedi istomišljenike.
No na nesreću, Anakin nije napredovao u emocionalnom smislu. I dalje je ostao zarobljen u krutom i površnom moralnom sustavu „dobro protiv zla“ sa sobom kao generalom na strani dobra. Godine provedene sudjelujući u ratu i družeći se s Palpom samo su ga učinile još i radikalnijim. Da se Anakina pita, separatisti nisu ništa bolji od običnih kriminalaca i nasilnika, kakvih je u svojoj jedijevskoj karijeri sredio na stotine. Ni na privatnom planu mu ne cvjetaju ruže: Padme je sve više zabrinuta njegovom sve žešćom i žešćom retorikom te društvenim stavovima. Njih dvoje se i dalje vole te podržavaju: no karakterne razlike koje su oduvijek postojale između njih konačno su počele uzimati danak njihovoj vezi. Oboje njih, a pogotovo Anakin, nisu bili dovoljno zreli da ih riješe na konstruktivan način i sada za to plaćaju posljedice.
Opet gledamo Obi-Wana i Anakina kako zajedno treniraju mačevanje baš kao i nekoliko godina ranije (i usput vode filozofske rasprave o Jedijima i Republici). No dok su tada bili otprilike jednake vještine: sada je očito Anakin korak ispred. Češće zadaje udarce nego što ih prima; dok je Obi-Wan ograničen na obranu. Razlika između njih nije drastično velika, no ipak je primjetna. I ne samo to: Anakin se bori drukčije nego prije: uz više strasti, više prodornosti i više bijesa. Radi široke i snažne poteze svjetlosnim mačem (sjetite se Lukea u njegovoj posljednjoj sceni borbe protiv Vadera; ili samog Anakina u njegovom zadnjem dvoboju s Dookuom) koji Obi-Wan teško i s mukom parira. Obi-Wanu se ne sviđa ljutnja i frustracija koja na svakom koraku pršti iz Anakinov načina mačevanja, no odlučuje zasad ne reagirati.
Velik dio filma posvećen je Dookua i njegovoj borbi s vjetrenjačama zvanoj građanski rat. Želimo Dookua prikazati kao sposobnog i u osnovi dobronamjernog lika koja je radi vlastitih mana – osjećaja vlastite važnosti i predrasuda prema Jedijima – zaglibio u situaciji iznad svojih (i ičijih drugih) sposobnosti. Rastrgan je na sve strane: malo se bavi vojskom čiji ga generali više obavještavaju o uzmacima nego o pobjedama, malo znanstvenicima u čije nove tehnologije polaže velike nade, malo bankarima čije novce treba za vođenje rata, malo diplomatima neutralnim planeta koji nude i traže nešto od njega. Svjestan je da su njegovi separatisti tek konfederacija labavo povezanih planeta koje na okupu drži jedino zajednička netrpeljivost prema Republici i snaga njegove ličnosti. I svjestan da je posao mora dovršiti sam: većina njegovih prijatelja bivših Jedija već je poginula u ratu. Zna da bi se njegovom smrću separatisti raspali po šavovima, i to ga čini još odlučnijim da preživi i dobije rat. Zato i pristaje na određene kompromise koje inače ne bi odobravao: primjećujemo kako primjerice ne kažnjava ratne zločine na svojoj strani i daje velike ustupke neutralnim planetima koji razmišljaju o pridruživanju separatistima.
Na Coruscantu, Padme saznaje da je trudna. No čak ni ta nedvojbeno sretna vijest ne donosi im predah od svađa u njihovom braku. Anakin je frustriran što Padme ne može vidjeti svijet onako kako ga on vidi. Padme promatra kako se Anakin pretvara u fanatika i boji se da ne može poduzeti ništa da ga spasi. I pošto je njezina veza s Anakinom tajna, nije u mogućnost pitati nikoga za pomoć ili savjet, uz tek jednu iznimku: Obi-Wan. On je već odavno prokužio da su Padme i Anakin zajedno i učinio sve da im pomogne da ne budu otkriveni. Tako se Padme počinje povjeravati Obi-Wanu i oslanjati na njegov savjet. Veza između njih nikad ne postaje romantična – Obi-Wan je prepošten za to, A Padme previše voli Anakina – no bilo bi korisno uspostaviti bar nekakva prijateljski odnos između njih dvoje koji bi objasnio zašto se Obi-Wan posvetio zaštiti njezine djece i zašto se cijelu generaciju kasnije princeza Leia toliko oslanjala na Obi-Wana kao svoju jedinu nadu.
U međuvremenu, rat pršti na sve strane. Dooku postaje sve očajniji, no konačno dobiva informaciju koja bi mu mogla biti od koristi. Separatistički špijuni javljaju o sve većim tenzijama između dvije najmoćnije republičke vojne sile: Jedija i klonova. Ovi potonji su ratoborni i snažni: tako su genetski „programirani“ prilikom kloniranja. Jediji, s druge strane, su miroljubivi učenjaci koji su se upustili u rat nemajući boljeg izbora. Da se njih pita, oni bi najradije meditirali u svom hramu daleko od svega (sjetimo se, jedan od problema Jedi Reda kroz sva tri filma jest ta socijalna autističnost i odvojenost od vanjskog svijeta), no da bi to mogli – prvo moraju pobijediti u ratu kojeg vode. Jediji na klonove gledaju kao na nasilne i primitivne bully-je. Klonovi Jedije smatraju kukavicama i mlakonjama, sklonima samodopadnom moraliziranju dok ljudi oko njih ginu. Jedini važniji Jedi kojeg cijene je Anakin: njegova agresivnost i nedostatak nijansiranog pogleda na stvari odgovara njihovom vlastitom mentalitetu. Zaista, vidimo kako je Anakin jedan od rijetkih Jedija koji održava odličan odnos sa svojim klonovima. Na drugoj strani galaksije vidimo kako separatistički špijuni izvještavaju o tučnjavama, sabotažama i sporadičnom neposluhu prema jedijevskim zapovjednicima, dok se Dooku baca na razmišljanje kako najbolje iskoristiti ovu neočekivanu priliku.
Tenzija je svjestan i Palpatine, i nije mu drago zbog toga. Jest da je podržavao netrpeljivost na relaciji između Jedija i klonova i osobno je (potajno) pripomagao da se ona razvije, no ne sviđa mu se kolikom brzinom stvari između njih eskaliraju. Ne može si priuštiti otvoreni sukob u svojim redovima dok su separatisti još uvijek moćni i mnogobrojni. Jednom kad Dooku i društvo izgube rat, bit će već druga priča.
Palp je stoga svjestan da mora ubrzati kraj rata. Kao vrhovni zapovjednik republičke vojske okuplja najvažnije Jedije, klonove i senatore te im predstavlja svoj plan: smjeli iznenadni napad u samo srce separatističkog teritorija i ubojstvo vođe separatista Dookua. Plan je riskantan, no Palp procjenjuje da ne može više čekati: inače će tenzije u vlastitim redovima raskoliti republičku vojsku i predati inicijativu separatistima. Pošto je Senat prepun Palpovih saveznika i poslušnika, njegov prijedlog lako prolazi. Podržava ga čak i mala opozicija okupljena oko Padme, koja u njemu vidi priliku za brzi kraj rata.
Misiju vode Obi-Wan i Anakin i, nakon poprilično muke i borbe (evo prilike za mnoštvo akcijskih scena po potrebi) jedan po jedan se uspješno probijaju do Dookuove sobe. Obi-Wan stiže prvi i započinje borbu protiv svog bivšeg mentora. Nema mržnje ni bijesa između njih dvojice, i dalje se prilično poštuju – no nalaze se na suprotnim stranama u ratnom sukobu i svjesni su da neće napustiti sobu dok jedan od njih dvojice ne bude mrtav. I pošto smo se potrudili izgraditi odnos između Obi-Wana i Dookua kroz sva tri filma, njihov dvoboj ima emocionalnu težinu. Radi se o likovima s čijom smo kompleksnošću odnosa upoznati kao gledatelji – i zato smo investirani u ishod njihovog sukoba.
Ovaj se put vještijim pokazuje Dooku, koji razoružava i omamljuje Obi-Wana. Prije nego što će mu, uz žaljenje, zadati smrtonosan udarac, u prostoriju ulijeće Anakin i napada Dookua. Vidimo Anakina kako se bori s istom žestinom i bijesom s kakvima je trenirao protiv Obi-Wana na početku filma. Dooku se ne može nositi s Anakinovom silinom, ubrzo biva ranjen i konačno ubijen. Pobjednik Anakin spašava Obi-Wana i obojica napuštaju Dookuovu zgradu, s uspješno obavljenom misijom.
Ubojstvo Dookua nije, kao u Lucasovim filmovima, prikazano kao eliminacija zlikovca koji je pozitivcima bespotrebno stajao na putu iz bezveznih motiva i za kojim nećemo proliti suzu. Ne, naš Dooku bio je pošten i sposoban vođa kojeg je životna sudbina odvela, pomalo i izvan njegove kontrole, prema građanskom ratu koji je ultimativno koštao života i njega i njegov separatistički pokret. Glavna emocija koju bismo trebali osjećati ovdje nije „fuck, yeah“ ushit, već žaljenje i rezigniranost što je takav čovjek morao završiti na taj način.
S Dookuom mrtvim, ishod rata više nije u pitanju. Separatisti, koje je na okupu držala dobrim dijelom karizma i sposobnost njihovog vođe – počinju se urušavati poput kule od karata. Gube planete jedan za drugim, masovno se predaju republičkoj vojsci, počinju s međusobnim optužbama i sabotažama. Iako formalna predaja nije još na vidiku, ali svima je jasno kako je građanski rat zapravo gotov i kako je Republika pobijedila.
Do istog zaključka došla je i sama Republika, a njen vođa Palpatine jako se dobro pobrinuo da svi znaju kako je upravo on kao vrhovni zapovjednik zapravo najzaslužniji za pobjedu u ratu. I zaista, njegova moć – ionako velika – ovime je narasla do dotad neslućenih razmjera u povijesti Republike. Većinu Senata čine njegovi saveznici. Pobjeda u ratu donijela mu je ogromnu popularnost među narodom i klonovskom vojskom. Ukoliko si želi povećati ovlasti, praktički nema nikakve prave opozicije koja bi ga u tome spriječila. A Palp upravo to želi.
Stoga pušta svoje senatske poslušnike da predlažu jedan zakon za drugim kojim mu se odaju priznanja i daju nove ovlasti. Republika polako klizi prema autokraciji, a nitko od važnijih aktera tome se ne suprotstavlja. Iznimku čine Padme i većina Jedija – no oni nisu ni približno dovoljno moćni da išta poduzmu. Zgrtanje moći od strane ratnog pobjednika teško da je novo; i povijest je prepuna takvih primjera. Možda najpoznatiji je rimski političar Julije Cezar, koji je iskoristio pobjedu u građanskom ratu kako bi stekao veliku moć i popularnost te zavladao Rimom kao de facto diktator.
Palpovo gomilanje moći izazove novu, posljednju u nizu, svađu između Padme (njegove protivnice) i Anakina (njegovog vatrenog podržavatelja) i ova je žešća od svih prethodnih. Toliko su glasni i ljuti da susjedi alarmiraju policiju – i njihov tajni brak uskoro postaje javna informacija. Jediji nipošto nisu oduševljeni. Odvlače Anakina na interni sud i beskonačno mu dociraju. Pričaju kako je život u celibatu vjekovna jedijevska tradicija i kako je Anakin osramotio sebe i cijeli Red svojim nedoličnim ponašanjem. Ostavljaju ga u samici (da „meditira i konzultira se sa Silom“) kako bi pričekao ishod suđenja.
Javno mijenje (jer tajna veza između senatorice i Jedija svakako je sočan skandal) uvjerljivo je na strani Anakina. On je popularan kao ratni heroj i poznati dobročinitelj, koji je tisućama ljudi pomogao tijekom svoje Jedi karijere (sjetimo se – Anakin je iskreno čovjek koji iskreno vjeruje u plemenitu misiju Jedi Reda; za razliku od prosječnog Jedija koji se značajno manje trudio). Sprdaju se s arhaičnim i glupim Jedi pravilima, koja očito nemaju ništa protiv pokolja tisuća separatista u ratu, no zato se protive običnoj ljubavnoj vezi. Klonovi također navijaju za njima omiljenog Jedija, a to naravno čini i Palpatine. Drži govore u bedastoći Jedi propisa i po prvi puta kao kancelar javno istupa protiv Reda. Zapravo, Anakina ne podržava tek jedna osoba, i to ona najvažnija. Njegovo agresivno ponašanje tijekom suđenja bila je samo kap koja je prelila čašu. Potajno ga napušta, i skriva svoju novorođenu djecu na tajno mjesto, planirajući im se pridružiti čim stigne i zajedno s njima pobjeći s Caruscanta negdje na sigurno, daleko od Anakina i očiju javnosti. Jedini koji zna za njen plan je Obi-Wan, koji je podržava i pomaže joj oko priprema.
Jednom kad Obi-Wan odlazi, Palpatine potajice dolazi u Padmin stan i ubija je. Želi se riješiti svoje jedine opozicije u Senatu i dodatno razljutiti Anakina.
Javnom mijenju usprkos, Jedi Red proglašava Anakina krivim i osuđuje ga na izgon iz Reda. Na izlasku iz Jedi hrama dočekan je kao heroj, a Palpatine ga javno dočekuje i odlikuje ga za zasluge u ratu. Obi-Wan se pokušava probiti do Anakina i ispričati se, objasniti kako je odluka o njegovom izbacivanju donesena unatoč Obi-Wanovom protivljenju – no Anakin ga ne želi ni čuti. Toliko je bijesan na sve Jedije da čak ni njegov (nekadašnji) prijatelj nije pošteđen Anakinovog prezira.
Umjesto toga, kreće da tražiti Padme. Anakin ju još uvijek voli i želi nastaviti živjeti s njom (nema pojma da ga je odlučila ostaviti). Odlazi do njihovog stana no ne nalazi je tamo. Čudno, Anakin kreće u potragu.
Palpatineova bujajuća popularnost i utjecaj rastu do te mjere da više ne može obuzdavati svoje emocije. Tamna strana Sile pulsira iz njega, dovoljno da alarmira Yodu, Obi-Wana i još nekolicinu najvještijih Jedija – i svi oni zajedno spoznaju strašnu istinu: kancelar Palpatine, vođa Republike preko deset godina – zapravo je Sith (evo još jednog klišeja tipičnog za tragediju: junaci saznaju točnu i korisnu informaciju, no u trenutku kad je prekasno da je ikako iskoriste). Obi-Wan se naglo prisjeti kako mu je Dooku onomad rekao kako je ubojica Maul priznao da je ubijao po Palpovom nalogu. I dok je tada to odbacio kao besmislenu i neutemeljenu teoriju, izrečenu od strane čovjeka koji bi izrekao sve samo da se spasi Dookuove torture – sada mu stvari postaju jasnije. Je li moguće da su ubojstva, i cijeli građanski rat koji je potom uslijedio, posljedica makinacija jednog spretnog makjavelista Sitha koji je cijelu galaksiju gurnuo u građanski rat i žrtvovao milijune života samo kako bi se dočepao moći? Yoda i Jediji drže to ne samo mogućim, već i izglednim. Sithi, njihovi vjekovni neprijatelji (možemo kroz sva tri filma ubaciti nekoliko referenci na Sithe i njihovo značenje kao povijesnih jedijevskih protivnika) svakako su sposobni na tako nešto.
No što poduzeti oko toga? Javno obznanivanje Palpovog tajnog identiteta ne bi funkcioniralo – nikom doli Jedijima i rubnim povjesničarima nisu poznati Sithi, tajna sekta za koju se mislilo da je odavno izumrla. Njihovi zločini i loša reputacija odavno su zaboravljeni u bespućima povijesti. Bilo kakav pokušaj ocrnjivanja Palpa bit će doživljen kao žalosni pokušaj difamacije popularnog ratnog vojskovođe od strane Reda koji je trenutno u javnoj nemilosti zbog PR debakla uzrokovanog izbacivanjem Anakina. Stoljeća izolacije od generalne populacije ovdje se Jedijima konačno obijaju o glavu: prosječan čovjeka ne šljivi jedijevske borbe i vendete ni pet posto. Cilj nam je, uglavnom, uspostaviti određenu dozu empatije prema Jedijima – koji polako gledaju kako cijela galaksija potpada pod utjecaj zločinačkog tiranina i zadnji stoje na braniku slobode i demokracije.
No poduzeti nešto moraju – kancelar Palp, sa sve većim ovlastima, već je počeo ograničavati moć Reda i činiti korake prema njegovom postepenom ukidanju. Jediji su laka PR meta – i Palpova kampanja glatko dobiva potporu velikog dijela javnosti. U očaju, Jediji se odlučuju za pokušaj puča. Nasilno će pokušati svrgnuti Palpa s vlasti, pa kud puklo da puklo. Bolje opcije, čini se, nemaju. Obi-Wan ne slaže se s tom odlukom, no svjestan da će uskoro cijeli Courscant postati ratna zona, odlučuje upozoriti svoju prijateljicu koja će se, htjela ili ne, možda nezasluženo naći u vrtlogu zbivanja.
Jediji pokreću napad i napadaju kancelarovu palaču – i usprkos početnim uspjesima nailaze na neočekivano snažan otpor klonova, koji su fanatično lojalni Palpatineu. Kolo sreće uskoro se okreće, i Jediji su prisiljeni na sve veća povlačenja, da bi ih zatim druga klonovska vojska iznenadila iz zasjede te pobila većinu njih.
Način na koji Jediji izvode puč u originalnim filmovima nikad nije imao previše smisla, ponajviše zato jer su Jediji imali znatnu količinu znatno boljih opcija na raspolaganju. Umjesto nasilnog prevrata mogli su, primjerice predložiti smjenu kancelara u Senatu (ovdje ne mogu jer Palp ima nadmoćnu većinu) ili javno pokazati sigurnosne snimke gdje Palp naređuje Anakinu ubijanje jedijevske djece (ovdje Palp to ne čini. Pobjedom u ratu jednostavno raspušta Jedije i šalje padawane doma. Ili ih možda regrutira u svoje redove i preuzima njihov trening). U našoj verziji, jedijevski puč nije zbrda-zdola sklepana ideja tupana koji su mogli i trebali znati bolje, već očajnički pokušaj zaustavljanja wannabe diktatora koji ne može biti zaustavljen ni na jedan drugi način.
Obi-Wan dolazi u Padmin stan, no uskoro dolazi i Anakin. Vidjevši svog nekadašnjeg prijatelja nad truplom svoje mrtve žene (za koju, ponavljam – nije znao da ga želi ostaviti), Anakin dolazi do krivog zaključka i posve ignorira Obi-Wanove pokušaje da objasni situaciju. Anakina, već ionako izdanog i iznevjerenog od Jedija i kivnog na cijeli svijet, ovdje obuzima takav napad bijesa da odmah vadi svjetlosni mač i sumanuto napada Obi-Wana. Slijedi scena borbe kao i u originalnom filmu – samo ne na vulkanskom planetu Mustafaru, već na ulicama i trgovima Coruscanta. Dvoboj protiče isto kao i u originalu: nemoćan slomiti Obi-Wanovu obranu, Anakin radi ključnu grešku, dopušta rupu u svom gardu i Obi-Wan ga teško ranjava. Umirući na podu, Anakin proklinje i Obi-Wana i Jedije i Republiku. Obi-Wan ne može se prisiliti da ubije svog nekadašnjeg najboljeg prijatelja. Uskoro ga okružuju klonovi i počinju pucati po njemu, a od izgledne smrti spašava ga Yoda i njih dvojica zajedno bježe. Yoda nariče nad propašću Jedi Reda. Obi-Wan, kao posljednju uslugu svojim prijateljima – nalazi njihovu djecu (Padme je jedino njemu rekla gdje se nalaze) i pobrine se da budu dobro i sretno udomljeni. Yoda i Obi-Wan se opraštaju i odlaze, svatko na svoju stranu, svjesni da se vjerojatno nikad više neće vidjeti.
U međuvremenu, Palp dolazi do umirućeg Anakina i liječi ga Silom. Pošto ni to nije skroz dovoljno, Anakin će morati ostatak života provesti u posebnom odijelu (Vader-kostim) koje će ga održavati na životu. Zahvalan Palpu, i pun bijesa zbog Padmine smrti i jedijevske izdaje – Anakin mu se zaklinje na vjernost. U Senatu, vidimo malobrojnu skupinu Padminih saveznika kako osnivaju budući pokret otpora, svjesni da je pad Republike u Carstvo nažalost neizbježan.
I tako završava posljednji film. Palpatine je na vrhuncu moći, Anakin mu služi kao vjerni pobočnik, Obi-Wan i posljednji Jediji pobjegli su svatko u svom smjeru, Padme i Dooku su mrtvi a tek mala skupina senatora pokazuje znakove otpora nadolazećoj Palpovoj tiraniji. Reklo bi se – potpuna pobjeda zlikovca, i nije naodmet ustvrditi da ona nikako nije bila neizbježna, već je nastala kao posljedica manjkavosti svakoga od likova ili skupina koji barem nominalno pripadaju strani pozitivaca.
Da Jediji nisu bili toliko zatucani i arhaični izolacionisti, možda bi imali veću podršku svih drugih aktera u svojoj borbi protiv autokratskog Palpa. I možda bi brže i jasnije vidjeli kako im je prijeko potrebna reforma.
Da Senat nije bilo birokratsko gnijezdo sebičnih i korumpiranih guja – odavno bi prozreo sve Palpatineove makinacije.
Da Dooku nije odabrao loš trenutak za borbu i da je imao malo više sreće – možda se mogao bolje i efikasnije boriti protiv trule Republike.
Padme nije bila dovoljno moćna, dok je Anakin podlegao vlastitim karakternim demonima – i svatko od njih je na svoj način sudjelovao u tragediji zvanoj pad Republike. Pritom, glavni negativac Palp zaista i uspijeva zato što je sposoban i pametan, a ne zbog deus-ex-machinaste ideje „Naredbe 66“ koja mu je davala bjanko propusnicu da bilo kad i bilo kojem trenutku odstrani svoju najveću prijetnju: Jedi Red. U našoj verziji, nasuprot, Palpatineov uspon mogao se i trebao spriječiti, samo da su protagonisti imali samo malo više sreće i pameti. Upada u oko kako su se protiv njega u nekom trenutku radnje borili i Dooku i Jediji – no nikad, iz vlastitih predrasuda, nisu ni pomislili naći zajednički jezik i ujediniti snage protiv prepredenog kancelara. Da su primjerice, dvije strane surađivale nakon Maulovog ubojstva, brzo bi otkrile tko je mastermind iza pokušaja urušavanja Republike i Palpov plan bi propao poput kule od karata.
I to bi bilo to, narode. Ne tvrdim da je ova verzija savršena, dapače – i njoj bi se vjerojatno lako mogle naći mane i propusti – no svakako je držim poboljšanjem u odnosu na original, koji bolje, jasnije i s manje rupa predočava sve one likove, radnju i teme što ih je George Lucas htio obraditi, no nije znao kako. Još jednom zahvaljujem jednoj ili dvjema osobama koje su došle do kraja ovog eseja i adio. May be Force be with you.
Sve slike su vlasnisništvo Dizni korporacije