Ars Scribendi: Vodič kroz alhemiju sopstvene nesavršenosti

Početniku koji je ovde zbog novca, da ispriča originalnu priču nikad do sada viđenu ili pita „Kako da pišem?”, savet je uvek isti: „Ovo nije za tebe.” Jasno, svi od mene očekuju  besmislene blagonaklone floskule ohrabrenja kao što je ona samo sedni i piši. Gotovo sadistička izreka rekao bih, ekvivalent bi bio da savetujem hirurgu „Samo uzmi skalpel i operiši” ili demijurgu „Samo izmisli svetlost, zar je bitno kako?”. Istinska umetnost u pisanju ne počinje time što sednete za računar, nego putem monumentalne katedrale satkane od sumnje, ohološću dovoljno nesalomivom da pomeri planine, i svesnom odlukom da svojoj patnji date oblik, ritam i – u najboljem slučaju – naučite nešto novo.

Poziv na pisanje nema blage veze sa šapatom muze, to je dijagnoza. Spoznaja da vaš unutrašnji haos zahteva arhitekturu, da krhotine vaše svakodnevice žude da budu mozaik u okviru knjige. Novajlijama se prodaje iluzija – da je pisanje terapija, da je to „divno oslobađajuće iskustvo” ili „super zabava”. To su opasne neistine. Pisanje je hijerarhijski hod kroz moru samoispitivanja, gde gramatika postaje sprava za mučenje – i gde postajete mazohista, koji uživa u razapinjanju, sopstvenih uverenja i (ne)znanja na točku.

Oružje – jezik

Nije dovoljno imati rečnik i znati značenje. Potrebno je izgraditi vlastiti idiolekt, jezički domen toliko specifičan da ga niko drugi neće moći upotrebiti, potrebno je da se ogledate u njemu. Ne koristite velike reči zato da biste se hvalili obrazovanošću, nego zato što je čin njihovog korišćenja dramatičan gest. Jezik nije most između vas i čitaoca; to je opkop ispunjen krokodilima cinizma i aligatorima ironije. Ako vas čitalac razume u prvom čitanju, vi ste podbacili. Cilj je da se oseća intelektualno inferiorno, ali dovoljno motivisano da potraži rešenje.

Inicijacija ili kako postati svestan sopstvene važnosti

Pre nego što prst dotakne tastaturu, neophodno je izgraditi mentalni skit.

Kultivisanje ukletosti: Nemojte biti pisac koji „ima priču”. Budite pisac koga priča nagrađuje katarzičnim razrešenjem nakon što ga je mučio put. Vaša kreativnost ne sme da liči na bistri izvor; mora da bude zagušljiva močvara prepuna egzistencijalnih otpadaka iz koga ćete vi, alhemičar reči, pokušati da destilirate zlato. Kao što demon postaje svestan svoje inferiornosti u susretu sa bogom, tako i vi morate otkriti svoju ranjivost i pretvoriti je u vic.

Stvaranje idiokosmosa: Vaša soba i šolja kafe postaju centar vaseljene. Ovo nije samoživost; nego stvaranje obdukcione laboratorije. Ovde jezik postaje reaktor, a belina praznog ekrana – „depresija” – polje na kom prolivate krv. Vaš domen, svet u nastajanju.

Građa – Sopstveni ego

Pisati znači vršiti neprestanu disekciju sopstvenog ega. Ovaj korak je neophodan kako bi se utvrdilo ima li taj ego dovoljno zanimljivih eksponata za izlaganje. Ako vam se čini da nemate šta reći, ne varate se. Sumornost, nesanica, opsednutost prolaznošću sve je to građa, ako ne umete zidati odustanite. Transformišite psihičku nelagodu u univerzalnu alegoriju. Neka vaša beda postane kosmološka.

Oružarnica, to jest, reči kao Torov čekić, a ne tastatura

Bežite od saveta da pišete „jednostavno”. Jednostavnost je za one koji nemaju šta da sakriju. Pravi pisac se igra jezikom kao nadzemaljski velemajstor – eklekticizmatično.

Leksikografska akvizicija: Svakodnevno konzumirajte reči koje niko ne koristi. Reči nisu semantičke jedinice; to su znaci vašeg članstva u tajnom društvu. Služe da izoluju slučajne prolaznike i privuku istinske inicirante.

Sintaksička artiljerija: Pravila su smernice za slabiće. Gradite rečenice koje liče na barokne građevine – isprepletane, izvitoperene, sa prozorima koji otkrivaju nove pejzaže sa svakim čitanjem. Neka se čitalac izgubi u vašoj prozi i pronađe da ga je promenila nabolje ili nagore. Ako ne mora pročitati pasus opet da bi uživao ili da bi shvatio, vi niste dovoljno dobri.

Arhitektonika – Iluzija strukture

Podelite svoju priču na delove s pretencioznim naslovima. Ovo stvara iluziju dubokog promišljanja i sistematičnosti, čak i ako je vaš tekst samo organizovani haos. Konzument te genijalnosti će verovati da postoji skriveni poredak, poput astronoma koji pronalazi sazvežđa u nasumičnoj raspršenosti zvezda. Ovo je vaša prva i najvažnija manipulacija.

Dekonstrukcija sveta i sebe

Pisanje nije opisivanje, to je prikaz vašeg dometa.

Anatomija porodičnog ručka: Gledajte na svaku trivijalnost kao na potencijalnu kosmologiju. Razgovor s bakom o džemu postaje rasprava o konzervaciji vremena. Čekanje na autobus pretvara se u egzistencijalnu apsurdnu dramu. Vi ste dijagnostičar stvarnosti koji koristi reč da stvara.

Autodekapitacija: Nikada ne verujte svom naratoru. On je opšte poznati lažov, nesposobnjaković ili oholi skorojević. Stavite ga u poziciju gde će se, konstatovati da je odavno prevaziđen. Ova samosvesna ironija je štit protiv kritike. Ako se vi prvi izrugate svom radu, ničija druga poruga neće biti toliko zla.

Duh, ironija i autodekonstrukcija

Nikada ne shvatajte sebe preozbiljno. Istovremeno gradite i rušite svoj autorski autoritet. Ovo je, naravno, najsuptilniji oblik gordosti. Pravi pisac zna da je njegov napor uzaludan, ali ga to ne sprečava da ga podigne do nivoa svete dužnosti. Pišite kao da vas promatra jedina osoba do čijeg mišljenja vam je stalo, ako to niste vi.

Prokletstvo rituala zanata

Nesanica kao savetnik: Prihvatite da će vam najbolje ideje dolaziti u 3 ujutru, kada je mozak istrošen do te mere da prestane da filtrira gluposti i počne da generiše genijalnost.

Odnos sa muzom (inspiracijom): Ona nije lepa svemoćna vila koja se spušta s nebesa. Nemilosrdna je mecena što zahteva žrtvu, koju ćete svečarski da podnesete. Ponekad će doći kao „anabaza”, uspon pun destrukcije. Češće će biti nepristupačna, ostavljajući vas da se borite sa „belinom”. Učinite tu borbu temom svog dela, inspiracija je ionako precenjena. Pisanje o nemogućnosti pisanja je najstariji i najplemenitiji književni žanr.

Cilj – Stvaranje samodistopije

Konačni cilj nije postati slavan pisac, niti čak biti shvaćen. Cilj je uspostaviti vlastitu vladavinu ličnog, neponovljivog, čudnog i izražajnog pripovedanja. Pisanje je čin samodefinisanja, čak i ako se definiše kao „nešto što treba spaliti”.

Konačno otelotvorenje ili kako podneti sopstveno Sopstvo

Kada konačno završite „nedelo”, nastupa najteži deo – puštanje u svet.

Traženje žrtve (čitaoca): Vaš tekst je kao Bukvar kome na naslovnici stoji „slavi me”. Zahteva da se čitalac angažuje, da uloži vreme i inteligenciju. Oni koji odustanu na prvom pasusu nisu bili vredni vašeg uma. Oni koji odu dalje – postaće deo vašeg kulta.

Prihvatanje nasleđa (kulture): Nećete postati bogati i slavni. Postaćete „bezimeni umetnik”. Vaš će doprinos biti taj što ste uspostavili jednu novu, malu, sektu u književnom univerzumu. Jedan jedini kutak šeste umetnosti otimaće se za vaš frazem. I to je, zapravo, jedini uspeh koji vredi.

Dobrodošlica za hrabre (ili očajne)

Dakle, početniče, ako još uvek želiš pisati, znaj ovo: put ka boljitku je posut kontraindicijama i kontradikcijama. Za uspeh je potrebna upornost ludaka koji razgovara sa zidom, oholost aristokrate u ruševnoj vili i jezička spretnost sofiste koji može dokazati da je tama starija od svetlosti. Pišite jedino ako vam je suđeno da budete alat u rukama sopstvene promašene samoobmane o vlastitoj grandioznosti.

Ako te nije uplašio opseg samolaži i narcisoidnosti koji je neophodan da bi se postalo iole dobar autor, onda si možda spreman da se upustiš u pisanje. Zapitaj se: jesi li spreman da najdublju patnju pretvoriš u jezičku igru za razonodu nekolicine? Da li možeš da voliš svoje nedorečeno, nesavršeno delo?

Ako je odgovor da, onda dobrodošao. Sedi. I piši. Jer groza prazne stranice prestravljuje gore od bilo čega drugog. A jedini način da prestaneš biti uplašen je da je preplaviš nizom reči, ma koliko one bile mračne, nepovezane i apsolutno nebitne.

I zapamtite: svako remek-delo je srećna slučajnost na putu ka potpunoj samosvesti.

„Scribere est se exsanguinare”