– Mama, uspio sam!
– Što si uspio?
– Otvorio sam portal!
– Mislila sam da je nešto ozbiljno.
– Pa i jest ozbiljno. Vidi!
Pokažem joj metalnu kutijicu s udubljenjem u sredini.
– Što je to?
– Uređaj za otvaranje portala.
– Odakle ti?
– Dao mi FruFru.
– Tvoj i djedov imaginarni prijatelj?
– Tebi je imaginaran, nama nije.
– Uvijek ste imali bujnu maštu. I nije mi jasno zašto ga zovete FruFru?
– FruFru ispušta frrr frr zvukove kao kad mačka prede.
– Dakle tako, osim što je FruFru vanzemaljska mačka, pretpostavljam da portal vodi na djedovu livadu.
– Kako si znala?
– Tebi je djed, meni otac. Znam što njegova mašta može.
– Ne vjeruješ mi?
– Ne.
Umetnuo sam palac u udubljenje. Zrak se u sredini sobe uskomešao i uskoro se pojavio otvor unutar kojeg se jasno vidjela livada, djed i baka kako mašu. Uhvatio sam mamu za ruku i uvukao je u otvor. FruFru je uskočio za nama.
Mama zagrli baku sijajući od radosti.
– Što su nam to ova dvojica izveli?
– Trojica – kaže baka s osmjehom i pokaže gdje je FruFru. Tada ga je mama prvi put ugledala. Krznena lopta, ogromnih kosih očiju. Doskakutao je radosno i počeo se trljati, proizvodeći karakteristični frrr.
Djed i ja se pogledamo, zavjerenički namignemo.
…
Poslije nekoliko sati ugodnog druženja.
– Mama, što si se namrštila?
– Sjetila sam se da moramo natrag.
– Vratit ćemo se kako smo i došli.
Umetnem palac. Portal se otvori. Otvor je titrao na obodu, tvoreći zvuk koji je podsjećao na pucketanje statičkog elekriciteta.
– Nemam povjerenja u tehnologiju. Nikad ne znaš gdje ćeš završiti.
– Mama, opet pretjeruješ.
– Ni mačke mi nisu pouzdane, makar bile i svemirske. Sad ih vidiš, sad ih ne vidiš. Prođeš kroz portal i ne znaš hoćeš li završiti na njihovu matičnu planetu kao cirkuska atrakcija. Je li tako FruFru?
FruFru ljutito frkne i uskoči u portal. Mi krenemo za njim.
…
…
Rekao sam – Mama, znaš li što se dogodilo?
Rekla je – Omojbože
Autor: Tedi Goldstein
