ŽANR: fantastika
ZEMLJA: Kanada
ORIGINALNI NAZIV: Under Heaven
GODINA IZDAVANJA: 2010.
OCJENA: 7
Obišavši svjetove Fionavara, prvog od svih svjetova te priličan broj zemalja srednjevjekovne Evrope u svom fiktivnom prikazu iste, bilo je samo pitanje vremena kada će Gaj Gavrijel Kej otići i na mistični Daleki Istok, mjesto kao stvoreno za njegov osebujni stil i smisao za fantastiku. Inspirisan dinastijom Tang i pjesnicima tog perioda Kine u 8. stoljeću nove ere te poznatom Bunom An-Ši, Kej nas vodi iz svog uobičajenog svijeta pod dva mjeseca u jedan novi, ništa manje uzbudljiv.
Dvije godine života u samoći su dug period, posebno ako ga živite na mjestu gdje vjetar kroz noć pronosi plač mrtvih nemirnih duša čije koste su rasute duž poljane gdje se nekoliko desetina godina prije odigrala velika bitka. Upravo takav život vodi Šen Tai, sin proslavljenog kitajskog generala, nekada perspektivni vojskovođa i diplomata, sada samo povučeni samotnjak koji želi odati počast svom ocu u dvogodišnjem samoizgnanstvu tako što pokapa izmiješane kosti taguranskih i kitanskih vojnika pored jezera Kuala Nora, na ničijoj zemlji između Tagurana i Kitaja, poštovan od obje strane podjednako.
Njegov period žalovanja se bliži kraju, a onda njegov dosadni život samotnjaka biva narušen s dvije iznenadne posjete, gotovo istovremeno, koje mu iz korijena mijenjaju život. Prva je od strane taguranske delegacije. Došli su da mu kažu da mu carica Tagurana lično, kao počast zbog toga što radi, poklanja 250 sardijskih konja poznatijih kao nebeski konji. Samo jedan takav konj je neprocjenjivo blago kakvo ni sam car Kitaja ne može sebi tako lako priuštiti, ali 250? To je već nešto što vrijedi carstva te Taija stavlja u sam vrh najutjecajnih ljudi Kitaja preko noći. Jedini uvjet da preuzme konje jeste da dođe lično po njih, što ujedno predstavlja i garant njegovog života s obzirom da svi žele 250 nebeskih konja, posebno u vremenima koja dolaze.
Druga posjeta je ona njegovog prijatelja i njegove kanlinske tjelohraniteljice. Prijatelj mu nosi vijesti, njegov brat je dao njihovu sestru za vođu nomadskih Bogua s one strane Zida. Dvorske spletke su u toku, Tai je toga svjestan posebno nakon što kanlinska ratnica ubija njegovog prijatelja i pokuša ubiti njega. Ko ga želi mrtvog? Zašto?
Nevoljno, Tai se odlučuje vratiti kući i na carski dvor, mjesto spletki, gdje se svaka riječ pažljivo vaga, svako djelo oprezno mjeri ne znajući da se u pozadini odvijaju stvari kojih je on samo jedan mali, ali bitan dio. On i njegovih 250 sardijskih konja jer u događajima koji dolaze, ti konji mogu odnijeti prevagu strani kojoj ih Tai preda.
Kej možda ne piše dugačke serijale u kojima raspreda nadugačko i naširoko sa gomilom likova zbog kojih se pogubite u radnji, on nema junaka koji svoj život provodi na selu i proročanstvom biva određen da spasi svijet zla koje se nadvija nad njega niti ima zmajeva i magije. Ako to tražite, onda slobodno zaobiđite „Ispod neba“ i cijeli opus g. Keja osim Fionavarske tapiserije i njena tri romana. Ono što on ima jeste osebujan stil i ljepota rečenice kakvu posjeduje rijetko koji autor, ima emocije utkane u riječi i takvo tkanje priče da pojedini mogu samo učiti jer samo prvo poglavlje „Ispod neba“ vrijedi koliko neki izvikani romani.
Kej vješto vodi Taija na njegovom putu, istovremeno pričajući i priču o njegovoj sestri s one strane Zida, tamo u stepama, među vukovima i nomadima gdje se otpliće klupko jedne priče davno započete, nikada završene. Ono što se može zamjeriti jeste to što je pred kraj malo zbrzao radnju ili je to do mene koji sam želio da roman traje i traje.
Sve ono karakteristično za Keja, naći ćete u „Ispod neba“: lijepe i jake žene, muškarce podjednako vješte u umjetnosti i ratovanju i priču unutar priče, a sve to obojeno romantizmom i posuto prstohvatom fantastike. Još jednom, motivi časti, ljubavi, prijateljstva i osvete se isprepliću u bogatstvu njegove pisane riječi i daju nam nezaboravno iskustvo na momente nam dajući utisak da gledamo filmove “Kuća letećih bodeža” i “Pritajeni tigar, skriveni zmaj” u kojima su, baš kao i ovdje, vješto isprepletene romansa i borilačke vještine.
Baš kao što dobro vino dobija na kvaliteti stajanjem u bačvama, tako i Kej dobija na kvaliteti svakim narednim romanom i raste kao autor, nudeći nešto što neće možda neće prijati svakome i nije svačije „šoljica čaja“, ali je neosporivo dobro.