Svaka serija ima neku temu koju obrađuje, samo njoj karakterističan skup snaga koje namjerava istaknuti i mana koje želi potisnuti. Stoga i anime scena funckionira na sličan način: kao skup talentiranih – i manje talentiranih – učenika koji se razmeću svojim postignućima kako bi pridobili pažnju budnog profesorskog oka javnosti. Neki se razmeću kvalitetnom radnjom, drugi zanimljivom idejom, treći dobrim likovima, četvrti se pak kače na staru slavu svojih prethodnika, itd. A onda se dogodi ono čega se svi pribojavaju: u učionicu ušeće superinteligentni štreber koji svakoga od njih posrami u njegovoj vlastitoj jakoj točki. Koji ima i superirorne likove i izvrsnu radnju i hvalevrijednu ideju, pa uza sve to također i više odlično obrađenih te slojevitih tema, kompleksan pristup i još mnogo toga što ga uzdiže za glavu ili dvije više od konkurencije. Otkada je počela izlaziti 1988. godine, ova je serija hladnom samouvjerenošću ušetala u kategoriju anime klasika, bez ikakvih naznaka da će se od tamo uskoro maknuti.
Legenda o herijima galaksije (LoGH) bi se ukratko dala opisati kao svemirski ep. Ili ratna drama. Ili space opera. Ili, kako je TvTropes prilično precizno lakonski opisuje – „Space America fights Space Germany while Space Switzerland schemes“. Uglavnom, već prvih nekoliko epizoda prilično jasno definiraju setting: dvije velike galaktičke države – Alijansa i Carstvo – ratuju već desetljećima, dok nezavisni planet Phezzan spletkari te iskorištava obje strane radi vlastite dobiti. Pritom je odmah prilično jasno da niti jedna od tih država nije odviše poželjno uređeno društvo. Alijansa je tipična kasna rimska Republika – dekadentno demokratsko društvo oronulo kroz korupciju, zloporabe vlasti i mutne poslove; naprosto savršeno plodno tlo za oportuniste, karijeriste i pokvarenjake najgoreg mogućeg tipa. Njezin ratni neprijatelj – Carstvo, nije međutim uopće bolje: aspolutna monarhija mentalno zaostala u 18. stoljeću, društvo gdje mala klasa povlaštenog plemstva na sve moguće načine iskorištava narod, gdje su mogućnosti napretka i socijalne mobilnosti vrlo ograničene.
Većinu priče i settinga upoznajemo kroz oči dva glavna lika: Alijansinog kapetana Yanga i carskog admirala Reinharda. Teško da bi mogli naći dvojicu ljudi različitijih karaktera: dok je Reinhardt ambiciozan, prodoran i gladan moći, Yang – s druge strane – djeluje kao boemski filozof slučajno zalutao u vojsku. Istovremeno, njih dvojica dijele nekolicinu bitnih osobina: obojica su inteligentni i pametni ljudi koji savršeno dobro vide trulost društvenog sustava oko sebe. Obojica su, također, briljantne vojskovođe. Te obojica su odlično razrađeni likovi čiji karakteri pružaju mogućnost za raznorazne zanimljive dileme koje LoGH stavlja pred nas.
O čemu se radi u seriji? LoGH je izvrsno ispričana priča s napetom radnjom koja drži gledatelja od prve do zadnje epizode. Radnja teče glatko, brzo (iako nikako ishtreno) i tečno, besprijekorno objedinjujući dva ili više plotline-a u jednistvenu cjelinu. Ne mogu se sjetiti niti jedne loše epizode, niti jedne suvišne scene. Radnja je u potpunosti lišena neželjenih fillera – svaka scena i svaki lik ima svoje mjesto u epskoj priči.
Istovremeno, LoGH je i priča s odlično razrađenim i zanimljivim glavnim likovima. Kroz desetke epizoda gledamo ih, vidimo njihove karaktere, vrline, mane i slabosti, njihova uvjerenja i iskušenja. Dok Yang i Reinhard možda i jesu glavni likovi, još nekoliko ih je okarakterizirano jednako kvalitetno i opširno. Serija inače ima vrlo široku paletu likova (skupa s nastavcima ima ih preko 600), i pravi je užitak gledati kako autori barataju s njima, kako ih razrađuju i oblikuju – neke više, neke manje; kako pojedini likovi umiru ili padaju u drugi plan dok prijašnji sporedni likovi dobivaju na važnosti. Samo na nivou drame – dakle likova i odnosa među njima – LoGH superiorno funkcionira.
To je i priča o društenim i političkim sustavima: autokraciji i demokraciji. Njih dvije vrlo su detaljno analizirane, svaka sa svojim prednostima i manama. Slobodno bi se moglo reći da je jedna od glavnih tema serije potraga za savršenim sustavom, sustavom koji bi osiguravao kontinuiranu vladavinu najsposobnijih. Naravno: kategoričkog odgovora na to pitanje nema, niti u LoGH-u niti u stvarnom životu, no analiza i ideje koje serija nudi su svakako iscrpne i zanimljive. Također se razrađuje tema odnosa društva i pojedinca. Koja je obaveza pojednica u odnosu na društvo? Koja su mu prava? Smiju li se ta prava pogaziti i kada? Smiju li se potpuno žrtvovati radi spašavanja većeg dobra? Takvim i drugim sličnim pitanjima LoGH se detaljno bavi.
Serija je dobrim dijelom i traktat o povijesti. Što se iz povijesti može naučiti, zašto je bitna, ponavlja li se i u kojoj mjeri, koliko je retrospktivni povjesni pogled drukčiji od sadašnjeg aktualnog, kako se povijest stvara etc. su pitanja koja često iskrsavaju. Svemu tome pomaže i činjenica da je Yang sam nesuđeni povjesničar često raspoložen za opširne filozofsko-povijesne monologe.
Priča je to i o vojsci; ulozi koju vojska ima u društvu – demokraskog i autokratskom. Čemu bi vojska trebala služiti, koje ovlasti bi trebala imati, te kako bi se trebala odnostiti prema vlasti? Također i o moći: što je moć, tko ju ima i kako se stječe? Kako se moć može i kad se treba iskoristiti? Tko je pravi lider i koje bi osobine trbao imati? Te naposljetku, LoGH je i priča o mnogim drugim stvarima i temama, koje su naprosto prebrojne da se nabroje, a kamoli opišu.
Možda najveća potencijalna boljka kod ovakvih serija je njezina duljina: velik broj epizoda treba se znati popuniti kvalitetnim sadržajem. Po pitanju tog sadržaja, likova i prije svega obujma LoGH si je postavio vrlo ambiciozan cilj i u njemu je u potpunosti uspio. U 110 epizoda niti jednom ne dolazi do zamora, gubljenja ili „pucanja“ radnje: priča od početka do kraja ide prema cilju – razgranato i kompleksno, no istovremeno očito svrsishodno i ciljano.
Mogao bih radi kompletnosti spomenuti i određene mane koje se pojavljuju. Htio bih da su neki odnosi razrađeniji ili drukčiji, da su neke skupine sporednih likova manje stereotipne i da su neki minorni elementi priče manje predvidljivi. No sve u svemu, ne bih previše govorio o tome: već se osjećam kao sitničavi kritičar koji vergla o dvije krivo odsvirane note u inače prekrasnoj trostanoj simfoniji. LoGH je anime kakav treba svijećom tražiti, koji svakom svojom epizodom iznova svjedoči o pameti, sposobnosti i erudiciji svojih autora. Te koji je danas – čak i usprkos svojoj starosti i broju epizoda – neizostavan dio svake anime lektire.