Nakon izdavanja Metroa 2034, Gluhovski je odlučio dići ruke od postapokaliptičnog moskovskog metroa i odmoriti se od hladne tame koja ga je ispunjavala i reći “nikad više”, te se posvetiti nekim novim projektima. Kako to obično biva u takvim situacijama, nikad ne reci nikad. Radeći sa ukrajinskim studiom za izradu video igara 4A na nastavku igre rađene po motivima njegovog Metroa 2033, zvane Metro: Posljednja svjetlost (Metro: Last Light), počeo je da piše priču o Artemu i shvatio da je to puno više nego materijal za video igru. Tako se, recimo neočekivano, vratio hladnom mraku moskovskog metroa, jedinog doma za grupicu preživjelih iz Trećeg svjetskog rata.
Ovaj put Gluhovski se vraća Artemu, mladiću koji je u prvom dijelu lutao po mračnim tunelima metroa, od grada-stanice do grada-stanice, pokušavajući pronaći način za zaustavljanje Mračnih, najveću opasnost za šačicu preživjelih. Tek poslije Artem shvata da oni nisu bili opasnost, već jedina nada za spas čovječanstva, ali kako stara narodna kaže, kasno Marko na Kosovo stiže. Mračni su nestali.
Artem je sada ponovo na svojoj matičnoj stanici, VNDK. Živi životom običnog farmera gljiva sa svojom suprugom Anom, kćerkom Milera, komandanta Rendžera, elitnog odreda koji služi za održavanje fine ravnoteže sile u svijetu metroa, između četiri vodeće sile, Crvenih, Nacista, Hanze i Polisa. Naravno, taj život je samo fantazija i želja njegove supruge, koja samo želi porodicu s Artemom i tih život. Artem, nekada junak kojeg su slavili kao spasitelja metroa, sada je obični luđak, kojeg svi izbjegavaju zbog njegovih postupaka.
On živi u nadi da postoje drugi preživjeli i da je čuo signal s vrha tornja Ostankino. Ubijeđen u to, ne mareći za priče i mišljenja svojih sugrađana, Artem svaki dan ide napolje i penje se na vrh tornja kako bi stupio u kontakt s ostatkom svijeta. Tu na scenu stupa Homer, simpatični starčić iz Metroa 2034, koji traži Artema kako bi ga intervjuisao za svoje hronike. Artem nije zainteresovan sve dok mu Homer ne počne pričati o čovjeku po imenu Umbah, vezisti koji je razgovarao s preživjelima u dalekom gradu po imenu Polarne zore.
Da li je to zaista moguće? Da postoje i drugi preživjeli van mraka moskovskog metroa? Drugog života? Normalnog. Možda i negdje van Rusije? Artem žudi da sazna i s Homerom kreće na put, koji će ga odvesti na dosada njegovo najopasnije putovanje jer metro kojim je on prolazio prije dvije godine više nije isti metro. Epidemija hara Crvenom linijom i uništava njihove gljive, ljudi gladuju. Četvrti rajh je sada posve drugačiji i u procesu je reformi, a desetkovani Rendžeri su postali mala privatna vojska Hanze.
Putovanje na koje Artem kreće će ga provesti kroz brojne opasnosti, upoznat će zanimljive nove likove, puno više njih nego u prethodna dva romana, hodat će rubom između života i smrti, bit će špijun i politički zarobljenik uhvaćen u političkoj igri između sila koje vladaju metroom i na kraju svega toga, otkrit će mračne, duboko skrivene i strogo čuvane tajne moskovskog metroa. Tajne koje ga mogu koštati glave.
Ton i atmosfera romana smještenih u podzemni svijet moskovskog metroa kod Gluhovskog varira od romana do romana. Dok je prvi bio činio da se osjećate prilično usamljenim dok s Artemom lutate mračnim tunelima, drugi je opet bio posve druga priča. OK, ali nije to to. Treći? Treći je već poseban doživljaj. Najjednostavnije bi se mogao opisati kao politički horor, nešto što već preživljavamo u modernom svijetu. Zašto politički horor i šta to znači?
Horor koji vam daje do znanja da bez obzira na sve, mi smo svi samo male marionete kojima upravlja šačica probranih i kroji svijet po svom viđenju. Ovdje nema Mračnih, nema nikakvih mutiranih čudovišta koja vrebaju u mraku metroa osim ako u njih ne računamo one jadnike koji pate od radijacijske bolesti pa su puni tumora i raznoraznih bolesti i tjelesnih deformacija. Horor političkih igrica moćnika, koji ih vode čak i u postapokaliptičnom svijetu, vladajući ljudima dobro ispletenom mrežom laži i straha.
Dmitrijev stil je sazrio, Artem je prilično zreliji lik od onog kojeg smo čitali u prvom dijelu sage. Nije to više onaj uplašeni mladić. Sada imamo i ženske likove, veoma uvjerljive. Međutim, postoje dijelovi koji zaista smore i pomalo vas lagano melju, ali takav je Gluhovski. Nekad malo pretjera.
Iako je zaista teško rangirati tri knjige serijala, jer je svaka posebna i drugačija na svoj način, Metro 2035 je sličniji Metrou 2033 nego Metrou 2034 i kvalitetom je čak i iznad njega, ali ipak nije nešto što će oduševiti sve ljubitelje prvog dijela. Zašto? Jer većina ljudi želi borbu sa mutiranim čudovištima, a ne bauljanje po mraku i političke igre. Meni lično, za nijansu bolji od Metroa 2033, upravo zbog te preslike tog postapokaliptičnog društva i poveznice s modernim društvom. Ovce i njihovi pastiri.