Sjela je uplašeno na krevet. Desnu ruku ispruži prema stočiću na kom su stajale cigare. Izvuče jednu, zapali je, i povuče dim jako kao da je željela napraviti zalihe nikotina u plućima.
„E sutra ću napustiti posao!”- promrmlja dok je dovršavala tek upaljenu cigaretu. Brzo je izvukla drugu i nastavila da se truje nikotinom. Znala je da neće napustiti posao, previše je voljela svoj život i nije željela ništa u njemu da mijenja.
„Opet od spavanja nema ništa”-mislila je dok je posmatrala igru svjetlosti i sjenki po zidovima.
„Još samo jednu da ispušim pa liježem, bar da malo oči odmorim”.
Voljela je svoj posao, najviše zbog ovih putovanja. Voljela je putovati iako se nikada nije mogla odmoriti i naspavati u hotelima. Prijala joj je toplina i bezličnost hotelskih soba, uživala je kada bi otvorila vrata sobe hotela u kojem je prvi put boravila, ali ni u jednom od njih se nije naspavala.
Sanjala je čudne i zastrašujuće snove, koji bi je probudili, a poslije od straha više nije mogla ponovo zaspati. Nije to bio jedan isti san. Snovi su bili uvijek drugačiji, ali u svakom snu neko je želio da joj naudi. Ovaj put su to bili zidovi. Poput vakuma su je privlačili kao da su je htjeli zarobiti.
Znala je da njeni strahovi nisu realni, samo to saznanje je nije sprječavalo da nastavi da se plaši. Pokrila se po glavi i zažmirila. Činilo joj se da je sigurnija ispod pokrivača.
Pritisak i stezanje na zglobovima podsjetiše je na san koji je sanjala. Sad se sjeća neka bića rastegljiva poput sira na vreloj pici, doduše imali su ljudske obrise izlazili su iz zidova i vukli su je unutra… Kakva budalaština, ali svejedno i dalje se plašila. Pritisak na zglobovima se pojačavao…
„Evo sad joj je i pokrivač pretežak, možda su opet ona plavičasta bića? Možda je to sve zbog cigara. Moguće je da tek u snu postaje svjesna svojih pretjerivanja. Morat će da smanji pušenje, al prvo da ode u wc.” Sklonila je pokrivač, i ponovo osmotrila sobu. Vidjela je samo svjetlost koja je treperila na vratima.
„Prestat ću da pušim.”Znala je da ni od toga nema ništa, kao ni od promjene posla. Previše je voljela i jedno i drugo. Nije palila svjetlo, voljela je da posmatra ples svjetlosti usnulog grada po nepoznatim zidovima. Nije bila sigurna ali ponekad u ranim jutarnjim satima osjećala je umor. Kao da je cijelu noć sa zrakama svjetla plesala.
Samo da se vrati iz wc-a, opet će da zapali. Možda joj pomogne da se odmori. Plavičasta sjenka je skliznula niz ogledalo, nestala je u mračnom ćošku iza ormarića sa peškirima. Mislila je da se to samo svjetlost sa njom igra. Nije joj palo na pamet da su vrata wc-a skoro zatvorena, a unutra nije bilo prozora. Požurila je da opere ruke i vrati se u sobu, a onda pade na pod. Nije joj bilo najjasnije za šta je zapela. Nije upalila svjetlo pa se nije mnogo ni zamarala oko toga. Brzo izađe i sjede na krevet kao da bježi od nečega,,, zatim ponovo zapali cigaretu. Vrhom kažiprsta pređe preko nekoliko cigara rasutih u kutiji.
„Valjda će joj paklica trajati do jutra.” Plavičasti dim lelujao je oko nje. Znala je da pretjeruje, ali pušenje je odmaralo. Žurno je povlačila dimove a onda se dim oko nje počeo formirati u obrise. Podsjetili su je na bića koja su je vukla i gušila. Dim se polako izvijao i plesao nad njom dok su joj zjenice postajale ukočene. Grgljala je i trzala nogama, ruke nije mogla pomjeriti. Nije mogla disati, ni braniti se, samo slabašno upita:
„Kuda me vodite?”
„Na put stazom duhova,
duša izgubljena je krenula.
Samo sebe je voljela
nikome nije trebala,
u pepelu je nestala”
Šapat stihova odzvanjao joj je u ušima.
U ranim jutarnjim satima oglasio se alarm za dim. Recepcioner naglo skoči sa sećije.
„Jebem im mater nenormalnu opet puše po sobama. E jesmo stoka neviđena!” Baci pogled na kompjuter da vidi broj sobe i zgrabi ključ sa vješalice. Sad ću joj naplatiti i za onoga što je pobjego prošlog mjeseca.
Prošli mjesec jedan je gost uspio pobjeći, ne plativši račun za sobu. Nadzorne kamere nisu ništa snimile. Nije im bilo jasno kad i kako je napustio hotel. Stvari su mu ostale ali to je bio samo ručni prtljag par košulja i neseser sa neophodnim stvarima za higijenu. Šef im je svima odbio deset posto od plate da bi izmirio hotelske troškove. Ovo je bila njegova šansa da bar sa nekim izravna račune.
„Gospođo ne možete unutra da pušite!” Nije primijetio da viče, potpuno je zaboravio na ostale goste, a onda je stao ko ukopan. Donja vilica je ostala da mu visi u vazduhu. Soba je bila prazna. Nije bilo nimalo dima u njoj. Prošao je polako od kupatila do terase pokušavajući da shvati šta je to aktiviralo alarm.
Nije bilo nikoga, stvari su bile bačene preko otvorenog kofera. Prekrivač je bio zgužvan na sredini kreveta. Na niskoj komodi pored uzglavlja bila je pepeljara puna opušaka. Jedna cigareta je izgleda ostala upaljena. Na to je ukazivala formirana cigareta od pepela, i filter koji je spao pored pepeljare. Na ćošku odmah pored prekrivača stajala je hrpica pepela.
„Otkud pepeo ovdje jebo te???” -viknu zaprepašteno i mahinalno poče tresti pepeo sa kreveta na pod. Čaršaf je bio netaknut samo siva mrlja od pepela ukazivala je na činjenicu da je tu nešto gorilo.
“Jebem joj mater gdje je?”Otvori vrata od terase,,, ni tamo nije bilo nikoga. Još jednom provjeri sve, a onda ode da obavijesti šefa.
„Suzana Marković nestala je prije dva dana. Mole se svi koji znaju nešto o njoj ili su je vidjeli da se jave lokalnoj policijskoj stanici ili na broj telefona 065…….” Nije dalje slušao, dohvatio je daljinski i ugasio televizor.
„Jebem joj mater ona da se vuca, a ja da joj plaćam račune!”- mrmljao je recepcionar iznervirano. Dohvati pivu sa stola i ispi je, ako gosti nastave da bježe ovim tempom morat će napustiti posao. Nije planirao da svakog mjeseca troši platu na nečija noćenja. Nije čuo šuštanje u pozadini.
„Na put stazom duhova,
duša izgubljena je krenula…“
Autor: Kasper