Prebirajući između dosta ideja, nabasao sam na ovu koju inicijalno nijesam želio da formiram kao zaseban tekst. Međutim reakcije ljudi, na koje čak i antisocijalna duša poput moje nenamjerno nabasa, su me navele da promislim o ovoj temi na način na koji ću je predstaviti, a to je, mjesto izuzetnog u svijetu koji je zadovoljan osrednjim (da ne koristim „teže“ riječi).
Malo malo pa smo suočeni ne sa promišljanjem drugih, već otvorenim stavovima koji se propagiraju na vrlo demokratski osion način. Ako data tvrdnja ima dovoljno glasnih istomišljenika spremnih na ignorisanje činjenica, opstruiranje izrečenog i pokušaje posramljivanja neistomišljenika, (mada uopšte ne mora da ih bude dovoljno da formiraju stav suštinske većine) stvoriće se percepcija da je to mišljenje, kakvo god ono bilo naravno, tačno. Bilo da se radi o kvalitetu proizvoda u marketu, ocjeni rada Ministarsva sporta i kulture, kvalitetu umjetničkog djela ili percepciji dešavanja u svijetu, svaka od ovih i ostalih svih oblasti promišljanja koje vam mogu pasti na um, imaju svoje heroje podražavanja i nemezise manjinske kritike. Mjesto (koje nerijetko nedostaje za mnoge) koje vam pripada u tim hijerarhijama, sem ako nijeste u prvim redovima ideološke podrške, je ona apstinenta i tihog prećutnog odobravanja izrečenog (jer ako ne reagujete mora da odobravate ili se tako reklo). Zašto ovo kažem? Jer je temeljna osnova komunikacije izgubljena, naročito one konstruktivne i jer se, naročito u ovom ludom dobu (Gle, stav!), svaki interes (bilo da je vaš lični, bilo da je u ime spasenja prirode date stvari) koji ne odgovara dominantnom narativu gasi i kritikuje…
Neko će primijetiti da sam prilično neodređen kada je tematika u pitanju, i svakako ste u pravu, namjerno jesam. Jer tema ovog teksta nije odnos prema konkretnom pitanju (a tek koliko je muke potrebno dok odredjena situacija dobije taj status) već odnos prema svim pitanjima, načini na koji im pristupamo i pravda (ili nepravda) koju činimo tim pitanjima našim činjenjem ili nečinjenjem. Nevezano gdje odete primijetićete ljude koji su prezadavoljni i oni koji apsolutno to nijesu u vezi svakog aspekta života (što naravno varira od preferenci svake individue ponaosob). Jedan sistemski obrazac u kome dominiraju pobjedici percipiranih stavova i oni drugi koji u zapećku čekaju svoju priliku da „se čuju“. Nije se zaludu reklo da „dva loša ubiše Miloša“, pa tako i ovdje, kada god se neka ideja predstavi javnosti ili čak i u unutrašnjoj komunikaciji primijetićete da postoje tri načina pristupa a to su:
1. Da imate „pozitivan“ stav o temi, bilo da je u pitanju blaga podrška ili ona puna srčana koja će vas navesti na krstaški pohod protiv svakog neistomišljenika.
2. Da imate „negativan“ stav o temi, koji opet može da varira od blage kritike, do one koja vas navodi da isučete sablju i krenete u boj protiv onog koji se „usudio“.
3. I treći, da nemate stav (makar zavnično), jer prosto ili vas ne zanima taj aspekt realnosti ili ne želite da polemišete sa ljudima o njima ili sasvim prosto jer vam je draži unutrašnji mir u odnosu na Sizifovski posao diskutovanja sa onima koji su „uvijek u pravu“.
Naravno, željeli mi svi pojedinačno da priznamo to ili ne (a cilj ovoga teksta je stvaranje lične svijesti o tome, ne usaglašavanje sa autorom) svijet u svom tematskom totalu ima svoj pravac, kome ni najveći ljubitelj mejnstrim kulture nažalost ne može svojim rektalnim alpinizmom da se primakne dovoljno (Sizifovski posao) da ne mora više da trči za njim. Biti kiptava navijačica ima smisla samo do trenutka dok „utakmica“ traje, a malo ljudi promišlja dalje od terena i šta čeka jednako i gledaoce i učesnike nakon što se svijetla ugase. Stoga i ne čudi fraza starih iz prošlosti: Posle mene ako će i Sunce u more! Zanimljivo da je to iskazano, jer gle čuda, čini se da će se baš to i dogoditi…
Fantastično? Šta to bješe?
Ponekad se zapitam gdje je nestala čovjekova potreba da zna? Radoznalost? Ne u smislu da pogleda ili iščita nešto do kraja, osjeti novi promovisani ukus kafe ili ode na ljetovanje na Tajland. Ne to. Mislim na potrebu da se odrede tačne granice naše pojedinačne kompetencije i da se traga za prostorima iza njih. Misija da se uvijek ide dalje od „cilja“, da se traži još u spoznajnom smislu? Da se gradi ne samo više i bolje za sebe duhovno već i za svijet oko sebe, jedna skromnost spoznaje da nijesmo svemogući i sveznajući, neročito ne ako imamo iza sebe par pišljivih stranica hartije koje nas navodno čine „boljim“ od ostalih. I onda pogledam?
Svijet čija je osovina uspostavljena na dobrom osjećaju, ne onom koji proizilazi iz svjesnosti i pređenog puta, nedaća, patnje i zahvalnosti jer se spoznao total komedije i tragedije postojanja, već onaj drugi, uspostavljen na hedonizmu, prolaznim zadovoljstvima i sveopštoj zavisnosti od svega i svačega, potrebi da kao u nekoj areni tapšemo jedni druge u samozadovoljnom klinču da smo nešto postigli kad iskreno, onaj svijet čiji smo navodni dio, bez obzira na sve naše „pobjede“ je samo dalje i dalje. Zaboravljaju se težnje i vrijednosti prošlih vremena, gdje svaka nova generacija smatra da ako upotrijebi dovoljno šok prikaza ili prezrivo zapljune istoriju će se uzdići malo iz lokve u kojoj se doslovno svi dave, zaboravljajući na svoju konačnost u svakom smislu.
Evo jedne observacije. Pitate li ljude iz pedestih godina prethodnog vijeka, ne dalje u prošlosti, hoće li budućnost pružiti putovanja po svemiru, više fer i human život za sve, mnogi i daleko više od one demokratske većine bi vam se zakleli da vjeruju da hoće. A opet nijesu u to vjerovali jer su željeli, vjerovali su (kao i cijela istorija čovječanstva prije toga) jer su morali, jer biti osuđen na jedan izvjestan potrošan život u kome percepcija značaja vašeg postojanja počiva na premisi: Use, nase i podase, ne znači ništa. Besmisleno je… Da li je to krajnji domet jednog života, eto pitanja? Da u trenutku kada budete ispuštali pepeljavu dušu ćete zaključiti da se konzumirali toliko i toliko, takstaivno na listi ostavljajući iza sebe tonažu izlučevina? Da ste doprinijeli tome i tome, promociji toga i toga, kada ste opet iza svog vijeka ostavili, svi pojedinačino a opet kolektivno jedan beznadežniji svijet, još više proziran nego kada ste mu se priključili? I da, ogradiću se ovdje da je još i Volter ironično pisao kako je ovo „najbolji od svih svjetova“, tako da prostite ako stav da sve ode niz slivnik ne odgovara vašoj demokratskoj percepciji, niti je to konačno moja, ali ovdje se ne radi o mišljenju pojedinačno, već kako se pristupa komunikaciji o vrijednosti svijeta uopšte. Gdje su nestala naša maštanja da postoji nešto više (Somewhere over the rainbow…).
Detereminizam vs Slobodna volja
Nije teško zaključiti kako smo došli ovdje. Naime, lako je uočiti, teško je otvoreno priznati. Razlog je što nemamo dovoljno vjere. I ne mislim samo u religioznom smislu, već u svakom. Ne vjerujemo u ljude kojima smo okruženi (naročito ne u širem smislu) jer smo vidjeli kakvi mogu biti, ne vjerujemo u svijet koji smo naslijedili, institucije, izabranike, ideale. A još manje od svega drugog vjerujemo u iskupljenje i pojedinaca i čovječanstva uopšte. Postali smo planeta kojoj je malo šta sveto i u kome vrlo mali broj pojedinaca se usuđuje da mašta makar polu-svjesno o potencijalu (sada već izvjesno izgubljenom) ljudi. Jedan populus kome je laž i iskrivljenost prikaza mnogo “bliža” nego priznanje ograničenosti ili ni dao Bog ranjivosti. Mnogo je lakše podsmjehnuti se nekom ko vjeruje u vanzemaljce, bebi Jodu, silu ili ako ne vjeruje u propagandu oko skorašnjih dešavanja u svijetu i najboljim namjerama bogatih feudalaca. Ne, ne. Aktivno ukazati da je manipulacija kao društvena pojava postojala od kad je i čovječanstva neće proizvesti ni približno reakciju kao kada ćete navesti konkretne domete te manipulacije.
Pitajte bilo kog naivnog zemljanina misli li da su predstavnici vlada njihovih država istiniti i časni ljudi i da se sve radi po zakonu i pravdi i nećete naći nikoga, čak ni onog alpinistu, da će to potvrditi u potpunosti. Čak i on ima neku babu ili tetku što su ostale oštećene u toj i toj situaciji. Znači korupcija i laž postoji. I mnogi, ogromna većina, će zaključiti kako se krade i ubija, kako se vrše najgori i najzlobniji zločini (Epstin se nije ubio!) kroz istoriju od strane vlastodržaca prema građanima i niko to neće sporiti. Ne, ne! To je sve tačno! Ali pomenite kako postoji nešto što prevazilazi okvire uobičajenog zla, makar na prvi pogled, i eto observacije da ste zagovornik teorija zavjere. U jednom od mnogih postova gdje „pametni“ postovima punim katarze proslavljaju deterministički oblik svojih jadnih sudbina oivičenih izjavama „boljih“ od sebe, nijesam mogao da ne osjetim izuzetnu žalost nad sudbinom čojvečanstva, zaista jesam. Što ne znači da je sve u opštem društvenom diskursu istinito, stepenicu više ipak čine ljudi koji su spremni da postave pitanje i zatraže konkretan odgovor, tamo gdje se podrazumijeva da na svako „Zašto?“ automatski se nastavlja „Zato!“. Mnogi će se sjetiti svjedočanstava iz koncentracionih logora gdje su ljude uvodili u iste uz prijatne zvuke orkestra, ne bi li time smanjili otpor žrtava. I šta mislite kako je tretirana osoba koja je kilometar dalje iznijela tu primjedbu među saputnicima koji su bili ubijeđeni da ih tamo ne čeka gasna komora? Ili možda činjenica da su i Pentagon i Nasa prije par mjeseci objavili snimke „NLO“ letjelica? No comment? Zaista? Možda projekat MK ultra? Ništa?
Ipak, ovo je simbol mnogo veće pošasti, koja je zaposjela duše „običnog“ svijeta. A ta pošast je sasvim jednostavno već sada nedostatak svijesti o fantastičnom. Kada je Čarls Darvin ujahao u „naučni“ sistem svojim djelom, i kasnije na njemu se razvila cijela ideologija koja je kao i u religiji počivala na vjernom kakofonijskom ponavljanju mantre kako su ljudi samo proizvod kosmičkog zapljuvavanja inicijalne čorbe, malo je ko uzimao u obzir kakve će posledice sve to da ostavi vijek i po kasnije, naročito kada se institucionalno odstrane neistomišljenici iz obrazovanja i još više kada kompletan kulturni i socijalni aspekt svijeta se počne krčkati u tom loncu, u kome smo svi samo gomila životinja usredsređenih na isto takvo ponašanje. Ljudi, u beznađu, sve više opkoljeni svijetom koji ne mogu da kontrolišu počeli su prvo da sumnjaju, ne samo u postojanje kosmičke pravde već i one druge, za koju se čovjek na zemlji može izboriti. Mnogi koji su smatrali industrijsko doba konačnim korakom tranzicije iz sakralnog u sekularni svijet, iznenadili su se kada su uočili da „vrli novi svijet“ ne počiva na „prevaziđenim“ vrlinama iz prošlosti, već da se nalazi u pauzi između dva obroka novog kapitalističkog sistema u kom svi imaju „priliku“ (da konzumiraju i budu konzumirani naravno).
Siroti Truman
Sjetim se scene iz filma „Trumanov šou“ gdje protagonista iskaže da želi da bude veliki istraživač poput Magelana i kako mu profesorica odgovori kako je zakasnio, da je sve već otkriveno… Ako oduzmete svu misteriju iz života, fantastične koncepte istorije, šta nam ostaje? Eho komore gdje je vrhunac dana to što smo ućutkali nekog ko se nije usaglasio sa nama? Nada da ćemo sjutra da učinimo isto? Rad za prosječnu platu i možda ljetovanje svake druge ili treće godine? Kupovanje na sniženje i maštanje o uštedi do novog sniženja nadajući se da nikakav novi trošak neće iskočiti da nam udari na budžet? Adaptacije i adaptacije starih prežvakanih ideja gdje se novi poredak igra sa polovima i rasama a publika u beznađu sve to ždere samo da ne bi pogledala sopstvenu nemoć u ogledalo? Činjenica da životi svih nas zavise od tamo nekog nevidljivog digitalnog brojčanika koji sasvim iluzorno objavljuje: Danas imate, sjutra nemate!
I sve to uz otkucavanje onog ličnog sata koji nam svakog dana objavi: Stariji si još jedan dan! A sad nazad u kolotečinu i apatiju! I kad neko postavlja pitanja o prirodi svijeta, onome što je „svima“ navodno tako očigledno, jer neznanje i nemoć priziva to isto, ne kritkuje se taj jer je pitao nešto van pameti, kritikuje se jer se usudio da poremeti onaj teritorijalni mjehur samozadovoljnosti kog malodušni ne žele da se odreknu. Jer šta ako život nije samo „čajnik i šolja“? Šta ako ima više? A opet, kako sam naveo na početku, sada je to sve nebitno. Već neko vrijeme je prošao trenutak kada su ljudi globalno mogli nešto da promijene. Ako se iko pita do koje smo mjere slabi kao vrsta ne morate ići dalje od ove godine da vidite kako jedna vještački indukovana kriza (čak i da je sve doslovno tačno što se objavljuje) može da demokratski ubijedi planetu da nema od čega da živi i da su sve one slobode za koje se čovječanstvo vjekovima borilo (sve one vjekove kojih se sada odričemo) apsolutno vrijedne ukidanja ne bi li spriječili smrt (kao da inače ne umiremo svakog dana). Življenje po svaku cijenu (a dobar dio ljudi živi baš tako) nije dovoljna vrijednost da je svako plati. I kada ulazimo u komunikaciju sa onima o kojima ne znamo ništa, valja imati u vidu granice naše spoznaje i domete jednog ograničenog života. Nekima se životi okreću oko mundanog nekima ne, nije ni važno ultimativno. Svi smo kolektivno jednako nemoćni, kako se i vidi, ali dok čekamo razrešenje naših života (bez našeg učešća) sa malo autonomije nad njima ipak treba imati u vidu da biti skroman i otvoren za nepoznato je ipak bolje (Gle, još jedan stav!) nego biti bahati nezadovoljni internet ratnik svjestan svog klimaksa i svih onih trenutaka kada ga je nemoć natjerala na kompromis sa sistemom…
Glupima nije potrebno više, a „pametni“ samo neka nastave gdje su stali. Više nego dobro vidimo koliko su odmakli od ostalih…