Prije ravno stotinu godina (sada već i koji mjesec više) rodio se Edvard Hamilton Valdo. Pretpostavljam da vam ovo ime ništa ne znači, ali šta ako vam kažem da je to isto dijete poslije izraslo u čovjeka po imenu Teodor Sterdžen? Poznatije?
Trebalo bi, jer ako se smatrate ljubiteljem naučne fantastike i fantastike uopće, šanse da se niste susreli s njegovim radom su male. Ako se desilo da ste, kojim slučajem propustili neku od preko 200 njegovih kratkih priča, otprilike 400 kritika i šest romana, ne računajući novelizacije filmova i one koje je pisao kao „pisac duh“, toplo vam preporučujem da se bacite u potragu. Kolegica Mira je već pisala osvrt na zbirku Sterdženovih ranih radova po imenu „Krajnji egoist“ pa se možete upoznati s njegovim djelom.
Šta reći o Sterdženu i njegovoj zaostavštini svijetu fantastike? Za mnoge je bio jedan od kumova naučne fantastike, čovjek koji poput nekog naučnika ima vlastiti zakon koji kaže: „Tačno je da je 90% naučne fantastike smeće, ali je također i 90% svega drugoga smeće.“ Bio je to pisac koji se borio za sam žanr, kako bi pokazao da ga se vrijedi čitati, a ne smatrati običnim šundom kakvim se uglavnom i danas smatra.
Kao i još neka zvučna spisateljska imena tog vremena, bio je jedan od scenarista originalnih Zvjezdanih staza i glavni je „krivac“ za famoznu Spokovu rečenicu: „Živi dugo i napreduj“, koja se pojavljuje u epizodi „Amok Time“ skupa sa troprstim vulkanskim pozdravom i njihovim ritualom parenja.
Ukoliko ste čitali djela Kurta Voneguta, vjerovatno se sjećate lika neuspješnog pisca naučnofantastičnih romana po imenu Kilgor Traut, koji je zasnovan upravo na Sterdženu pošto je Vonegut bio veliki obožavatelj njegovih djela, ali i prijatelj.
Kao autor, ostavio je utjecaj na brojne pisce, koji su vremenom postali čak i popularniji od njega poput Reja Bredberija, Semjuela R. Dilejnija i Harlana Elisa. Zbog svog pisanja je bio obožavan od strane velikana žanra kao što su Isak Asimov, Artur Klark i Robert Hajnlajn, a u njegovu čast Univerzitet u Kanzasu, svake godine dodjeljuje Memorijalnu nagradu Teodora Sterdžena za najbolju kratku priču na engleskom.
Njegovo najplodnije doba su bile ’40-e i ’50-e godine prošlog stoljeća, nažalost mnogo prije pojave prvih žanrovskih nagrada i priznanja što je utjecalo na manjak komercijalizacije i smanjenu popularnost kod čitatelja, za razliku od drugih autora koji su došli poslije njega. Doprinio je tome i rad s lošim urednicima koji su često stavljali užasne naslove na njegove priče odajući utisak šunda, dok je sam tekst bio nešto blizu savršenstva jer već nakon uvodne rečenice znate da vas čeka prava poslastica.
Ono čemu se stalno vraćao i što je provlačio kroz svoje radove jesu ljudi koji žive na marginama društva, posebno tog vremena. Oni odbačeni, društveno neshvaćeni i neprilagođeni. U vrijeme kada je vrlo mali broj muških autora pisao tako, on je imao ženske likove s veoma izraženim „ja“ i pisao je o homoseksualcima i drugim seksualnim manjinama.
U njegovim djelima čovječanstvo je sebi najveći neprijatelj. Nisu potrebne nikakve svemirske imperije, vanzemaljske nacije i slično, dovoljan je samo čovjek. Samoća, izolacija, nemogućnost uklapanja u društvo „normalnih“, sve to je ono o čemu Sterdžen piše. Bilo da je u pitanju usamljeni naučnik koji radi vrtnu skulpturu u izolaciji svog doma, gnjevan na svijet ili autistični čovjek koji spašava britvom isječenu djevojku s ulice jer je to pronalazak razuma u svijetu koji ostaje bez istog, Sterdžen će vas svojim pisanjem uvući u mrežu i neće pustiti čak i kada završite i pročitate kraj koji niste ni slutili.
U svoje radove je uveo tok misli kao tehniku, a radovi su mu poređeni s velikanima poput Džejmsa Džojsa i Vilijama Foknera. Zahvaljujući svom pedantnom, gotovo pobožnom, planiranju priča, pomno smišljenim rečenicama u kojima jednostavno nećete naći niti jednu lošu, te temama kojima se redovno bavio i iznova vraćao, Sterdžen je itekako dokazao da je naučna fantastika, kao i fantastika generalno, nešto što ne služi samo eskapizmu od stvarnosti već itekako može biti izuzetno kvalitetno štivo za čitanje koje tjera na razmišljanje. Sterdžen možda nije dugo živio, ali je itekako napredovao.