„Moram sa vama da podelim jednu tajnu: ’Fest je počeo!’“ bila je rečenica priznatog Mađarskog reditelja Ištvana Saboa kojom je zvanično otvorio četrdeset šesti beogradski Fest. Iako će, u svom Jugo-nostalgičarskom maniru, stariji žaliti za svetlim danima ’starog Festa’ kada je mogao da privuče zvezde poput Frenka Kapre i Džeka Niklsona, ono šta se ne može osporiti je da je i dalje Fest jedna od ključnih destinacija kada je u pitanju festivalski repertoar na ovim prostorima. Iako posetioci ovog festivala mahom računaju na ’prestižne’ filmove nominovane od strane Američke akademije ili dobitnike nagrada širom sveta, Fest više godina unazad pruža šansu i dobrom broju ’malih’ filmova, od festivalnih umetničkih filmova do onoga šta nas ovde najviše zanima, fantastičkih filmova.
Jedna od selekcija koja uvek obećava, jer znam da ukoliko se radi i o lošem filmu da barem neće biti dosadan, je selekcija Thrills and kills, koja se mahom fokusira na manje afirmisane filmove iz žanrova i pod-žanrova horora, akcije, naučne fantastike i sl. U ovom prvom preseku pozabavićemo se sa dva tematski slična filma, sličnih premisa, koji se pak stilski dijametralno razlikuju i drugačije svojim temama prilaze. Radi se o dva zombi filma (iako tehnički nisu zombiji, ali da ne sitničarimo), Podivljali (Mayhem) i Izlečeni (The Cured).
Podivljali je eksploatacioni distopijski-horor koji, na prenaglašeno stilizovani način, prikazuje moralnu dekadentnost radnika vodeće konsalting kompanije, čiji radnici bivaju izloženi virusom koji u ljudima pojačava ‘životinjske’ nagone i time ih vuče ka nemoralu. Reditelj filma je Džoi Linč, ranije poznat po filmovima Everli (Everly, 2014) i Vitezovi premoćnosti (Knights of Badassdom, 2013), a karijeru je počeo u produkcijskij kući Lojda Kafmena (Troma Entertainmant) koji je čuven po proizvodnji ekstremno niskobudžetnih, ludih i vraški zanimljivih horor komedija (Army of darkness i Bad taste su previše otmeni za ovog lika)… Mislim da nam sve ovo daje dovoljno dobru sliku o pozadini iza ovog reditelja i o kakvom se ovde filmu radi. Pristup koji je Džoi imao sa Everli je otprilike prisutan i ovde, uzimanje izuzetno jednostavne i pitke premise koja ima taman dovoljno prostora za učitavanje društvene angažovanosti u njega (iako je realno nema, jer je akcenat na zabavi), a sve to sa ciljem da u vremenskom periodu od sat i po, glavni akter filma poroka što više ljudi. Ta je premisa prisutna i ovde. U Everli je glavni adut bila Selma Hajek koja je svakako već poznata po sličnim, grindhouse rolama, a i sama pojava njenog etniciteta koje je u ropstvu i kroz film se bori za slobodu ostavlja malo utisak ’angažovanosti’ (uslovno rečeno) po pitanju etničkih manjina, dok u isto vreme pokušava da pruži lik koji je pandam Tarantuinovoj Beatriks Kido. Iako se i u filmu Podivljali oseti uticaj Kill Bill-a (ili je to samo zato što je na obojicu uticao Takaši Mike), kao primarne uticaje reditelj navodi 28 dana kasnije (2002) i Paklenu Pomorandžu (1971), iako bih na tu listu dodao i Pol Verhovenov Svemirski Vojnici (1997) u smislu cinizma koji se oseti prilikom obraćanja publici. U distopiskoj budućnosti ovog sveta, pojavljuje se ID-7 (poznat i kao ’crvenooki virus’ jer se zaraženima zacrveni jedno oko) virus koji pojačava ulogu ID-a u čovekovoj psihi i samim tim dovodi do totalne moralne dekadence usled naleta nagonskih potreba i osećanja koja više nisu obuzdana. Sa prvom pojavom takvog virusa brzo nailazi i racionalizacija posledica takve jedne pojave, i tu u igru ulazi naš glavni protagonista, Derek Čo, advokat koji uspešno na sudu brani čoveka koji je optužen za ubivstvo, time da pošto on sam nije bio pri sebi već pri dejstvu virusa koji je uticao na njega da ubije čoveka, on biva oslobođen optužbe. Kada se jednom napravi takav presedan, ostaje implikacija da više niko nije odgovoran za svoje zločinačko delo i pošto više nije u kontroli, može da radi sve što je oduvek želeo. Uzmimo to, zgradu prepunu nemoralnih advokata koji su spremni da učine sve kako bi izvukli što veću korist, dosta naoružanja, želju za osvetom i imamo sve potrebne komponente za za jednu nemoralnu i eksplicitnu ekspediciju. Moram priznati da mi je ovaj film bio dosta zabavan. Radi se o filmu koji sa dobrom preciznošću dobar deo vremena (ne baš sve vreme) uspeva da realizuje većinu tehničkih vratolomija, na fin način krije činjenicu da nemaju preterano mnogo sredstava i da je snimljen u Beogradu tako što ga ograničavaju na jednu zgradu što stvara izvestan, Umri muški utisak, dok primenjuje logiku prelaženja nivoa u video igrama gde je cilj doći do glavnog protivnika. Žanrovski je utemeljen na taj način da svo to eksplicitno nasilje ni jednog trenutka nema šokantan efekat već je na granici sa komičnim, u maniru grindhouse filmova na koje se ugleda, pa je i gluma adekvatna toj žanrovskoj postavci i ni jednog trenutka te postulate ne izdaje ili ih odbacuje zarad nečeg drugog. Film, takođe, funkcioniše i kao društveni komentar, na prvu loptu svakako imamo komentar na kapitalistički i konsumeristički mentalitet, u kojem je profit jedino merilo uspeha i, kako to sam lik kaže, posao ima njega a ne on posao. Malo Sartrovski sa njihove strane, čovek prestaje da bude čovek već je identifikovan isključivo kao posao koji vrši, i van toga je on ogoljen. Sa druge strane, društveni aspekt koji je meni bio neizmerno mnogo interesantniji je onaj o moralnoj odgovornosti.
Samim pomenom relacije ID – EGO – SUPEREGO, cela priča dobija jedan Frojdianski prizvuk, s tim što je za potrebe filma cela psihološka teza svedena na ono najpopularnije tumačenje u javnosti. Ljudi i njihovo delanje nisu autonomni i ‘slobodni’ već su ispod maske slobode na delu uvek podležeće nagonske sile, kojih nismo ni svesni, koje od čoveka prave ‘životinju’ i samo suzbijanjem tih nagona postajemo civilizovani. U suprotnom, ti afekti vode ka nemoralu i dekadenciji. Ovaj film tu povlači crtu i kaže da ljudi ipak imaju izbor, samo što ipak odaberu ono dekadentno. Glavni akteri filma jedva su dočekali proglašenje epidemije kako bi imali odrešene ruke da nadležne u firmi jednog po jednog eliminišu. Iako Džoi jeste bio inspirisan filmom 28 dana kasnije, inficirani ljudi ovde nisu bezumne lešine. Jedini simptom koji je primetan je da zaraženi imaju jedno crveno oko, što je vizuelan način da nam naznači ko jeste a ko nije zaražen u tekstu, a u podtekstu služi kako bi bili svesni toga da to jesu i dalje ljudi i da potezi na koje se protagonisti odlučuju nisu van njihove kontrole već krajnje suprotno. Samo su sada ta osećanja pojačana, a time što je racionalizovano ubivstvo, dolazi se do stanja potpunog gubitka vrednosti gde nam još jedino preostaje… divljanje. I to mnogo divljanja. Da se razumemo, ovaj film nije kontemplativne prirode. Referemcijalnost na Paklenu pomorandžu je očigledna kroz odabir izvesnih muzičkih numera i u tome što glavni junak uživa u nasilju, ali nije ni izbliza film tog tipa. Iako pojedinačni elementi nisu bog zna koliko novi ili impresivni, njihovo kombinovanje je bilo vraški zabavno. S obzirom da je priča ograničena i smeštena u žanr koji jeste, nema tu mnogo prostora za greške u pričanju priče, iako film zahteva od gledalaca da naprave veći iskorak prema njemu (u prevodu: koliko ste stvari spremni da previdite). Ovo je film koji ne treba shvatiti preterano ozbiljno niti oko detalja sitničariti. Ukoliko ste upoznati sa filmovoma i autorima koji su ovde pomenuti i volite grindhouse filmove, ovaj film biće vam užitak. Ostali će njime biti revoltirani.
Naš sledeći film prilazi sličnoj temi, ali na potpuno drugačiji način. Radi se o filmu Izlečeni (The Cured) Dejvida Frejna, reditelja koji je do sada realizovao nekolicinu kratkometražnih filmova, a ovo mu je prvi celovečernji film. Frejn je sam radio i na scenariju, što uopšte i ne čudi pošto je očigledno da ovog reditelja više zanimaju društveni aspekti bavljenja zombijima, nego oni žanrovski aspekti. Ovo samo po sebi nije problem, ali jeste ukoliko sociološki i filozofski deo nije promišljen do kraja, pa umesto toga rupe popunjava žanrovskim klišeima koji ga ne zanimaju do te mere. Rezultat je film koji na trenutke jeste interesantan a povremeno i intrigantan, ali je kao celina nažalost promašen. Uticaj 28 dana kasnije je i ovde prisutan, samo ovaj film pravi sličnu grešku kao i 28 dana, a to je da ga je sramota da bude čist zombi film (da budem direktiniji, pucam na Deni Bojlovo podsmevanje Romeru koji nije dovoljno ‘ozbiljan’). U 28 dana to nije problem, niti je toliko bolno jer Deni Bojl jeste vešt reditelj, Dejvid Frejn to još nije.
Film je smešten u prostor Irske, u kojoj izbija epidemija virusa koji od ljudi pravi bezumne životinje koje u čoporima love neinficirane ljude i proždiru ih. Vlada je uspela da otkrije vakcinu koja uspešno leči ljude od virusa i stabilizuje ih, ali se ispostavlja da na 25% zaraženih, ta vakcina ne deluje iz nekog razloga. Postavlja se pitanje jesu li ikada izlečili ostale, da li virus postaje imun, da li treba dopustiti ‘izlečenim ubicama’ da se ponovo integrišu u društvo, i sva ostala pitanja koja mogu proizaći iz ove premise. Od prvih kadrova, ovaj film je više postavljen kao pad civilizacije kakvom je znamo danas kao rezultat sukoba u društvu, gde je virus samo katalizator za mržnju koja bukti u tim zajednicama. Slike vojnih baza i karantina sa početka daju tu ratnu notu, a dileme koje se postavljaju kroz film po pitanju uloge izlečenih ljudi u novom poretku delovalo mi je kao predstavljanje integracije bivših pripadnika Naci režima posle rata, u novi društveni poredak. U oba slučaja imamo ljude koji pod afektom ‘opsednuti’ čine ogromna zlodela svojim sunarodnicima i šire, sve dok se ne prizovu pameti, i sa jednima i sa drugima ostaje pitanje, jesu li ubijali zato što nisu imali izbora, ili su ga imali pa su ipak odabrali taj put. Tema koja je bila prisutna i u prethodnom filmu, samo je Podivljali malo pošteniji, u onom smislu u kom glavni akteri u samom startu proklamuju svoje namere i ciljeve, i tačno se zna o čemu se radi. Ovde je bio cilj reditelja da nas dovodi u moralnu dilemu i da se sa likovima i mi sami lomimo oko toga da li izlečene treba integrisati nazad u društvo. Možemo ga tumačiti i kao metaforu za tretman epidemije HIV-a u Sjedinjenim drža