Dobrodošli u Anime pod lupom – novu kolumnu gdje ćemo analizirati kvalitetne i zanimljive anime serije i filmove. Anime je kao medij prisutan već više od pola stoljeća, i obuhvata tisuće i tisuće boljih i lošijih uradaka iz svih mogućih žanrova: od trilera i komedija, preko povijesnih ili akcijskih, do fanatastike ili romanse. Anime pod lupom obuhvaćat će sve žanrove, no s naglaskom – ili barem pretenzijom naglaska – na kvalitetu. Obrađivat ćemo djela koja imaju neku ideju i poruku, djela s određenom dubinom, djela kojih se rado sjećamo i godinama nakon što smo ih pogledali. I malo je animea dostojnijih da otvore ovu kolumnu od slavne i dobre – „Princeze Mononoke“.
Svakome tko je imalo upućen u anime, ovaj klasik nije potrebno naširoko predstavljati. Princezu Mononoke režirao je legenadarni Hajao Mijazaki davne 1997. godine, vjerojatno ni ne sluteći razmjere popularnosti i utjecaja koji će Princeza Mononoke doseći. Film je doživio velik uspjeh, u rekordnom roku vinuvši Mijazakija i njegov Studio Ghibli među najslavnije japanske animatore svih vremena. Ne manje značajan je i njegov inozemni uspjeh: riječ je naime o jednom od filmova najzaslužnijih da je anime postao popularan i u državama izvan matičnog Japana, recimo u Americi ili europskim zemljama.
Lisice znaju mnogo malih stvari, dok jež zna jednu samo jednu, ali veliku stvar – rekao je grčki pjesnik Arhiloh prije skoro tri milenija; i njegova se ideja sasvim dobro može primjeniti i na suvremena umjetnička ostvarenja. Kao djelo, naime, ovaj je anime ogledni primjer čistog nepatvorenog ježa. Ima u filmu mnogo tipičnih mijazakijevskih elemenata – prekrasni ručno animirani kadrovi prirodnog pejzaža, dvoje adolescenata u ulogama glavnih junaka te izgradnja njihovog odnosa kao jedne od centralnih okosnica filma, standardne ekološke poruke i drugo – no svi oni zajedno ovdje su u službi jedne glavne teme o kojoj Priceza Mononoke želi pričati te koja ju i čini takvim ježom: a to je sudonos čovjeka i prirode. Njih dvoje stavljeni su u poziciju yin-yangovskog istovremenog kontrasta i komplementarnosti, vječito balansirajući u fragilnoj ravnoteži čije bi eventualno pucanje rezultiralo općom katastrofom. Naš glavni junak – princ Ašitaka – kroz cijeli se film nalazi u poziciji posrednika između ovih dvaju zavađenih koncepata, pokušavajući ih pomiriti te tako donijeti boljitak sebi i drugima.
Sama radnja nije odviše kompleksna. Na samom početku, Ašitaka odlazi na dugačko putovanje i, probijajući se kroz ratom opustošena područja, dolazi do Gvozdengrada, naselja predvođenog hrabrom Eboši čiji su stanovnici u vječitom sukobu s antropomorfiziranim okolnim divljim životinjama čiju šumu stalno iskrčuju. Na strani životinja bori se i naslovna junakinja, mlada djevojka San odgojena od strane vukova. No šuma je također i obitavalište jelenjeg božanstva kojeg traže carevi vojnici. Naime, Jelen-bogova glava navodno donosi vječni život onome tko ju posjeduje – za što je car veoma zainteresiran.
Nije teško pogoditi gdje ovakav setup vodi. Na jednoj strani nalazi se čovjek i ljudska civilizacija – istovremeno i blagoslovljen i proklet svim ljudskim vrlinama i manama. Na drugoj je strani pak Majka priroda, vječita i sveprisutna. I dok bi površno čitanje filma i poznavanje Mijazakijeve biografije moglo dovesti do zaključka o jednostavnoj moralnoj dihotomiji gdje je čovjek pokvareni eksploator, a priroda prekrasna i nevina žrtva, Princeza Mononoke nam nudi puno zanimljiviju i slojevitiju sliku; sliku o dvama arhetipskim suprotnostima koje trebaju i nadopunjavaju jedna drugu.
Krenimo od ljudi, naših dragih homo sapiensa – u filmu prikazanih u svom svojem sjaju i svoj svojoj bijedi. Ako postoji ijedna konsanta u načinu na koji film poima našu vrstu – onda je to rat, ili općenito sukob. Nema u Princezi Mononoke malih idiličnih zajednica, arkadijskih sela i gradića tako čestih u drugim Mijazakijevim filmovima, čiji stanovnici žive u harmoniji s prirodom i jedni s drugima. Ne, ovdje je svako društvo u permanentnom sukobu sa svima oko sebe. Gvozdengrad je u stalnom ratu protiv prirode, kao i aristokrata koji ga žele dovesti pod svoju vlast. Ti isti aristokrati ratuju jedni protiv drugih, protiv cara i protiv pučanstva – gdjegod Ašitaka putuje, svjedoči paležu, ratu i smrti. Sam car, pak, pokušava nasilno ubiti Jelen-boga kako bi se domogao besmrtnosti; i tako dalje. Koliko god njegovi filmovi odisali optimizmom i onim ugodnim feel-good toplim osjećajem kojeg tako vješto priziva, Mijazaki je ovdje prilično ciničan što se ljudske prirode tiče: Homo sapeins je prikazan kao inherentno gramzljiv i sklon otimačini. Mržnje, kukavičluk, prevara, ugnjetavanje – sve to i još više je milo ljudskim likovima Princeze Mononoke.
No to je samo jedna strana medalje: niti je ljudska vrsta isključivo loša i kvarna, niti ju anime takvom prikazuje. Korisno je primjerice promotriti lik Eboši, vođe Gvozdengrada i jednog od glavnih likova filma. Radi se o ženi koja je osnovala grad na vrlo nepovoljnom mjestu, okruženog neprijateljskom šumom i još više neprijateljskim plemićima – i uspjela ga održati zahvaljujući isključivo svojoj pameti i sposobnostima. Uspostavila je društvo zasnovano na principima pravde, solidarnosti i jednakosti. Primila je pod svoje različite skupine nepoželjne u drugim društvima – recimo prostitutke ili gubavce – te im u Gvozdengradu pružila utočiste i dom. Štoviše, dala im je poslove i od njih učinila sretne i produktivne članove zajednice. Otvorena je uma, voli napredak i rado koristi nove tehnologije. Sposobna je liderica i organizatorica. Hrabro vodi ljude u bitku iz prvih redova. Pokazuje bezuvjetnu lojalnost zajednici, koja joj spremno uzvraća istom mjerom. Gledajući likove poput Eboši (a i samog Ašitake), ne možemo se oteti određenom ponosu i optimizmu. Njihove hvale vrijedne, i brojne, osobine daju do znanja kako ljudskoj vrsti ne samo da ima spasa, već i potencijala za napredak.
Takva je situcija s ljudima, no što je s drugim krajem mononokeovskog spektra? Kako film prikazuje prirodu i tko ju predstavlja?
Na prvu loptu, odgovor je očit: to su vukovi, divlje svinje, majmuni i ostale životinje koje obitavaju u šumi. Sve one prepune su bijesa i mržnje prema ljudima, koji ih nemilice ubijaju i uništavaju njihovu šumu. No sve te životinje zapravo su krajnje antropomorfizirane po svom karakteru: ponašaju se puno prije kao ljudi u životinjskoj koži negoli kao prave životinje. Često su fizički i mentalno izobličeni od mržnje. Nad njima dominiraju osjećaji poput osvete ili tvrdoglavosti: neprestano ih goni ta demonska želja da tim gadovima ljudima vrate im milo za drago i izbace ih iz svog šumskog staništa. Naslovna junakinja San posve je identična po svojim osobinama i motivaciji. Posve odana vukovima koji su je odgojili i šumi koja joj predstavlja dom – San ne može ni smisliti ljude, koje napada i ubija čim ih ugleda. Vrlo je zanimljiva geneza nadimka kojeg joj je sam Mijazaki dao: riječ „mononoke“ naime označava često osvetničkog duha koji uzroukuje patnju, bol i smrt kod ljudi – i to je upravo ono što San radi. Ona je ubojita princeza osvete, ona je ratnica bijesa, ona je šumska glad za revanšizmom prema ljudima utjelovljena u jednom liku.
No ako većina divljih životinja možda i jest previše antropomorfizirana, jedna od njih je puno izravnija manifestacija prirode onakvom kakvom ona zaista jest. I Jelen-Bog, i priroda koju on u sebi utjelovljuje, vizualno su ništa manje nego prekrasni – toliko da poželite sjesti u naslonjač satima uživati u njihovoj ljepoti i eleganciji. Jelen-bog je tu da nas podsjeti koliko je priroda vrijedna poštovanja i divljenja, skoro pa i kvazi-religijskog štovanja. Ona je izvor naše inspiracije, ona je magična i vrijedna pažnje, s njom sve počinje i završava. No ona je također po svojoj srži potpuni antipod ljudima i načinu na koji oni funkcioniraju. Priroda nema nikakvih emocija, nikakvu motivaciju ni cilj koji želi ostvariti – ona jendostavno postoji. Njezini susreti s ljudima posve su nasumičnog ishoda – Jelen-bog jednako lako daje i oduzima život, bez ikakve logike ili moralnog koda. On to ne čini iz želje da pomogne ili napakosti, vez iz čiste indiferentnosti. U srži prirode, te Jelen-boga, je da budu neosjetljivi na nas i naše probleme; i na nama je kao ljudima da uspijemo i ostvarimo nešto usprkos toj indiferentnosti. Da nije tako, ne bi bilo ljudske civilizacije.
U nezavidnoj poziciji potrage za ravnotežom između dvaju suprotnosti nalazi se Ašitaka, naš glavni protagonist priče. Nesumnjivo je pozitivan lik – i prilično je izvjesno da je Mijazaki u njemu htio utjeloviti „heroja“ koji za kojeg aksiomatski pretpostavljamo da uvijek postupa ispravno i časno. Tijekom cijelog filma on štiti šumu, no isto tako štiti i ljude; pokušavajući naći zajednički jezik između njih, pomiriti ih i omogućiti im da grade budućnost na koliko-toliko zdravim zajedničkim temeljima. A pomiriti ih nije lako, dapače: jer se ljudska civilizacija i priroda baziraju na posve različitim principima. Dok je šuma vizualno prekrasna, Gvozdengrad je oličenje ružnoće koje izvana prije izgleda kao neka mješavina industrijskog postrojenja i postapokaliptične pustoši negoli kao grad (usporedi s vrlo pitoreskim i raznobojnim gradom iz Mijazakijevog filma „Kikina dostavna služba“). Dok šumske životinje žive u harmoničnom ekosustavu, Gvozdengrađani su neprestano u ratu s drugim ljudima (kao i sa samom šumom). Te možda i najvažnije: dok je Gvozdengrad oličenje tehnološkog i drušvenog napretka, stalno težeći nečem novom i boljem; priroda je oličenje vječite stangacije i nepromjenjivosti. Baš kao što je u srži ljudi stalno mijenjati sebe i okoliš u nastojanju da im bude lakše i bolje, tako je u srži prirode da uvijek bude ista i identična. Dok su ljudi prošli i kameno i gvozdeno doba, otkrivali nove tehnologije i osnivali desetke naselja i gradova zaključno s Gvozdengradom – i Jelen-bog, i vukovi, i dvilje svinje i šuma koja im je svima dom – ostali su nepromijenjeni i nepromjenjivi tisućama godina; i ostali bi takvi i dalje da ljudi nisu došli i pokrenuli rat.
To su krajnosti između kojih Ašitaka mora posredovati. Čovjek i priroda. Progres i stagnacija. Red i kaos. S jedne strane, on iskreno cijeni Eboši i njene ljude, rado im pomaže kad god može te se na samom kraju filma čak odluči i trajno nastaniti u Gvozdengradu. No isto tako on