ANIME POD LUPOM: PRINCEZA MONONOKE

Dobrodošli u Anime pod lupom – novu kolumnu gdje ćemo analizirati kvalitetne i zanimljive anime serije i filmove. Anime je kao medij prisutan već više od pola stoljeća, i obuhvata tisuće i tisuće boljih i lošijih uradaka iz svih mogućih žanrova: od trilera i komedija, preko povijesnih ili akcijskih, do fanatastike ili romanse. Anime pod lupom obuhvaćat će sve žanrove, no s naglaskom – ili barem pretenzijom naglaska – na kvalitetu. Obrađivat ćemo djela koja imaju neku ideju i poruku, djela s određenom dubinom, djela kojih se rado sjećamo i godinama nakon što smo ih pogledali. I malo je animea dostojnijih da otvore ovu kolumnu od slavne i dobre – „Princeze Mononoke“.

Svakome tko je imalo upućen u anime, ovaj klasik nije potrebno naširoko predstavljati. Princezu Mononoke režirao je legenadarni Hajao Mijazaki davne 1997. godine, vjerojatno ni ne sluteći razmjere popularnosti i utjecaja koji će Princeza Mononoke doseći. Film je doživio velik uspjeh, u rekordnom roku vinuvši Mijazakija i njegov Studio Ghibli među najslavnije japanske animatore svih vremena. Ne manje značajan je i njegov inozemni uspjeh: riječ je naime o jednom od filmova najzaslužnijih da je anime postao popularan i u državama izvan matičnog Japana, recimo u Americi ili europskim zemljama.

Lisice znaju mnogo malih stvari, dok jež zna jednu samo jednu, ali veliku stvar – rekao je grčki pjesnik Arhiloh prije skoro tri milenija; i njegova se ideja sasvim dobro može primjeniti i na suvremena umjetnička ostvarenja. Kao djelo, naime, ovaj je anime ogledni primjer čistog nepatvorenog ježa. Ima u filmu mnogo tipičnih mijazakijevskih elemenata – prekrasni ručno animirani kadrovi prirodnog pejzaža, dvoje adolescenata u ulogama glavnih junaka te izgradnja njihovog odnosa kao jedne od centralnih okosnica filma, standardne ekološke poruke i drugo – no svi oni zajedno ovdje su u službi jedne glavne teme o kojoj Priceza Mononoke želi pričati te koja ju i čini takvim ježom: a to je sudonos čovjeka i prirode. Njih dvoje stavljeni su u poziciju yin-yangovskog istovremenog kontrasta i komplementarnosti, vječito balansirajući u fragilnoj ravnoteži čije bi eventualno pucanje rezultiralo općom katastrofom. Naš glavni junak – princ Ašitaka – kroz cijeli se film nalazi u poziciji posrednika između ovih dvaju zavađenih koncepata, pokušavajući ih pomiriti te tako donijeti boljitak sebi i drugima.

Sama radnja nije odviše kompleksna. Na samom početku, Ašitaka odlazi na dugačko putovanje i, probijajući se kroz ratom opustošena područja, dolazi do Gvozdengrada, naselja predvođenog hrabrom Eboši čiji su stanovnici u vječitom sukobu s antropomorfiziranim okolnim divljim životinjama čiju šumu stalno iskrčuju. Na strani životinja bori se i naslovna junakinja, mlada djevojka San odgojena od strane vukova. No šuma je također i obitavalište jelenjeg božanstva kojeg traže carevi vojnici. Naime, Jelen-bogova glava navodno donosi vječni život onome tko ju posjeduje – za što je car veoma zainteresiran.

Nije teško pogoditi gdje ovakav setup vodi. Na jednoj strani nalazi se čovjek i ljudska civilizacija – istovremeno i blagoslovljen i proklet svim ljudskim vrlinama i manama. Na drugoj je strani pak Majka priroda, vječita i sveprisutna. I dok bi površno čitanje filma i poznavanje Mijazakijeve biografije moglo dovesti do zaključka o jednostavnoj moralnoj dihotomiji gdje je čovjek pokvareni eksploator, a priroda prekrasna i nevina žrtva, Princeza Mononoke nam nudi puno zanimljiviju i slojevitiju sliku; sliku o dvama arhetipskim suprotnostima koje trebaju i nadopunjavaju jedna drugu.

Krenimo od ljudi, naših dragih homo sapiensa – u filmu prikazanih u svom svojem sjaju i svoj svojoj bijedi. Ako postoji ijedna konsanta u načinu na koji film poima našu vrstu – onda je to rat, ili općenito sukob. Nema u Princezi Mononoke malih idiličnih zajednica, arkadijskih sela i gradića tako čestih u drugim Mijazakijevim filmovima, čiji stanovnici žive u harmoniji s prirodom i jedni s drugima. Ne, ovdje je svako društvo u permanentnom sukobu sa svima oko sebe. Gvozdengrad je u stalnom ratu protiv prirode, kao i aristokrata koji ga žele dovesti pod svoju vlast. Ti isti aristokrati ratuju jedni protiv drugih, protiv cara i protiv pučanstva – gdjegod Ašitaka putuje, svjedoči paležu, ratu i smrti. Sam car, pak, pokušava nasilno ubiti Jelen-boga kako bi se domogao besmrtnosti; i tako dalje. Koliko god njegovi filmovi odisali optimizmom i onim ugodnim feel-good toplim osjećajem kojeg tako vješto priziva, Mijazaki je ovdje prilično ciničan što se ljudske prirode tiče: Homo sapeins je prikazan kao inherentno gramzljiv i sklon otimačini. Mržnje, kukavičluk, prevara, ugnjetavanje – sve to i još više je milo ljudskim likovima Princeze Mononoke.

No to je samo jedna strana medalje: niti je ljudska vrsta isključivo loša i kvarna, niti ju anime takvom prikazuje. Korisno je primjerice promotriti lik Eboši, vođe Gvozdengrada i jednog od glavnih likova filma. Radi se o ženi koja je osnovala grad na vrlo nepovoljnom mjestu, okruženog neprijateljskom šumom i još više neprijateljskim plemićima – i uspjela ga održati zahvaljujući isključivo svojoj pameti i sposobnostima. Uspostavila je društvo zasnovano na principima pravde, solidarnosti i jednakosti. Primila je pod svoje različite skupine nepoželjne u drugim društvima – recimo prostitutke ili gubavce – te im u Gvozdengradu pružila utočiste i dom. Štoviše, dala im je poslove i od njih učinila sretne i produktivne članove zajednice. Otvorena je uma, voli napredak i rado koristi nove tehnologije. Sposobna je liderica i organizatorica. Hrabro vodi ljude u bitku iz prvih redova. Pokazuje bezuvjetnu lojalnost zajednici, koja joj spremno uzvraća istom mjerom. Gledajući likove poput Eboši (a i samog Ašitake), ne možemo se oteti određenom ponosu i optimizmu. Njihove hvale vrijedne, i brojne, osobine daju do znanja kako ljudskoj vrsti ne samo da ima spasa, već i potencijala za napredak.

Takva je situcija s ljudima, no što je s drugim krajem mononokeovskog spektra? Kako film prikazuje prirodu i tko ju predstavlja?

Na prvu loptu, odgovor je očit: to su vukovi, divlje svinje, majmuni i ostale životinje koje obitavaju u šumi. Sve one prepune su bijesa i mržnje prema ljudima, koji ih nemilice ubijaju i uništavaju njihovu šumu. No sve te životinje zapravo su krajnje antropomorfizirane po svom karakteru: ponašaju se puno prije kao ljudi u životinjskoj koži negoli kao prave životinje. Često su fizički i mentalno izobličeni od mržnje. Nad njima dominiraju osjećaji poput osvete ili tvrdoglavosti: neprestano ih goni ta demonska želja da tim gadovima ljudima vrate im milo za drago i izbace ih iz svog šumskog staništa. Naslovna junakinja San posve je identična po svojim osobinama i motivaciji. Posve odana vukovima koji su je odgojili i šumi koja joj predstavlja dom – San ne može ni smisliti ljude, koje napada i ubija čim ih ugleda. Vrlo je zanimljiva geneza nadimka kojeg joj je sam Mijazaki dao: riječ „mononoke“ naime označava često osvetničkog duha koji uzroukuje patnju, bol i smrt kod ljudi – i to je upravo ono što San radi. Ona je ubojita princeza osvete, ona je ratnica bijesa, ona je šumska glad za revanšizmom prema ljudima utjelovljena u jednom liku.

No ako većina divljih životinja možda i jest previše antropomorfizirana, jedna od njih je puno izravnija manifestacija prirode onakvom kakvom ona zaista jest. I Jelen-Bog, i priroda koju on u sebi utjelovljuje, vizualno su ništa manje nego prekrasni – toliko da poželite sjesti u naslonjač satima uživati u njihovoj ljepoti i eleganciji. Jelen-bog je tu da nas podsjeti koliko je priroda vrijedna poštovanja i divljenja, skoro pa i kvazi-religijskog štovanja. Ona je izvor naše inspiracije, ona je magična i vrijedna pažnje, s njom sve počinje i završava. No ona je također po svojoj srži potpuni antipod ljudima i načinu na koji oni funkcioniraju. Priroda nema nikakvih emocija, nikakvu motivaciju ni cilj koji želi ostvariti – ona jendostavno postoji. Njezini susreti s ljudima posve su nasumičnog ishoda – Jelen-bog jednako lako daje i oduzima život, bez ikakve logike ili moralnog koda. On to ne čini iz želje da pomogne ili napakosti, vez iz čiste indiferentnosti. U srži prirode, te Jelen-boga, je da budu neosjetljivi na nas i naše probleme; i na nama je kao ljudima da uspijemo i ostvarimo nešto usprkos toj indiferentnosti. Da nije tako, ne bi bilo ljudske civilizacije.

U nezavidnoj poziciji potrage za ravnotežom između dvaju suprotnosti nalazi se Ašitaka, naš glavni protagonist priče. Nesumnjivo je pozitivan lik – i prilično je izvjesno da je Mijazaki u njemu htio utjeloviti „heroja“ koji za kojeg aksiomatski pretpostavljamo da uvijek postupa ispravno i časno. Tijekom cijelog filma on štiti šumu, no isto tako štiti i ljude; pokušavajući naći zajednički jezik između njih, pomiriti ih i omogućiti im da grade budućnost na koliko-toliko zdravim zajedničkim temeljima. A pomiriti ih nije lako, dapače: jer se ljudska civilizacija i priroda baziraju na posve različitim principima. Dok je šuma vizualno prekrasna, Gvozdengrad je oličenje ružnoće koje izvana prije izgleda kao neka mješavina industrijskog postrojenja i postapokaliptične pustoši negoli kao grad (usporedi s vrlo pitoreskim i raznobojnim gradom iz Mijazakijevog filma „Kikina dostavna služba“). Dok šumske životinje žive u harmoničnom ekosustavu, Gvozdengrađani su neprestano u ratu s drugim ljudima (kao i sa samom šumom). Te možda i najvažnije: dok je Gvozdengrad oličenje tehnološkog i drušvenog napretka, stalno težeći nečem novom i boljem; priroda je oličenje vječite stangacije i nepromjenjivosti. Baš kao što je u srži ljudi stalno mijenjati sebe i okoliš u nastojanju da im bude lakše i bolje, tako je u srži prirode da uvijek bude ista i identična. Dok su ljudi prošli i kameno i gvozdeno doba, otkrivali nove tehnologije i osnivali desetke naselja i gradova zaključno s Gvozdengradom – i Jelen-bog, i vukovi, i dvilje svinje i šuma koja im je svima dom – ostali su nepromijenjeni i nepromjenjivi tisućama godina; i ostali bi takvi i dalje da ljudi nisu došli i pokrenuli rat.

To su krajnosti između kojih Ašitaka mora posredovati. Čovjek i priroda. Progres i stagnacija. Red i kaos. S jedne strane, on iskreno cijeni Eboši i njene ljude, rado im pomaže kad god može te se na samom kraju filma čak odluči i trajno nastaniti u Gvozdengradu. No isto tako on poštuje i šumu čije daljnje uništenje želi spriječiti; te se zaljubljuje u San na prvi pogled. Ašitaka, kao pravi heroj, uviđa kompleksnost situacije i nije odan nijednoj od strana – ili je možda bolje reći da je odan i jednima i drugima.

Centralni sukob nije samo između čovjeka i prirode, nego može poslužiti kao simbolika za bilo koji rat. Baš kao i druge uspješnice Studija Ghibli – poput „Groblja svitaca“ ili „Letećeg dvorca“ – tako se i Princeza Mononoke bavi ratom, odnosno negativnim posljedicama koje ostavlja na društvo. Mijazakija ovdje ne zanima toliko materijalna šteta, već prvenstveno psihološka pustoš koju rat uzrokuje u svojim sudionicima. Gvozdengrađani, a pogotovo šumske životinje, puni su mržnje jedni prema drugima – toksične mržnje koja im truje tijelo i um. Istina, ta mržnja je jako pogonsko gorivo, snažan motivator koji njihovim životima daje smisao i stalno ih tjera prema naprijed – no ona je i otrov koji od nekoć ponosnih i plemenitih divljih svinja stvorio bezumne zvijeri kojima je jedini cilj pobiti što više ljudi i izazvati što veću destrukciju. One su, metaforički a i doslovno, proklete mržnjom i bijesom – i kao takvima im nema pomoći. I opet je Ašitaka taj koji pokušava biti miritelj te uspostaviti kakvo-takvo primirje između zaraćenih strana. Što nije nimalo lako, jer i ljudi i šumske životinje imaju vrlo dugu listu razloga zašto mrze one druge, počevši od brojnih prijatelja i sudrugova što su izginuli u međusobnom ubijanju. Nasuprot jednostavnosti rata – mir je taj koji je težak. Mir zahtijeva da, ako već ne možemo zatomiti mržnju, da barem na dopustimo da ovlada nama i sjednemo za pregovarački stol s ratnim neprijeteljem. Jer moramo. Jer, koncentirajući se na nepravde koje nam je druga strana nanijela (i oni na naše), nećemo daleko dogurati. Jer jednostavno nemamo izbora ako želimo bolje sutra. Svega toga svjestan je i naš glavni mirotvorac Ašitaka.

I na kraju krajeva, kad se sve zbroji i oduzme, kakav to svijet Princeza Mononoke pokazuje? Jesu li Ašitaka, Eboši, San i drugi išta naučili nakon što su cijeli film proveli ratujući? Kakav će svijet ostaviti u naslijeđe budućim generacijama?

Odgovor je i ovdje prilično ambivalentan. Jer svijet na kraju radnje filma i dalje je prilično problematično mjesto – prepuno ratova, destrukcije, sebičnosti i mržnje. No usprkos tome Mijazaki pokazuje i nemalu dozu optimizma prikazajući kako, svim poteškoćama usprkos, postoji mogućnost za napredak i učenje iz počinjenih pogrešaka. Izvjesno je, primjerice, kako su skoro pa apokaliptični događaji na kraju filma potresli naše protagoniste koji će odsada biti oprezniji i mudriji jedni prema drugima – i prema prirodi. Općenito su priroda s jedne te ljudska civilizacija s druge strane, iako duboko suprostavljeni, zapravo i nužno komplementarni te ovisni jedno o drugom. Priroda bez ljudi je dosadna i kruto nepromjenjiva. Ljudska civilizacija bez prirode je jalova, pusta i mentalno ispražnjena. Pritom se jedni i drugi nalaze u pozicijama Amerikanaca i Sovjeta tokom hladnog rata: svaka je strana u stanju potpuno razoriti onu drugu, no samo pod cijenu uništavanja same sebe i svoje budućnosti. Ukratko – mutually assured destruction.

No napredak, i ako je moguć, kao da je vezan za još jednu pojavu, koju u nedostatku boljeg termina možemo nazvati profanizacijom. Kroz radnju filma, svijet Princeze Mononoke malo po malo postaje sve manje magičan i spiritualan te sve profaniji. Magična bića – bili oni vukovi, divlje svinje, Jelen-bog ili mali šumski duhovi – ili umiru, ili gube na važnosti ili se povlače u osamu. Svijet sve manje ovisi o čaroliji i božanstvima a sve više isključivo o ljudima i ljudskoj volji. Iako je možda u kontekstu našeg filma ovakva ideja neugodna, ona je zapravo prilično česta u raznim religijskim i mitološkim djelima diljem svijeta: poput Gospodara prstenova, Biblije ili grčke mitologije. Promotrimo ovaj posljednji primjer i vidjet ćemo da su u kronološki najranijim pričama (stvaranje svijeta, rat bogova i titana, Prometejeva krađa vatre…) bogovi glavni ili čak jedini likovi dok se u kasnijim djelima (Trojanski rat, Odiseja) radnja uvijek i jedino vrti oko ljudi, dok su bogovi eventualno igrači iz sjene čiji se utjecaj u pravilu svodi na neku pravovremenu manipulaciju nekog od ljudskih protagonista. Baš kao i u Princezi Mononoke, poruka je jasna: kao svijet ide prema naprijed, ljudi preuzimaju primat od magije i magičnog.

I za kraj, zanimljivo je proučiti prostorno-vremenski kontekst unutar kojeg se radnja odvija. Većina Mijazakijevih filmova smještena je ili u Japan 20.-og stoljeća ili u neki posve fiktivni svijet – i kao takvi nam pružaju odličan uvid u redateljevu osobnu filozofiju i način razmišljanja. No malo koji film nas toliko duboko uranja u samu japansku kulturu koje je autor dio, te ponajprije njezinu povijest i religiju.

Priča Princeze Mononoke smještena je otprilike u ekvivalent kasnog 16.-og stoljeća, doba kad Japan prolazi kroz stanovite socijalne i tehnološke promjene. Svašta se tada izdogađalo: i prvi kontakt s Europljanima i početak uporabe vatrenog oružja koje su ovi donijeli, i slabost careve vlasti (možda simbolizirana kroz njegovu želju za besmrtnošću), i neprestani vojni sukobi između moćnih aristokrata i najava skorašnjeg jačanja građanske u odnosu na ratničku klasu (tj. samuraje). Sve su to bili elementi koji su mijenjali japanski etos 16.-og stoljeća – i svi su barem natuknuti, ukoliko ne i izravno prikazani, u samom filmu. Ako je Mijazaki htio prikazati ljudsku civilizaciju kao sustav inherentno podložan ratovima i promjenama, onda je odabir ovog vremenskog perioda bio pun pogodak.

Osim povijesnih, film je također prepun i japanskih religijskih konotacija. Iako Mijazaki izričito negira da su njegovi filmovi nastali pod ikakvim religijskim utjecajem, indirektno ipak priznaje kako je jedna religija neizostavan dio japanske tradicije i kulture pod čijim utjecajem on živi i stvara.Tako ovdje, kao primjerice i u još poznatijem „Začaranom gradu“ (tj. „Spirited Away“) možemo uočiti prilično očite šintoističke elemente. Kroz vrlo doslovnu vizualnu i narativnu metaforu („kletvu“ koju uzrokuje mržnja) vidimo štetu koju uzoruje (fizička ili moralna) nečistoća – jedan od tabua u šintu – i važnost purifikacije odnosno uklanjanja te nečistoće. Vidimo božanstva u kojima nema ništa transcedentalno –sva ona dio su svakodnevnog svijeta, sasvim „prirodna“ a ne „natprirodna“. Vidimo skoro pa inherentnu „svetost“ prirode, kao obitavališta brojnih važnih bogova/duhova/duša. Vidimo i „kodama“ – tj. male šumske duhove koji se pojavljuju u japanskom folkloru. I tako dalje, i tako dalje. Iako ništa od toga nije nužno za razumijevanje filma i njegove poruke, svakako daje dodatnu vrijednost samom filmu. Možda čak i čine blage lisičje natruhe unutar ježa koji je Princeza Mononoke.

Kod filmova ovolikog utjecaja i značaja uvijek postoji određeni pritisak da se taj utjecaj i značaj i opravdaju. Neminovno je pitanje je film svojom kvalitetom to i zaslužio – ili se nažalost radi tek o nekom prolaznom hitu, koji će možda i biti u modi nekoliko godina prije negoli tiho nestane iz kolektivne svijesti. U slučaju Princeze Mononoke, odgovor je srećom potvrdan. Unutar anime kulture, ovaj film ima kultni status – kojeg je apsolutno zaslužio. Ako ste iskusni anime konzument – vjerojatno ste ga već gledali i znate o čemu govorim; a ako niste i tek planirate dublje uroniti u svijet japanske animacije – toplo preporučujem da Mijazakiju i Princezi Monoke barem date šansu.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *