Valjao je Muzaferija, od milja zvani Muzafer, po prstima mješavinu treske i zemlje crnice iskopane podno džamijskog brežuljka. Dok mrvi onu zemlju i presipa iz žardinjere u korito, mrmlja sebi u bradu žučno i nepokolebljivo, a ponekad mu se otme koja glasna psovka koja stigne do zatvorenih komšijskih prozora i ne ide dalje. Prekopa on zemlju i ostatke korjenja od traljavo i bezbrižno počupanih biljki koje su prvobitno posađene. Počesto je volio Muzafer u šetnjama po okolnim Sarajevskim izletištima, isčupati mladi izdanak kao za pelcer, a onda ga pogužva među prstima i odbaci kao razočarenje. Tako je u svom skromnom podnebeskom vrtu na krovu najviše zgrade u naselju, volio ponekad iz čistog mira ostaviti brigu o biljkama samo biljkama.
Muzafer je volio nositi bijeli mantil u vrtu, koji je često ličio na purgatorij, dok se bavi pljevljenjem niskog korova izraslog iz fuga između betonskih ploča, kojima je popločan krov zgrade. S obzirom na svoju nestručnost u bavljenju biljkama i njihovom fiziologijom, te puko amaterstvo koje je razvio u zadnjih par godina, u tom bjesomučnom pljevljenju ponekad bi nekome sa strane izgledao kao sumanuti nepotkovani botaničar. Između biljaka, u vrtu smještenom na sto i dvadeset metara u vazduhu i Sunca, nije se nalazila nikakva zaštitna barijera. Tako su biljke svojom prirodnom otpornošću štitile svoj život od sunčanog neprijatelja, sakrivale svoje listove, ne davajući si da porastu u punom potencijalu, ne bi li sa manjom površinom uspjele preživjeti ovaj sunčani pakao u koji su izložene. Volio je tako Muzafer više životinju nego insana, a još je više volio biljku od čovjeka.
Rijetko društvo je zalazilo u njegovu poluzelenu oazu na betonskoj podlozi, s obzirom na stres koji se javljao u Muzafera od fizičkog prisustva ljudi. Neobzirno kretanje gostiju, a nerijetko bi očešali neku stabljiku nogom, nakostriješilo bi svaku dlaku i podiglo mu proćelavu kosu na glavi. U tim trenucima, Muzafer je volio zamisliti ljude kako skaču s ruba ograde i bacaju se u nepovratni pad s krova. Zamišljao je tako dobrovoljna samoubistva, a nervi kroz tijelo bi mu grčili svaki mišić zbog čega bi cupkao i nervozno poskakivao u krug oko svoje ose.
Mrzio je ljude, pakosno je volio s njima ulaziti u odnose. Teški trenuci iz prošlosti načinili su neizbrisive i neprekopane brazde u Muzaferovoj duši. Ljubav je osjećao uvijek jednostrano kao nešto što se prima, ali nikada ne pruža. Nije mogao osjetiti bezuslovnu ljubav prema ljudima, jer je manijankalno djelovao samo iz vlastite koristi. Tako se Muzaferija okrenuo biljkama i smiraju koji donosi briga o njima. Najviše je volio praviti “bonsai” od domaćih, autohtonih Bosanskih sorti voćki, a najčešće bi se dokopao jabuke. Posjedovao je jaku volju i poprilično vješte ruke u kojima je uvijek držao neku alatku za pravljenje improviziranih predmeta isključivo s nekom namjenom. Veliki pragmatičar je bio Muzafer, a svoj rad je obavljao težački i pošteno bez ičije pomoći. Mogao je od naizgled neupotrebljivih i polomljenih artikala, napraviti jedinstvene predmete neobičnog dizajna. Kroz svoju maštovitu i orginalnu viziju, često je ostvarivao već viđane ideje al’ opet odrađene na njegov unikatni način. Nešto bi poslužilo kao ukras među zasađenim gredicama sukulenata, a nešto je poslužilo kao saksija za razne vrste grmića, tankih mladica Vrba ili sezonskog bilja. Kroz svoj predani rad, razvio je ljubav prema egzotičnijim vrstama, koje bi nabavljao na razne načine, a dosta često je tražio u prirodi primjerke slične njima, što bi neuvježbanom oku predstavljao kao pravu stvar.
Pravio je Muzafer i staklenik svojim biljkama da im omogući dodatnu vlažnost. Sadio je začine, tražio je po buvljaku priručnike za botaničare i upoređivao dnevni plijen sa slikama biljaka nacrtanim na stranicama priručnika. Sušio je nezrele mlade biljke, tucao ih u prah i mješao razna sjemena. Kažu da ga je jedna od tih ljekovitih samoniklih biljaka i dotucala. Toliko se navalio na čaj od te jedne da nije ni osjetio kada ga je ludilo napalo. Kažu da je rijetko išao na počinak, a odmor mu je bio kada savije leđa i pljevi po vazdan korov po fugama između betonskih ploča.
Tako je jedne noći u istraživanju, naletio na biljku čije su mu se specifikacije posebno dopale. Noćima i danima je proučavao sve napisano i istraženo o njoj, te pripremao korito za njenu sadnju. Pomješao je plodnu crnicu, tresku i kamenje. Đubrivo je kupio od nekog seljaka. Biljka je imala prirodno stanište više prema južnoj polutki nego sjevernoj. Odgovarala joj je vlažna, a opet dovoljno topla klima bez teške zime. Imala je posebnu ishranu i spadala je u red mesožderki. Njemu je srce dirnula kada je pročitao koliko je posebna, tačno onako kao i njegova vizija. Kada je nabavi biće kraljica podnebeskog vrta.
Ali Muzafer je uvijek volio po svom, pa makar i propast. Noćima se zabavio pretraživanjem moguće Hercegovačke podvrste ove mesožderke. Znao je da postoji, kao i onaj kanjon Neretve što je još iz doba Krede među nama. Sjeo je na voz, otišao u pećinu na Hercegovačkom kršu i u tami zemljine utrobe pronađe mesožderku. Naša varijanta.
Pripremio je Muzafer i korito i zemlju, i vodene prskalice palio po noći i brojao sekunde dok onu vodu u rijetko šprica. Rasla je iz dana u dan, a Muzafer je sve rijeđe odlazio na spavanje. Činilo mu se da će propustiti kako raste ako samo na tren sklopi oči. Po danu je skupljao muhe što ulete u kuću pa se vrte ispod lustera. U sumrak je lovio komarce, a ponekad je skupio i krijesnice kao poslasticu. Crviće je rukama tražio po zemlji, a skakavce je hvatao za nožice. Nenadano je mesožderka rasla iz dana u dan vidno sve veća, toliko da su joj nakon mjesec dana života, muhe i crviće zamijenili golubovi i vrane. Postavio je gajbe na komad drvceta, a ispod njih mamac. Lovio je onako kako djeca love golubove, pa ih puštaju u slobodu nakon izvjesnog vremena.
I ptice su postale premale. Da mami mačke i pse, Muzafer nije imao srca. Valjda, kao i svako, imao je favorite među životinjama. Naime, ova čudnovata biljka, opasna i rijetka kakva i jeste, nije uzalud svoj dom imala u mraku vlažne i tamne pećine. Ono gdje se ona sada nalazila kod Muzafera, nije njeno normalno stanište. Svjetlo dana i velika količina ultravioletnog zračenja, izazvalo je cijepanje gena u jedrima ćelija i njihovu prekombinaciju, što je stvorilo čudovišnu morfologiju i izazvalo monstruoznu mutaciju mesožderke. Doista je Muzafer bio u pravu kada je govorio da još iz doba Krede postoji. Vremenom se ona prirodnom selekcijom povukla u tamno okruženje pećine gdje je sebi omogućila opstanak u benignom obliku prihvaćenom po zakonu prirode. Sve dok joj Muzafer nije dao krila.
Toliko je bila ogromna da joj je korijen probio korito i pomjerao se kao da diše. Mesožderka je razvila prahistorijski oblik na koji ni sama nije navikla. Oba amatera u onome što rade, začuđeno su živjeli u simbiozi. Muzafer je bio lovac i donosio hranu, a mesožderka mozak čiji se nervni sistem razvijao iz dana u dan dok se nije ukorjenio. Nije mogao prestati. Krao je i po mesarama janjce, ali sve je to kratko trajalo. On se oduševljavao svojim postignućem, a mesožderka je željela slobodu i bijeg iz Muzaferovog biotopa. Toliko je narasla da je svojom visinom ometala radiovalove odašiljača postavljenih po krovu.
Muzafer je sjedio u najudaljenijem ćošku krova i gledao biljku koja je postigla svoj puni i prekomjerni potencijal.
Za koji dan će moći i sama hodati.
Autor: Dina Strojček