„Ah, Zemljani!“ Nasmijala se Milaa nakon što joj je Nomi ispričala koliko se Kai trudi aktivirati svoju šestu čakru. „Sve se to samo sredi kada dođe na MCR7. Kristali će popustiti i čakra će se sama lagano otvoriti“
„Tako ih je bilo lako uvjeriti u to da je dovoljno piti filtriranu vodu i izbaciti pastu za zube koja sadrži fluor…“ Bila je i dalje u nevjerici.
„A ono kada se fokusiraju na jednu točku i silom pokušavaju probiti…ja evo ne znam što probijaju ali je jako smiješno“, nastavila se smijati Milaa.
„I da oni nisu shvatili kako to ne pomaže, ja evo nemam riječi.“
„Mene Jan nije nikada niti pitao ništa vezano za to.“
„Mislim da će mene Kai pitati. Trenutno joj je sav fokus na tome i meditaciji.“
„A duhovni vodiči?“
„Oni je trenutno ne zanimaju.“
Milaa je primijetila tugu koja je prošla njenim licem.
„Smeta li ti to?“ upitala je.
„Moram priznati da smeta.“ Odgovorila je. „No u redu je, i ovo je velik napredak.“
Razgovor su prekinuli Sinead i Santara kada su uplovili u prostoriju za sastanke na postaji Aole. Kratko su pozdravili prisutne, a potom prešli na bitne stavke.
„Okupili smo predstavnike svih civilizacija u multiverzumu koje rade na uspostavljanju primirja na neutralnom terenu, dakle ovdje, na postaji Aloe“, rekao je Santara.
„Hoće li doći netko s Kamale?“ upitala je Milaa.
„Da.“ Kratko je oklijevao, pa nastavio, „Mišljenja smo kako bi Nomi bila najbolji izbor za predstavnika Veste, s obzirom na njen dosadašnji rad, ali i prezentaciju koju je za njih pripremila.“
Svi u prostoriji usmjerili su pažnju prema Nomi koja je bila iskreno zatečena.
„Hvala vam na povjerenju“, započela je, „no zaista vjerujem kako postoji bolja opcija…“
„Nomi“, prekinuo ju je Sinead. „Ti si najbolji izbor.”
Njegov ton glasa ju je natjerao da poslušno kimne glavom.
Prišao joj je Santara te pružio ruku iznad trokuta na njenom desnom ramenu i dodao čin unutar njega. Njeno prvo promaknuće. Nije ovako zamišljala taj trenutak.
Kolege su joj redom čestitale i upućivale komplimente. Svakome je zahvalila dok je unutar bića osjećala sve veći pritisak.
„Kada imam sastanak s Kamalijancima?“ upitala je kada su ostali sami.
„Uskoro, javit ću ti detalje“, odgovorio je Sananda. „Cijeli tim se seli na Aole, nadam se da to ne remeti tvoje planove.“
„Naravno da ne. Volim boraviti ovdje.“
Nije mogla sakriti oduševljenje koje ju je obuzelo.
Poveo ju je do njenog novog ureda, koji je u stvari bio preslika njenog ureda iz Velike Kupole. Pomislila je kako je vrijeme za promjenu te je mislima oblikovala jedan sasvim novi svijet unutar svog novog radnog okruženja.
Kada je postala zadovoljna izgledom zidova i namještaja, dotaknula je trokut koji je napokon imao jednu resicu. Val radosti razlio joj se licem. Bila je ponosna na sebe.
Stvari se napokon kreću u dobrom pravcu, barem za sada.
Dobila je novi čin, novi ured, moći će provoditi mnogo više vremena na Aole no ono što ju je najviše veselilo je bio prvi razgovor s Kai.
***
Napokon je došao trenutak kada će je povesti na MCR7.
Aktivirala je Kainu Merkabu za putovanje na Novi planet. Dočekala ju je na osamljenom dijelu kako ih nitko ne bi ometao. Pričekala je trenutak da se s njenog uma makne veo sna.
Uzbuđeno je promatrala Kai, ovako blizu sebe i sa mogućnošću da je napokon vidi svojim očima. Suzdržavala se da je ne zagrli, bojala se da bi to možda bilo malo previše za nju i za prvi kontakt. Pripremila se na razgovor o mjestu na kojem se nalazi. Znala je da će Kai sve zaboraviti isti tren kada se vrati na Zemlju kroz Portal koji uzrokuje amneziju, no sjećat će se svega kada se sutra ponovo vrati ovdje.
„Možda će sutra doći do zagrljaja“, ponadala se.
„Gdje sam to?“ upitala je.
„Ovo je planet MCR7, i ovo je druga dimenzija, u drugom Svemiru van prostora i vremena u kojem se nalazi Zemlja.“
Kai je šutke pogledala u neobičnu sugovornicu, jer nije razumjela niti riječ onoga što joj je upravo rekla. Nomi nije sačekala drugo pitanje, samo je nastavila:
„Preklapanja dva svijeta su u stvari sasvim normalna. No ono što se ponekad slučajno desi je da ljudi s vaše planete sasvim nesvjesno prođu kroz portale koji ih dovedu na ovo mjesto.“
Zamahnula je rukom ispred sebe kao da joj predstavlja svoje carstvo.
Kai je pogledala malo bolje gdje se nalazi i primijetila kako je mjesto zaista veličanstveno. Stajali su na vrhu planine. Pod njima se prostirala provalija koju su prekrivale šume. U daljini je vidjela široke rijeke nad kojima su sjala čak tri sunca. Obratila je pažnju i primijetila je kako joj je sunčeva toplina neutralna na koži.
„Tri sunca bi trebala grijati jače nego jedno…“ pomislila je.
Nomi je osjećala neopisivu radost jer njen Kontakt prolazi savršeno. Čula je njene misli pa je odgovorila: „Sunce je ovdje drugačije nego Zemljino sunce, jer je i sama atmosfera planeta drugačija. Ljudi i životinje koje završe na ovom mjestu ne stare. Za njih vrijeme kao da stoji, što naravno nije točno, samo je vrijeme drugačije nego na Zemlji, na primer, ako je netko ovdje proveo 50 tisuća godina, zemaljskih, osjeća se kao da je prošao jedva jedan zemaljski dan.“
Kai je sada već šokirano zurila u Nomi. Nije mogla oblikovati suvislu misao. Trudila se svim silama pratiti što ova visoka, srebrna i očito vanzemaljska žena govori.
„No ako bi se vratili na Zemlju, sa svojim tijelom starim jedva jedan dan na zemlji, primijetili bi kako se sve promijenilo i kako je njihova obitelj već odavno završila svoje zemaljsko putovanje.“ Nomi je zastala i Kai bi se mogla zakleti da se nasmiješila.
„Dobro…“ Polagano pokrenula mozak. Nije bila sigurna govori li naglas ili telepatski.
„Možemo razgovarati na oba načina.“ Čula je u umu.
Ova situacija joj se učinila neobično poznatom. Zagledala se u ogromne ljubičaste oči. Osjećala je veliko povjerenje i topla ljubav ju ispuni. No tada se naglo otkinula iz tog osjećaja. „Želiš reći da ja kada se vratim na Zemlju neću vidjeti svoju obitelj i prijatelje??“ Zurila je u Nomi sa cijelom paletom emocija, ali najviše nevjericom.
„Ne, smiri se, molim te.“
Nomi je stavila ruku na njeno rame.
Od njenog dodira, Kai se automatski smirila.
„Kada se ti vratiš na Zemlju, vratit ćeš se kao da si se probudila iz sna i ovoga se nećeš sjećati.“
„Ali zašto mi onda ovo sve pokazuješ?“
„Doći ćemo i do toga, polako“, nježno je rekla, a Kai je prihvatila njenu rečenicu sasvim mirno i um je to primijetio. Pitala se zašto se sada osjeća kao da je ovo najnormalnija stvar na svijetu i gdje je nestala njena panika s početka ovog putovanja. Ili sna. Više nije znala što se točno dešava. Pogledala je u lijevo i ugledala čovjeka kako stoji na rubu litice s rukama u džepovima. Izgledao je kao da je upravo došao s Woodstocka.
Upitno je pogledala Nomi koja joj je smjesta odgovorila.
„Da, on je ovdje zaista još iz doba Woodstocka. Ljudi koji ovdje završe ne umiru prirodnom smrću, jer njihova tijela ne stare i nemaju bolesti kao na Zemlji. Odavde mogu otići samo ako namjerno završe život, ili ako se dogodi neka nesreća, ukoliko ih pregazi krdo bizona ili nešto slično.
„Krdo bizona?“ Šokirano je upitala.
„Da, krdo bizona“, potvrdila je kao da je sasvim normalno da naiđeš na krdo bizona usred glavnog grada europske unije.
„I nitko se nikada nije uspio vratiti nazad?“
„Jesu, neki su uspjeli, ponovo slučajno naišavši na Portal. Ponekad se zaista i vrate u svoje vrijeme i dimenziju, ponekad završe negdje drugdje.“
„I što se onda desi? Ako se vrate u svoje vrijeme i recimo na Zemlji su bili odsutni samo nekoliko godina?“
„Ili se ne sjećaju, jer prolaze kroz portal paralelnog svemira koji izaziva amneziju ili se sjete nakon nekog vremena kroz snove i sinkronizacije, ali im nitko ne vjeruje pa nerijetko završe u određenim institucijama, jer ljudi misle da su ludi. Sigurno si čula za slične priče?“ Pogledala ju je s izrazom lica kao da se blago smiješi.
Kai ništa nije odgovorila. Mozak joj je vrvio pitanjima.
„Ovdje je populacija vrlo rijetka, neki ljudi su se formirali u zajednicu no to se rjeđe dešava. Planet je zaista dosta velik i promatramo ga već neko vrijeme“, nastavila je.
„Tko to vi?“ Pitala je ne pogledavši u nju. Promatrala je skupinu ljudi u daljini koji su izgledali kao iz kamenog doba. Mozak joj je pokušavao vrištati no ništa se nije dešavalo što bi se vidjelo na van. Nomi je ponovno dotaknula njeno rame te se smirila.
Napokon je njen mozak uspio povezati što se dešava. Ovo biće je cijelo vrijeme smiruje svojim dodirom. Fokusirala se na osjećaj blage topline na ramenu gdje počiva njena ruka. To je jedini razlog zašto nije van sebe cijelo vrijeme. Van sebe je blagi oblik onoga kako bi se osjećala, bila je toga potpuno svjesna jer je ovo mjesto bilo užasno. Grozila se pomisli da bi ovdje mogla provesti cijelu vječnost.
Na um joj je palo i to kako joj cijelo vrijeme čita misli. Pogledala ju je i susrela se sa, ponovo, mogućim blagim osmjehom.
„U redu je. Razumijem da ti se ovo mjesto trenutno ne sviđa. Ali uvjeravam te da na ovom mjestu ljudi ne pate. Rekla sam ti već da je atmosfera drugačija, kao i vrijeme. Dakle oni ne stare, ne pate fizički, ne postoji bol, da ih pregazi krdo bizona ne bi osjetili bol, ali bi umrli. Isto tako nemaju potrebu za hranom ili pićem, znam da si se pitala što jedu.“
Trenutak su se promatrale. Nomi je imala zaigran izraz lica dok je Kai bila čista suprotnost. Konačno je progovorila.
„Ali zašto su ovi ljudi tu zaglavljeni? Ne razumijem… zašto im ne pomognete? Nego ih samo promatrate? To je tako okrutno!“
„Ovo je prirodna anomalija. Jedna od mnogih u Svemiru. Nismo je mi stvorili i nije na nama da se miješamo na takav način.“
„Ali miješate se, zar ne? Dolazite ovdje i promatrate, znate da postoji… mene si dovela ovdje… jesam li ja prošla kroz portal?“
„Nisi, ne brini.“
„Ne razumijem što radim ovdje…“
Nomi je ponovo dotakla njeno rame taman kada je pomislila da će hiperventilirati.
„Reci mi onda što radim ovdje?“ zahtijevala je.
„Sve u svoje vrijeme.“
„Možeš li mi onda barem reći kako možemo pomoći ovim ljudima?“
„Mogu im pomoći samo na dva načina. Jedan je da ih ubijemo, a drugi je da ih…“
„Ubijete?“ Zgroženo ju je prekinula.
„Da, da ih oslobodimo fizičkog tijela“, pojasnila je, „no to naravno nije najsretnije rješenje i povlači moralne i etičke dileme.“
„Ok“, odahnula je. „A drugo? Oprosti što sam te prekinula.“ Dodala je.
„Da ih vratimo na Zemlju.“ Kratko je odgovorila Nomi.
Kai je trenutak šutke zurila u nju ne vjerujući što čuje.
„Pa zašto ih onda ne vratite? Što nije u redu s vama?!“ Prasnula je.
„Razumijem tvoju frustraciju“, rekla je Nomi i podigla ruku no ovaj put se Kai izmaknula i nije joj dozvolila da ju dotakne kako bi se smirila.
Nomi je ustuknula i ostala trenutak s rukom u zraku.
Kai se učinilo da je biće na trenutak nakrivilo glavu u stranu i, da ima kapke i trepavice, vjerojatno bi trepnula. Bila je to samo milisekunda, ali kroz nju je prostrujao val prestravljenosti. Shvatila je kako je u prisutnosti vanzemaljskog bića koje je drži na planeti koja je tko zna gdje i… mir. Preplavio ju je blaženi mir.
Pogledala je na svoje desno rame gdje se nalazila predivna elegantna srebrna ruka. Dugački prsti lagano su počivali na njenom ramenu i isijavali sada već poznatu laganu toplinu. Podigla je pogled prema nježnim ljubičastim očima koje su joj mentalno slale poruku da se nema čega bojati i da joj ona nikada ne bi naudila.
„Ja sam ti, a ti si ja. Ja sam tvoj viši aspekt, ti si ogranak moje duše na planeti Zemlji. Ja te štitim. Ja te volim. Nikada ti ne bi naudila“, rekla je Nomi naglas, a njene oči su izgledale kao veliki bazeni puni ljubavi i Kai joj je instinktivno povjerovala.
Trenutak su stajale bez riječi. Nomi je promatrala kako Kai upija nove informacije i sprema ih u svoje fizičko tijelo. Kai naravno nije bila svjesna tog procesa, fokusirala se samo na to da što lakše prihvati ovu situaciju kao nešto što očito nije san. Ali i dalje nije izgledalo kao java. Odlučila je da će se truditi svim silama da se ovoga sjeti kada se probudi.
„Jer rekla je da se neće toga sjećati, zar ne?“ Pomislila je, no, pitala je za svaki slučaj i naglas.
„Rekla si da neću ostati ovdje, i da se neću ovoga sjećati kada se probudim.“
„Tako je.“
„A zašto se ja mogu vratiti, zašto ćete mene vratiti na Zemlju, a njih ne?“
„Njih ne možemo vratiti, nije tako jednostavno, to nam predstavlja jako velike probleme. Ne možemo samo tako vraćati ljude iz različitih vremenskih perioda, to bi uzrokovalo neprirodne anomalije koje bi naravno, strašno utjecale na vaš vremenski period i na vaš svijet. Isto tako, ljudi koji su ovdje proveli dulje vrijeme gube razum i na kraju u potpunosti polude.“
Kai je raširenih očiju zurila u Nomi koja je blago odgovorila na neizgovoreno:
„A tebe možemo i hoćemo vratiti, jer ti nisi prošla slučajno kroz portal, ti si odabrana da dođeš ovdje, no to je priča za drugi trenutak.“
Kai se probudila uz zvuk budilice.
Imala je osjećaj kao da je usnula jako čudan, ali bitan san kojeg bi se trebala sjećati. Kao da joj je svaki odgovor bio nadohvat ruke, ali je kliznuo niz prste kako su se zrake sunca probile kroz prozor u mračnu sobu.